Dijala Hasanbegović: Žena koja leti (audio)

Danas, u pola devet ujutro, nekom već polijeće avion, a ja sam se tek probudila. Vjetar je jak, i zvuk se aviona muči da nadvlada. Neko je već sasvim budan pod oblacima, a meni je sasvim svejedno. Svejedno mi je i za zvukove automobila, pištanje bankomata, melodično, nekom milozvučno – meni nije. Propustila sam ptice. Ranu zoru kad ptice vrište samo sunce može podići u jutro. Volim pozdravljati ptice, za sve drugo mi je svejedno. Osim što želim sretan put, onima koji jutros u pola devet već polijeću u nebo.

U pola devet ujutro, moja komšinica otključava vrata. Brava je takva, da zvuči kao da neko obija. I skoro mi je svejedno. Taj je stan izmijenio mnogo stanara, i niko se već godinama nije tu zadržao. Učinilo mi se i kako su vrata promijenjena, ali je nekim čudom brava ostala ista. Skoro mi je svejedno, jer znam da niko ne obija. To ona sama zaključava, ili otključava. Propustim je pozdraviti, jer dolazi i odlazi kad ja, niti dolazim, niti odlazim. Osim što joj poželim sretan put, gdje god da je jutros u pola devet ujutro namjeravala poći.

Ne znam koliko vremena je već prošlo, ali kad god pogledam na sat, pola devet je. Ujutro ili navečer, to je nekakav đavolji sat u kojem ili ne želim, ali moram biti budna, ili sam prosto budna, jer rano je za zaspati, a kasno za bilo šta započeti. I osjećam kako se polako odvajam od mjesta na kojem sjedim, to je lako kad ne čuješ zvuk sata. U mojoj kući ne postoji niti jedan sat s kazaljkama, onaj analogni, u kojem kuca srce. Svi su tihi, digitalni i otkucavaju neko zaspalo vrijeme. I oni omogućavaju moje postepeno odvajanje od stvarnosti, od minuta, sekundi koje su mi izmislili kako bismo danu dali neki oblik, a on se pretvorio u odbrojavanje moga odvajanja od vremena i ljudi.

Čudno je, kakav su svijet stvorili, razmišljam ja u pola devet ujutro, ili navečer. Toliko uređaja, toliko aparata su mi izmislili kako bi me sa svijetom povezali, a sve to me od njega odvaja. Bešumni satovi, telefoni bez dugmića, sasvim glatke tipkovnice, neispupčene ploče na šporetu. Sve nam je nadohvat vrhova prstiju, ali ja više ne osjećam ni krv u vlastitim šakama. Kad osjetim da se toliko odvajam od svijeta, puhnem dim cigarete i zamišljam kako je taj oblak onaj pod kojim se već nalaze putnici koji su jutros u pola devet negdje u nebo, krenuli. I pitam se, šta ptice koje sam jutros propustila misle o ljudima koji su izmislili vozila koja će ih vinuti u nebo, kako bi, odvajajući se od zemlje, poletjeli, da bi brže i lakše stigli opet natrag, na zemlju. Ne postoji ništa tako paradoksalno kao čovjek koji leti kako bi negdje stigao.

Bilo da je pola devet ujutro ili pola devet navečer, ja čujem lift u svojoj zgradi kako ljude diže i spušta. I tu su, i nisu. I na zemlji su i jesu. Putuju kući, putuju od kuće. Putevi su često kratki, ali biramo da trošimo malo koraka i izbjegavamo stepenice, mi na visokim spratovima. Prosto, lakše je odvojiti se malo od zemlje, brže smo opet tu, ni na nebu ni na zemlji, ali u svojoj kući, na visokom spratu. Čvrsto stojim na nogama, na sedmom spratu svoje zgrade. A zapravo, lebdim, postojim u za mene potpuno neodređenim okolnostima i mjestu koje mi nije namijenjeno. I poželim, ipak, sreću sebi, u tom svom čvrstom hodu ni po zemlji, ni po zraku, i opet pogledam na sat. I ne, bože, nije ni dvadeset do devet. Pola devet je. Đavolji je sat onaj koji stoji. Ako postoji, đavo je izmislio digitalni, bešumni sat, koji nam se ruga svojom neprekidnom istovremenošću.

I ništa ne postoji slađe, ništa ne postoji ljepše od potpune odvojenosti od svijeta u pola devet ujutro, kad napokon bolnih udova utonem u san. Neće on biti okrepljujući, neće on možda biti ni zdrav, ali bit će samo moj, jer đavolji sat je prošao, putnici su otputovali, komšinica je otišla, lift je utišao, ptice ću opet vidjeti jednom. Ako je pola devet navečer, moja odvojenost izgleda drugačije. Budna sam, ali koristim uređaje koji su mi izmislili da se povežem sa svijetom i drugim ljudima. Internet, kablovsku televiziju, dodirujem ekrane, opečem se u mraku na neispupčene ploče na šporetu. I u plavoj svijetlosti nekog drugog svijeta, ja se osjećam kao u sred nebesa, titravo plavih i hladnih, i to me tako smiruje. Poželim sebi sreću, kažem samoj sebi: Sretno mi! Moja je sreća gledati kako kazaljke jure prema zori, najljepšem dobu dana ako ga dočekam snena, prema vječnom pola devet ujutro, kad putnici polijeću u nebo, a bankomati pjevaju melodije naših potrošnih života.

Zaželim sreću sebi, zaželim sreću i drugima. Jednom ćemo se opet sresti.

(zurnal.info)