Iz dossiera Divljeg detektiva (2): Da bi se razgovaralo s mrtvima

JORGE TEILLIER (1935-1966), jedan od najvažnijih čileanskih pjesnika svoje generacije rođen je u malom gradu Lautaro, u provinciji Cautin, na jugu Čilea, u regiji koju zovu La Frontera (Granica), koja je za nobelovca Pabla Nerudu, koji je također potekao iz tog kišnog i zabitnog kraja, uvijek bila i ostala nekovrsna linija razgraničenja između civilizacije i prirode, budući da je tamo prestajala željeznička pruga, a počinjala zemlja Mapuche domorodaca, koji se nikada nisu upotpunosti integrirali u hispanoameričku kolonijalnu kulturu. I upravo je to vlažno i šumovito mjesto, poprilično nalik Márquezovom Makondu iz glasovitog romana Sto godina samoće, postalo mitski topos djetinjstva kojemu se Teillier u svojim stihovima nerijetko krajnje melankolično vraća tretirajući ga poput „izgubljenog raja“ ili nekakve Poeove „nedođije“ – zemlje „Nikad više“. Teillier je, naime, bio do te mjere okupiran svijetom prošlosti i predaka, da je njegova poezija nazvana „laričkom“, prema latinskome lari, terminu koji su Rimljani rabili za svoje kućne bogove.

Jorge Teillier ponikao je u ruralnoj obitelji zanatlija francuskoga podrijetla, koje je volio isticati, pa je tako naprimjer u nogometu u svakoj prilici navijao za francusku reprezentaciju. Otac mu je bio gorljivi ljevičar, komunist i vrlo istaknuti radnički aktivist, tako da je krajnje neobično da je Teillier, za razliku od mnogih njegovih „nestalih“ prijatelja, sve vrijeme Pinochetove diktature, od 1973. do 1989., neometano živio u Čileu. Teillier se školovao u rodnom gradu, da bi nakon studija povijesti na Državnom sveučilištu Čilea nastavio živjeti u Santiagu. Poeziju je počeo pisati još kao tinejdžer pod utjecajem modernista Pabla Nerude i Vicentea Huidobroa, ali pravu pjesničku zrelost doživljava u zbirkama iz 60-ih i 70-ih godina, pa je tako za knjigu El árbol de la memoria (Drvo sjećanja, 1961) nagrađen prestižnom Nagradom Gabriela Mistral.

„Moj instrument za suočavanje sa svijetom je jedna drugačija vizija svijeta... Besmisleno je pisati poeziju ako ona nije sredstvo kojim počinje preobrazba nas samih“, napisao je Teillier u uvodu svoje poznate zbirke izabranih pjesama Muertes y maravillas (Smrti i čuda, 1953, 1971), čime je dao naslutiti da poezija za njega ima osim umjetničke i svojevrsnu terapeutsku svrhu, što je u praksi zapravo već bio potvrdio učinivši izgubljeni svijet djetinjstva svojom prvenstvenom poetskom destinacijom. Evokativnom snagom stihova Teillier je nastojao oživjeti davno nestali krajobraz frontere, koja je u svijesti mnogih Čileanaca postojala poput romantizirane domaće inačice sjevernoameričkog Divljeg zapada. Isti onaj mitski jug koji je „hranio“ mladoga Nerudu trajno je, dakle, inspirirao i Teilliera s tim što će potonji u vrijeme Pinochetove diktature ipak odbaciti svoj melankolični i romatičarski lirizam u korist konretnije i anegdotalnije lirike koja će kritički korespondirati sa stvarnim svijetom i društvenim ustrojem. Taj poetski model veliki nikaragvanski pjesnik Ernesto Cardenal nazivao je exteriorisimo – eksteriorizam, jer se isti pri izgradnji stihova oslanja na „slike iz vanjskog svijeta [el mundo exterior]... s elementima stvarnog života, konkretnim predmetima, osobnim imenima i preciznim detaljima, točnim datacijama, figurama i činjenicama...“.

Teillierov novi pjesnički kurs očitovao se već u kultnim pjesmama kao što su Portret moga oca, militantnog komunista (Retrato de mi padre, militante comunista, 1961), da bi estetički svoj „krešendo“ doživio u autobiografskom ciklusu Klinički pejzaž iz knjige Mala ispovijed (Pequeña confesión, 1978), koji tematizira pjesnikovo liječenje od alkoholizma pri čemu svijet klinike za odvikavanje postaje mikrokozmos društva koje se bespomoćno batrga u paranoidnom zagrljaju policijske države. Teillier je tako naposljetku postao u stanovitoj mjeri i angažirani pjesnik koji svojim pisanjem otvoreno i hrabro reagira na užase fašističke diktature. Osim poezije Teillier je pisao eseje i književne kritike i prikaze u svim vodećim čileanskim tiskovinama svoga vremena aktivno paticipirajući u književnom životu. Poezija (izbor): Smrti i čuda (1953, 1971), Noćni vlakovi (1964), Da bi se razgovaralo s mrtvima (1965), Knjiga homagea (1971), Mala ispovijed (1978), Još nitko nije umro u ovoj kući (1978), Pisma kraljicama drugih proljeća (1985).

...

Vjerovao sam noći  

 

Vjerovao sam noći

jer noću volim život

kao što ptice

zorom vole smrt.

Ali noć je tek vlat trave

što se na frktaj ždrijepca

kovitla zrakom, da bi  

na treptavom svjetlu logorske vatre

preostao tek užas crva

što sluti grom u kaplji vode –

oluju u otpalom kestenovom cvijetu.  

 

Popodne

 

Popodne je pjesma

koju povremeno pjevuši

usamljeni putnik.

Kad pjesma utihne

vjetar vraća riječi

koje stabla ne razumiju.

 

Užasnuto lišće sklanja se u sobe.

Pred stablom obraslim mahovinom,

tim čarobnjakom što sklopio je pakt s noći

i sad nam zapovijeda da zatvorimo prozor.

 

Povečerje je u vojarni. Moji prijatelji

odlaze rijekom preskačući s kamena na kamen.

Kojeg li ono nekoć raspjevanog putnika

još uvijek iščekuju u ovom gradu?

 

Sjene pružaju ruke

pozivajući nas u mlin

gdje u društvu jedne djevojke

zidovima pričaju duge priče.

 

Odbijamo njihove ruke

vezani paktom noći.  

U duplji stabla izvaljenog preko ceste

putnik pronalazi zaklon,

ali ni na kakvog namjernika usamljenog pjevača

ne bi više trebalo čekati u ovom gradu.

 

Razglednica

 

Rekla si mi da se ne zaljubljujem u tvoju mlađu sestru,

onu koja se još plaši vilenjaka

iz mračnih zakutaka, što kradu orahe.

Odgovorio sam

da ti na nebu iščitavam ime

dok ga ispisuju ptice

i da oblaci lebde kao guske

nedjeljom nad dvorištem tvoje kuće

što jezikom vrabaca se glasa.  

 

Ove nedjelje vidim se ponovno u salonu

kako listam stare časopise i dagerotipije

dok ti sviraš valcere na mehaničkom klaviru.

Netko mi je povjerio da se proljeće vraća.

Proljeće se vraća, ali ne i ti.

Tvoja sestra više ne vjeruje u vilenjake.

Na mrzlom oknu ti mi više ne znaš napisati ime

i mogu samo prebirati po sjećanjima

kao što prosjak broji sitniš

na jesenjoj hladnoći.

 

Riječi za tango

 

Iz kiše izrasta grad

poput velike hrđave ruže.

Veći je i pustiji  

nakon što su očevi i sinovi u mornarskim odijelima

isparili niz ogradu Bario Estacióna.

Ostavljeni baloni lebde nad ciglenim krovovima

i švelje dižu noge s papučica šivaćih strojeva.

U obližnjem kanalu nabire se prljava skrama,

otkidam vlat trave za nesretnog konja

koji je njuši ali odbija gristi.

Hodam dignutog ovratnika

u nadi da ću ugledati svjetlo neke davno zaboravljene krčme

ne bi li iz srca sijevnula

nikad ostvarena ljubav

kao tračnice gradskog tramvaja

koji je odavno prestao da vozi.

 

 

Popodnevna priča

 

Kasno je.

Vlak sa Sjevera je prošao.

U tvojoj se kući hladi večera,

kugle vune drijemaju

u krilu tvoje majke.

Nijemo sam te slušao dok pričaš. 

Riječi su ništa

spram lista što oživljava prolazeći ispred tvoga lica,

tik do papirnatog broda –

od tebe sam naučio kako se pravi.

Usredotočen tek na tvoj odraz u bari.

 

Kasno je.

Sati su klupka vune što se kotrljaju

iz krila tvoje usnule majke.

Vratimo se u grad.

Uzaludno krekeću žabe.

Pomažem ti da preskočiš lokvu, pokazujem

na skitnicu što pali vatru u napuštenoj šupi.

Pod nestvarnim zvijezdama crveni krovovi

otiru osmijeh.

Ničega ne bi trebalo biti.

Ničega osim naših zamrznutih odraza

na površini vode

i tog lišća

što se povremeno vraća dok prolazi ispred tvoga lica.

 

Da bi se razgovaralo s mrtvima

 

Da bi se razgovaralo s mrtvima

moraju se birati riječi

koje oni prepoznaju lako

kao što njihove ruke prepoznaju krzno

svojih pâsa u mraku.

Riječi jasne i mirne

kao mlaz vode primiren u vinskoj čaši

ili stolci što ih mati poravnava

nakon što odu gosti.

Riječi što noć ih sklanja

dok u močvarama gore sablasne vatre.

 

Da bi se razgovaralo s mrtvima

mora se znati stati i čekati:

jer bojažljivi su

poput prvih dječjih koraka.

Ali ako budemo strpljivi

jednog će nam dana odgovoriti

listom topole zaglavljenim u naprslom špiglu,

plamenom što se naglo budi u kaminu,

tamnim povratkom ptica

pred osmijehom djevojčice

što nepomična čeka na pragu.

 

Poslijepodne u automobilu

 mome bratu Ivánu

 

 Napuštamo selo

nakon što smo popili piće u hotelu s pogledom na trg.

Biramo najstariju cestu. Vozimo polako

pored zapuštenih polja – stabla

izobličena žestinom vatre. Ulazimo u nečiji

napušteni voćnjak i tražimo divlje jabuke.

Netko izgovara: „Djevojka na stanici

izgledala je kao... ne sjećam se više tko“.

Netko drugi počinje pjesmu.

Ali kad zvijezde izađu da bi nas gledale

onim vlažnim pogledom pokislih ovaca

više nitko ne govori niti pjeva.

Stara mašina trešti, vjetar nas šamara po licu,

jedan od prijatelja dijeli kruh i vino. Uvijek nešto dobro.

Dobro je priželjkivati vječnost, kao što se vjeruje

u vječnost noći, vjetra, mračnih nebeskih cestâ.

 

Kraj svijeta

 

Dan kraja svijeta

bit će vedar i uredan

kao bilježnica nekog odlikaša.

Lokalni pijanac

spavat će u kanalu,

ekspresni će vlak prošišati kraj perona,

a limena glazba

neprestano će uvježbavati onaj marš

odsviran prije dvadeset godina 

na glavnom trgu.

Samo će nekoliko derana

ostaviti svoje zmajeve

zapetljane među telefonskim žicama

i vratiti se kući uplakani

ne znajući što da kažu majkama.

Izdubit ću svoje inicijale

u kori lipovog drveta

svjestan uzaludnosti poduhvata.

Evanđelisti će osvanuti na uličnim uglovima

sa svojim uobičajenim himnama.

Stara luđakinja će prošetati sa suncobranom.

Reći ću: „Svijet ne može skončati

jer se golubovi i vrapci

još uvijek otimaju za zrnevlje u dvorištu!“

 

Još nitko nije umro u ovoj kući

 

Još nitko nije umro u ovoj kući.

Orahova predskazanja

još nisu dešifrirana

i koraci što se vraćaju

još uvijek su oni koje znamo.

 

Još nitko nije umro u ovoj kući.

To misle teške glave ruža,

u kojima se ljulja beskorisna rosa

dok se u sterilnim kandžama vinograda

jedan crv prijeteći vrpolji.

 

Još nitko nije umro u ovoj kući.

Ničija ruka ne traži nečiju nestalu ruku.

Ni vatra još ne čezne za potpaliteljem.

Noć još nije sabrala snage.

 

Još nitko nije umro ali kao da smo svi mrtvi.

U zrcalima se ukazuju neznana lica,

u neznane gradove netko odvozi naše automobile.

Gledam u voćnjak čije plodove pamtim.

 

I samo se uobičajeni koraci čuju.

Vatra svom jeziku podučava djecu,

rosa se zabavlja ljuljanjem u ružama.

Još nitko nije umro u ovoj kući.

 

 

Klinički pejzaž

 za Rolanda Cárdenasa

 

Došao je čas

Kada pjesnici u rezidenciji

Pišu akrostihove

Sestrama manično-depresivnih

I telefonskim operaterima.

 

Alkoholičari u remisiji

Gledaju u prvog zmaja

Što ga pušta mladi psihopat.

 

Samo jednom benzadnom luđaku

Njemačkog podrijetla

Dozvoljeno je da kupi El Mercurio.

 

Pokušavamo dešifrirati

Tajne poruke

Koje jato drozdova

Prenosi stablima bajama

Što šire svoje grane kroz bodljikavu žicu.

 

William Gray, škotski pomorac,

Nakon petnaestog delirija

Obavještava nas da je onaj što ga je snašao u Perzijskom zaljevu

Bio itekako gori, zatim recitira

Roberta Burnsa,

Dok se njegov brod Clanmore lagano ziba u Tocopilli na sidru.

 

Došao je čas

Da se opet čuju i slušaju zvona

I dobro je kupiti Coca-Colu

Kod Bolničke braće.

 

Slikar ne vjeruje

U djetelinu s četiri lista

I planira najnovije samoubojstvo

Dok kopa po travi u potrazi za marihuanom

Ne bi li se javio božićnom čestitkom

Rodbini koja ga je strpala na ovo mjesto.  

 

Konji vuku plugove, pripremaju ugarnu zemlju.

Na radnoj terapiji

Mongoloidi gutaju doze chloropromazina.

 

Pozdravljam prijatelje mrtve od ciroze

Što pružaju mi raspupale prste

Iz drvoreda u šljiviku.

 

Djevica Carmen

Plavog plastičnog osmijeha

Misli na svoje kumče

Što slomljenih članaka na prstima

Drijema u punjenom vunenom suncu Valiuma 10.

 

(U Nebeskom kraljevstvu

Svi će liječnici otpasti s listi.)

 

Ovdje barem možete imati

Kalendar s danima

Prekriženim crvenom

Ili bijelom bojom.

 

Vrijeme je za počinak – oh ti napušteni čovječe –

Za naredno raspelo na uzglavlju

I neka bdiju nad nama

Naša djeva Apomorfinka

Naša gospoda Antabus

Mogadon, Pentothal i Elektrošok.  

 

 

Povratak Orfeja

 u spomen na Rosamel del Valle

        

 Bijela krv trešnjina stabla

otvorila je nova vrata.

Ti si otišla zajedno sa zimom

što svojom svjetiljkom raspliće korijenje

iz kojeg izviru predački snovi.

Ti putuješ skupa sa zimom,

s vjevericama i snježnim pticama

koje se uvijek sjećaju tvojih ruku

što ih hrane u prozirnim parkovima.

Proljeće te željelo zadržati

kako bi još jednom odgonetnula

hijeroglife njegovih grana.

Proljeće je uzalud obećavalo

narančino drvo djetinjstva u betoniranom dvorištu,

prijetilo da će ti čašu vina pretvoriti u vinograd.

Ali vrijeme je već nevidljivom tintom ispisalo „smrt“.

Čitala si ta slova

znajući da čovjek svakog jutra mora reći smrti doviđenja,

tako što će reći „vidimo se“!

„Tvoja smrt ili moja“ – kazala si – bit će kao kad se slučajno

         obori lampa!“

 

I sad je zima podignula tu lampu

kojom ti osvjetljava put povratka

u sâmu dubinu noći

tamo daleko gdje te svjetlo neće moći stići.

 

 Portret moga oca, militantnog komunista

 Za zimskih popodneva

kad se pogrešno sunce otima

za grane akacija izgubljenih proljeća,

moj otac se vozi u svom Dodgeu iz 1930.

izlokanim cestama Frontere

prema selima što sliče na lijene tetrijebe i oblutke.

 

Ili pak stiže kroz blato

rezervata svojih prijatelja Mapuchea

čije zemlje je iz dana u dan sve manje,

da im priča o vremenu kada će im se rodne grude gomilati

kao jata riba ili štruce kruha

i bit će ih dovoljno za sve.

 

Prije trideset godina

uzvikivao je „Živjela agrarna reforma!“,

glasno bez sluha

pjevao Internacionalu

ravnicama koje češlja puelche vjetar,

u lokalima i tajnim salama radničkog sindikata,

okružen seljacima i radnicima,

pučkoškolskim učiteljima i studentima,

tom šakom sjemenja dostatnog

da iz nega izrastu stabla novih svjetova.

 

Častan kao kastiljanski plašt

sjećam ga se kako brani Partiju i Revoluciju

bez nade u bilo kakvu naknadu

baš kao što se Eddie Polo[1] – njegov junak iz djetinjstva –

borio za Bijeli biser.   

 

Jer njegova je nada bila lijepa

upravo kao trešnjin cvat što pored ceste

zauvijek cvjeta,

volio bih da je dočekao

taj čas kojemu se neprestano nadao,

kad su se imena ulica počela mijenjati

u Luis Emilio Recabarren ili Elías Lafertte

(kojeg je sreo jednog kišnog jutra 1931. u Temucu,

u vremena kada su samo junaci ulazili u Partiju).

 

I neka uvijek bude mogao

gajiti patke i kokoši

i gledati kako rastu stabla jabuke,

koja je obećao unučadi.

 

I neka još godinama

na 14. srpnja pjeva Marseljezu

u čast svojih roditelja

doseljenika iz Bordeauxa.

 

Neka mu dani budu spokojni

kao laguna bez daška vjetra,

i neka se stalno druži s prijateljima

čijim se šalama najsrčanije smije,

neka baca potkove, jede meso s roštilja

u vječnoj tišini poljâ.

 

Za zimskih popodneva

kad se oporavljeno Sunce

promalja kroz gradsku izmaglicu

vidim svoga oca kako vozi izlokanim cestama Frontere

da bi pričao u Revoluciji i raju na zemlji

u gradovima što sliče na lijene tetrijebe i oblutke.

 

[1] Eddie Polo (1875-1961), austrijsko-američki glumac židovskog podrijetla, holivudska zvijezda iz doba nijemog filma. (op. prev.) 

 

DAMIR ŠODAN (Split, 1964.), pjesnik, urednik, prevoditelj i nagrađivani dramski pisac, objavio je tridesetak naslova, među ostalima i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.), antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu(Hrvatski P.E.N. Centar, 2022.), kao i brojne prijevode djela sjevernoameričkih pjesnika, uključujući Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Simica, Franka O'Haru i Charlesa Bukowskog. Bio je jedan od urednika kultne splitske Biblioteke Feral Tribunea, kao i dugogodišnji član redakcije zagrebačkog Quoruma, a danas je urednik prijevodne lirike u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca. Dvadesetak godina radio je u Nizozemskoj kao prevoditelj za Ujedinjene narode, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Kao pjesnik sudjelovao je na brojnim međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama. Član je hrvatskog Centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca (h.d.p.). Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu. Osim književnošću, bavi se i glazbom. Trenutno radi na albumu prepjeva Leonarda Cohena pod naslovom Čovjek tvoj.    

(zurnal.info)