Slučaj je ono što određuje mjesto svakog od nas. U tom tkanju mi smo niti i čvorići, linije koje se neshvatljivom logikom, u kojoj možda i ima reda, ali je on od više vrste, linije koje se, dakle, stalno susreću i razilaze, upliću i raspliću. Ponekad u tom stalnom izatkavanju bude ravnoteže. Jer, ni jedna se nit ne može zategnuti i uplesti dok se neka druga ne rasplete i otpusti.

U jednom je trenutku prestala postojati čak i država u kojoj sam se rodila. Ne kažem da je to bila jednaka vrsta gubitka, ali bio je gubitak jer se odlomio komad moje prošlosti. Ostala su sjećanja i jezik, kao zadnje od čega se čovjek u životu rastaje.

Arsena, dakle, nema točno deset godina – tim smo se povodom ovdje okupili. Mogao bih se zapitati ne samo o sebi, lupkajući prstima po stolu i promatrajući se kako lupkam, očima onog sebe iz 2015. godine, nego i o Arsenu po istom postupku. 

Uz dozvolu izdavača, objavljujemo izabrane tekstove iz Sarajevskih sveski. U ovom nastavku čitajmo zajedno jezikoslovni rječnik Predraga Lucića.

Sudbina Dječjeg doma i danas je nepoznata pošto nije nađeno niti jedno dijete iz te skupine koje bi moglo posvjedočiti što se dogodilo. Može se naslutiti samo ono najgore.

Sjećam se jednog skupa kada je moj prijatelj Bogdan Bogdanović govorio da bi svatko od nas morao imati po nekoliko prijatelja iz različitih nacija, rasa i boja kože kako bi se širila tolerancija. Taj mudri, dragi, čarobni čovjek jednom mi je pričao kako se ne može načuditi što mu braća Srbi još nijednom nisu na nos nabili njegova oca, glasovitog književnika Milana Bogdanovića, koji je u jednom razdoblju svog života primio muslimansku vjeru, našto sam mu odgovorio: “Neće te ni napasti, jer i tako sve muslimane smatraju Srbima!” Kiš je uvijek govorio da bi bila prava sreća kad bismo svi po rođenju mogli biti pogranični žitelji, a njegova pametna supruga Pascale Delpech imala je običaj reći: “Mrzim francusku provinciju, jer ondje žive samo Francuzi.”

U Čitaonici Žurnal objavljujemo dlomak iz nove knjige Nikole Strašeka "Heroin, kruh i rudnici sumpora" (Oceanmore, 2025).

Nacionalističko ludilo koje se rasplamsalo ovog ljeta velikim dijelom ide upravo na dušu Crkve koja je desetljećima pod krinkom domoljublja njegovala nacionalizam i njime trovala mlade ljude.

Uloga intelektualaca u kriznim i nesigurnim vremenima, ne samo da nije zanemarljiva, ona je često odlučujuća, bilo da zvone na uzbunu ili se pridružuju mračnim snagama društva u marširanju prema propasti.

Ali ova eskalacija ne bi bila moguća bez dugogodišnje gradnje temelja za ovo što nam se događa. Bez slikovnih javnotelevizijskih traženja neprijatelja godinama i desetljećima nakon završenog rata, bez indoktrinacije kroz obrazovni sustav, vjeronauk u školama, promoviranja belosvetskih hohštaplera u udžbenicima kao poduzetničke primjere uspješnosti na koje bi se svi trebali ugledati, srozavanja sveučilišta na čelu s likovima koji furaju trovremenski taft, žezla i lance oko vrata...