Iz dossiera Divljeg detektiva (4): Pljuvanje s visokogradnji

Nema drugih laži osim onih utisnutih u usta

tvrdokornom rukom potrebe, 

gvozdenohladnom šakom nasušnosti...

            Tennessee Williams

  Poglavlje prvo

          PRVI POSAO u New York Cityju dobio sam dva dana po dolasku u grad. Bio je ponedjeljak. Trebalo mi je četiri dana da se autostopom dokotrljam iz L.A.-ja. Zaposlio sam se kao čupač spojnica u reklamnoj agenciji koja je sastavljala izvještaje o komercijalnoj učinkovitosti i gledanosti TV-reklama. Bio sam dio pomoćnog uredskog osoblja. 

         Tvrtka Schwermann Research, Inc. nalazila se na Aveniji Madison, na trećem katu, na broju 270. Posao sam dobio preko oglasa agencije za privremena namještenja objavljenog u New York Timesu.

         Tog jutra u pola devet počeo sam se kod ljudi na ulici u blizini Penn Stationa raspitivati za Olson's Temp, agenciju za posredovanje pri privremenom zapošljavanju,  smještenu na križanju Četrdeset druge ulice i Šeste avenije. Drugi po redu prolaznik kojeg sam zaustavio uputio me na autobusnu liniju koja vozi do tog dijela grada. No svejedno sam odlučio tu razdaljinu prehodati, da si prištedim novac od karte. Prepješačio sam tako deset blokova.

         Gospođa Herrera, koja je raspoređivala ljude na poslove, prozvala me i ne okrznuvši me pogledom. Pristupio sam njenom stolu. Oko očiju je imala naslage crnog sjenila, a pod bluzom joj se nije ocrtavalo ništa vidljivo u smislu poprsja. Dobio sam kemijsku i podlogu s opširnim obrascem na dvije strane. Sjeo sam s formularom u rukama i postupio uobičajenoj proceduri u koju sam se inače upuštao pri ispunjavanju kojekakvih upitnika za zapošljavanje, a ta je bila – izmišljanje bivših poslova. Bila je to igra koju sam igrao sam sa sobom da odagnam dosadu i osjećaj zaglupljenosti koji bi me preplavio svaki put kad bih bio prisiljen ispunjavati takve obrasce i čekati u beskonačnim repovima pred šalterima agencija za zapošljavanje. Izmislio sam tako dvije ili tri tvrtke za koje sam navodno radio, a kao razlog raskida radnog odnosa naveo sam da su se firme ili odselile, ili da su otišle u stečaj. To sam upisao u rubriku „razlozi raskida prethodnog radnog odnosa“. Obično bi to upalio i lišilo me dodatnih rasprava u stilu bijah li vrijedan djelatnik ili ne. No pravi izazov nastupio bi tek kad bi se službenik agencije za zapošljavanje počeo detaljno raspitivati o mom radnom iskustvu, pa bih se morao prisjetiti redoslijeda kojim sam navodio stvari u obrascu. Međutim, ako bih bio pod gasom, koncentriranje i prisjećanje vlastitih laži znali bi mi zadavati poteškoće. 

         Herrera je vidjela da sam brižno ispunio sve rubrike u obrascu, kao i kućice s obje strane papira, da sam u stanju pravilno sricati riječi, pa mi je nabrzinu razjasnila način na koji Olson's naplaćuje usluge od klijentskih tvrtki kako bi isplatio zaposlenike. Za oko joj je zatim zapela rubrika „posljednje zaposlenje“ gdje sam upisao „arhivist/administrator“. Mogao sam relativno lako s obratne strane pročitati to što sam napisao. 

         „Seagram – muzička oprema“, prosiktala je. 

         „Je li to bio administrativni posao?“

         „Uglavnom“, odvratio sam. „Radio sam i na blagajni kad je bilo puno posla.“

         „I otišli ste zato jer...?“

         „Obrazložio sam to u formularu. Lijepo tu stoji napismeno.“

         „Pitala sam vas koji su razlozi vašeg odlaska?“

         „Izmještanje poslovanja. Preselili su se.“

         „Gdje?“

         „Drugdje. Na Washington Square, pretpostavljam. I to piše u obrascu.“

         „A prije toga, radili ste ...?“

         „U Daniels' Press-u. Tu piše.“

         „Koliko dugo već živite u New Yorku, gospodine Dante?“

         „Dva dana. I ja sam se skoro izmjestio.“

         Herrera je bila visoka i mršava i odisala je tihom histerijom poslovnog pritiska. Osjetio sam kako mene kao i druge koji paradiraju pred njenom kutijicom gleda kao mesar u klaonici dok rasijeca komade sjekiricom i nabija polutke na kuke što promiču na pokretnom lancu. Ali to je, što se mene tiče, bilo u redu. 

         Gospođa Herrera zapisala je nešto pri dnu obrasca i označila križićem neku rubriku. Na dugim prstima imala je nikotinske mrlje, a na palcu ruke u kojoj je držala olovku nedostajao je umjetni nokat. Otvorivši hitro kartonsku kutiju 3 x 5 s natpisom „Administracija“ žurno je stala prebirati po kartonima sve dok nije naišla na neki sa zadatkom koji mora da joj se učinio prikladnim za mene, a zatim je prepisala podatke u trodijelni 3 x 10 obrazac. Osvrnuvši se blago iza sebe vidio sam da je u međuvremenu još ljudi pristiglo i posjedalo pred zidom na klupicu za „kandidate“. Još pet ili šest novih tjelesa – novo meso – ući će, dakle, ekspeditivno u proceduru. Svaki put kad bi neko novo lice sjelo pred nju Herrera bi nešto progunđala ispod glasa i narogušila se.

         I tu smo najednom završili. Istrgnula je gornji list obrasca na kojem je bio opis posla, ustala i pružila mi ga. Intervju je bio gotov. Zamolio sam je da mi objasni kako ću stići do svog novog radnog mjesta na Aveniji Madison. Herrera je nato samo odmahnula svojim suhonjavom glavom kao da mi hoće poručiti: „Kao da sam ja tu da tetošim svakog spižđenog provincijskog mlitavca koji mi samo tako bane s ceste da bi tratio moje vrijeme?“ Odgurnula je stolicu od stola i zatabanala hodnikom prema glavnom ulazu koji je gledao na Četrdeset drugu ulicu. I ja sam je slijedio.  

         Vani na ulici zapalila je Newport, potegla dobar dim, a zatim pokazala u pravcu istoka prema Petoj aveniji. „Hodaj u tom pravcu“ –  rekla je još uvijek ne ispustivši sav dim iz pluća – „tamo je istok. Kužiš?“

         Kimnuo sam i sačekao da ispuhne ostatak dima.

         „Na drugom semaforu ti je Madison. Na Madisonu skreneš desno. U pravcu juga. Avenija Madison broj 270 je s desne strane. Popni se liftom na deseti kat. Deseti! Možeš li to upamtiti? Deseti kat? Adresa ti je tu na papiru koji sam ti dala. Ako imaš još kakvih pitanja, konzultiraj informacije u uputstvu o rasporedu. Dala bih ti detaljnu mapu s legendom u boji i onim čovječuljcima na magnetićima da me sad tamo na klupi ne čeka pet novih 'mušterija'. Uostalom, nisam ti ja turistički vodič.“

         „Mogu li se ogrebati za cigaretu?“

         Ponovno se namrštila, a onda zavukla ruku u džep suknje, izvukla kutiju cigareta i ponudila me.

         „Je li to sve?“ – upitala je.

         Šibice sam imao. Cigaretu sam pripalio sâm. Onda sam upitao: „Na koju stranu je Empire State Building? Ne zezam se. Nikad ga nisam vidio.“

         Herrera je potegla vrata, širom ih otvorila i povukavši posljednji dim iz svog Newporta kročila nazad u zgradu, da bi tu zastala, kao da se najednom nečega sjetila, i okrenula se. „Daj mi čas to svoje uputstvo o rasporedu da ga vidim“, zapovjedila je. 

         Posegao sam u džep i izvadio dokument.

         „Sranje! Isuse, pa zaboravila sam ti napisati njeno ime... traži Nancy. Moraš pitati za Nancy.“

         „U redu.“

         „Možeš li to zapamtiti? Njeno ime ne stoji na nalogu za posao. Bolje ga ipak zapiši!“

         „Nancy. Tražit ću Nancy. Upamtit ću. Poznavao sam jednom neku Nancy. Zvali smo je 'Debela Nancy'.“

         Herrera je zakolutala očima, okrenula se i zafrljuknula neugašen opušak na ulicu, ispustila dim iz dubine pluća i vratila se u zgradu. Vrata su bubnula za njom kao na golemom hladnjaku.

         Moja dnevnica iznosila je 8 $ na sat.

         Posao mi je donio novac koji mi je omogućio da nađem bolji smještaj. Moj košmarni um, kao i stalne provale zbog trošnih brava na spavaonicama prenoćišta YMCA na Trideset četvrtoj ulici, nisu mi dali spavati. Tamo sam noćenje plaćao 22 $ plus taksa. Putem do zahoda u pravilu bih vidio kako nekom razvaljuju dupe tamo pod zajedničkim tuševima.

         Tjedna renta za jednokrevetnu sobu u prenoćištu na Pedeset prvoj ulici, gdje sam se preselio, iznosila je 150 $. Tako da bi mi, nakon što bih platio taksu, ostalo ciglih 75 $ dolara tjedno za ostale troškove. I u tom novom mjestu zahod je bio na dnu hodnika, ali tamo sam imao jednokrevetnu sobu i dodatnu pogodnost zaključavanja vlastitih vrata.

         Tijekom prva dva tjedna rada u Schwermann-u, palac i kažiprst na desnoj ruci bili su mi crveni i žuljavi od mehaničke čupalice spojnica čiji rubovi su mi se zasijecali u kožu. Zadnjeg petka za ručak sam grickao slane kifliće sa šanka betonirajući pivo maliganima u društvu svog privremenog kolege s posla, glumca po imenu Brad O'Sullivan. Bradovo radno mjesto na poslu u Schwermann-u nalazilo se u prostoru odmah do mojeg u pismohrani bez prozora. Njegov zadatak bio je sortirati pismene izvještaje s kojih sam počupao spojnice i otrgnuo naslovne stranice. I George je također bio tamo. Smjestili su ga malo niže, odmah do Brada. On je pregledavao izvještaje pasus po pasus i brojio mjesta označena flomasterom vodeći evidenciju zapisivanjem podataka u za to namijenjene kućice. 

         Brad i ja smo pili, jeli slane kifliće i obračunavali svoj radni učinak ispisujući cifre po papirnatim ubrusima na šanku. Zajedničkim snagama rastepli smo nekih tisuću i petsto izvještaja. Podigao sam ruku i pokazao žulj što sam ga zaradio na palcu. Brad je odmahnuo glavom. Na povratku s ručka ja sam već odlučio da odjebem taj posao.

Kad sam sljedećeg ponedjeljka ujutro nazvao Herreru u Olson's Temp-u i saopćio joj da sam otkantao posao u Schwermann-u, ona je to primila poprilično ravnodušno. Onda me počela pomalo grilati što je šef rekao kad sam mu obznanio da odlazim. Pa što sam ja rekao. Pa što je Nancy rekla na to što sam ja rekao. I slične budalaštine. Ali morao sam Herreri prodati neku priču i uvjeriti je da tamo nisam čangrizao niti se ponašao šupački, samo da očuvam njeno povjerenje i privolim je da mi ponovno iskopa nekakav posao.

         Dok smo tako razgovarali preko telefona zavirivala je u moj spis. Uglavnom sam svakodnevno, izuzev možda u par navrata, na posao dolazio na vrijeme. Vidjela je da u mom kartonu nema negativnih primjedbi nadređenih. Nakon kraćeg isljeđivanja utvrđeno je da mogu ponovno biti uzet u razmatranje za novi posao. 

         Čuo sam je kako nešto sikće dok prekapa po spisima na svom stolu. „U redu, sad te se sjećam“, prostenjala je. „Dante! Ti si onaj pridošlica. Zar ne?“

         „Tako je.“

         „Još uvijek si, dakle, tu. Još uvijek izgubljen?“

         „Još uvijek.“

         „Fino, Dante“, rekla je. „Ovako, pregledat ću listu s novim telefonski pristiglim ponudama. Za naše ljude koji nazivaju i traže premještaj to i inače činim jednom dnevno. Ali samo jednom. I kad mi se opet javiš, nastoj to ne izgubiti iz vida. Ako ti se nešto svidi samo reci - 'Stop!' - i ja ću stati, a ti ćeš lijepo zabilježiti to što ti budem rekla. Kad jednom pročitam o kojem se namještenju radi, više se ne vraćam na nj. Imaš li olovku?“

         „Imam penkalu. Spreman sam.“

         „I upamti, Dante, moraš reći: 'Stop!'“

         „U redu.“

         Počela je abecednim redom čitati s popisa ponuđenih namještenja. Većina poslova koje je nudila zvučali su redu, ali jedva da su bili nešto bolji od čupanja spojnica: „anketar, automehaničar pripravnik, distributer letaka, evidentičar/inkasator, kontrolor ulaznica u salonu za igre...“

         „Samo naprijed“, rekoh.

         Ali ni naredna namještenja nisu zvučala ništa izglednije: „kuharski pomoćnik, lučki radnik, ljepitelj naljepnica/pakovatelj, ovrhovitelj, perač posuđa, pomagač na pokretnoj traci...“

         „Dalje!“

         Sve pod slovom O, P i R zvučalo je jednako jadno: „pomoćni dostavaljač, pomoćni hauzmajstor, redar u garaži...“

         Prema kraju liste, negdje kod slova S, shvatio sam da Herreru polako izdaje strpljenje: „skladištar, spremničar.... daj više, Dante, opredijeli se!“ - dreknula je. „Na zubnoj kirurgiji bilo bi mi zanimljivije...“ 

         Prešla je zatim na slovo V: „Vratar!“

         I odmah sam znao da je to - to. „Može – vratar!“ – rekao sam. „Biljeter?“

         „Portir u kinu!“

         „Taj sam.“

         Uputila me na lokaciju i dala mi ime osobe za kontakt. Nervozno je šištala tapkajući krajem olovke o telefonsku slušalicu dok je čekala da zapišem upute kako podzemnom željeznicom stići do željene adrese. Upavitelj se prezivao Lupo. Talijansko prezime! Tu me prožeo tračak optimizma.

         Herrera je naposljetku prosiktala i nešto krajnje neobavezno, što me iznenadilo: „Dakle, Dante“ – skitala je – „jesi već pronašao Empire State Building?“

         „Jednom sam se pod pauzom za ručak došetao do susjednog bloka, ali nisam ulazio unutra...“

         „I... kako ti se čini?“

         „Visoka zgrada... baš mi se učinila visoka.“

         I tu se s druge strane linije začulo - klik!

  Poglavlje drugo

          VEĆI DIO VIKENDA proveo sam oblokavajući se i to uglavnom iz dosade. Tamanio sam pivo i vino. Ponekad volim pijan poći u šetnju, pogotovo kad se zateknem na nekom novom, meni nepoznatom mjestu. I tako sam subotu proveo u šetnji. Zaputio sam se prema uptown-u uz Riverside Drive, tik uz smrznuti Hudson. I hodao tako sve do Grantova mauzoleja. Da bih zatim zaokrenuo niz Broadway. Usput sam kupovao one male, okruglaste butelje vina Triple Jack i potezao iz njih obloživši ih prethodno smeđim škaniclom. Zaustavljao sam se kod štandova s novinama i antikvarijata s rabljenim knjigama. Džepna izdanja išla su po tri za dolar. Prošao sam tako Hotel Ansoniu, Sedamdeset drugu ulicu i Lincoln Centar. 

          U nedjelju sam satima prije svitanja već bio budan. Pokušavao sam pisati prije nego što počnem piti, radio malo na jednoj drami, ali onda sam odustao i udario po vinu da zaglušim buku u glavi. Kad se otvorila ona mala zalogajnica na Osmoj aveniji, ušao sam unutra i naručio jaja i tost. Konobarica je na košulji imala zataknutu pločicu s imenom – LaVonne. Bila je prijateljski raspoložena i zgodna. Čak je imala i bijele zube.

         Poslije sam još malo cugao u svojoj sobi i čitao svog „novog“ Huberta Selbyja sve dok mi nije sasvim popustila pažnja. Onda sam izašao vani i krenuo niz Osmu aveniju. U Greenwich Villageu prošetao sam između upicanjenih taverni sa izbačenim stolovima i promatrao ljude koji su izlazili iz limuzina. To me podsjetilo na L.A. i Beverly Hills, pa sam zaokrenuo ka zapadu prema dokovima i putem nabasao na jedan kafić-knjižaru. Unutra je neki alkos s konjskim repom sam sa sobom igrao šah. Nije imao cigareta ali je imao diplomu sa Sveučilišta New York i rekao mi je da je Edna Millay nekoć živjela u Ulici Hudson, a e.e. cummings u Četvrtoj ulici na zapadnoj strani. Nastavio je dalje mrmoriti nešto o mrtvom Isusu dok ga nisam nekako skinuo s te teme, da bi mi onda stao prepričavati zgode sa svog putovanja po Aljasci. Taj alkos i ja smo obojica u životu dosta prepješačili pa smo imali nešto zajedničko. Donio sam nam kavu, a on je jednu po jednu trijebio cigarete iz moje kutije i pušio ih. Ostavivši ga tamo, pronašao sam Ulicu Hudson, ali nikako i kuću Edne St Vincent Millay.

 

                  Moja svijeća gori s oba kraja,

                  i teško da će dočekati jutro.

                  No dušmani moji, družbo moja – 

                  isijava zbilja krasno svjetlo. 

         U ponedjeljak popodne zakasnio sam već prvog dana na posao u kinematograf Loew's Sheridan, gdje sam trebao mijenjati tipa po imenu Gudio koji je bio otišao na četiri tjedna u Palermo, jer mu je tamo umro otac. Radovao sam se tom poslu jer sam oduvijek volio filmove i onaj izmaštani svijet što blještav izranja iz mraka, a godio mi je i miris prženih kokica.

         Herrera mi je rekla da je gđa Lupo jedna stara dama, ali dobar klijent. Isto tako je naglasila da je gospođa malo „šašava“ i „ćudljiva“. Cjepidlaka.

         I čim sam ugledao gospođu Lupo bilo mi je jasno da nitko drugi u tom kinu osim nije mogao biti šef. Bila je malena rastom, ispod 150 cm i težila je manje od četrdeset kila. Kosa joj je bila potpuno bijela, nosila je tanke hlače i „bešumne“ crne cipele mekih potplata kao u medicinske sestre, a lice joj je bilo upečatljivo, direktorsko, kao u štakora. Otprve sam u njoj prepoznao špiclovski karakter. Već je odavno bila zakoračila u dob za mirovinu, ali već na prvi pogled bilo ti je jasno da bi u sprintu na kratke staze ostavila za sobom svakog drugog namještenika u svom kinu.

         Uputila me je da je pratim do muške svlačionice bez grijanja u podrumu zgrade kina, da bi mi zatim kretnjom ruke pokazala na ormarić sa bijelim košuljama i leptir-mašnama sa hvataljkama, te raspačanim dijelovima desetak ili petnaestak starih pohabanih smokinga. Gđa Lupo mi je ispričala da je kad je kao djevojčica počinjala raditi kao hostesa na vodviljskim predstavama jednom vidjela Georgiea Jessela[1] kako se presvlači u nekom od onih natrpanih, bijednih i hladnih podrumskih rupa.

         Crne hlače i sakoi visjeli su izmoždeni i bezoblični poput odbačenih uniformi pripadnika kakve poražene postrojbe sastavljene od isluženih šefova sala. Gđa Lupo stajala je vani pred vratima dok sam ja unutra isprobavao hlače i gornje dijelove smokinga sve dok naposljetku nisam uspio sastaviti neku kombinaciju koja se otprilike bližila mom konfekcijskom broju.

         Kad sam otvorio vrata garderobe, odmjerila me od glave do pete, procoktala zubima i svečano objavila: „To je to. Za čišćenje si sâm odgovoran. Čišćenje i pranje košulja plaćaš iz svoga džepa. Osobni troškovi.“

         Tada je koraknula prema ormariću s odjećom, zgrabila prve dvije isprane svečane košulje što su joj se našle pri ruci i pružila mi ih. „Ove će biti tvoje. Tamo na uglu Sedme avenije je kineska kemijska čistionica. Naplaćuju svega dolar po košulji. I ne traži da ih dokraja uškrobe, već samo ovlaš.“   

         Zatim je zgrabila iskrzanu, prljavu leptir-mašnu sa hvataljkama, koja je visila sa trokutaste žičane vješalice sa još pola tuceta drugih i bacila je meni. „I ovo ti je potrebno“, rekla je, „odmjeravajući me ponovno od glave do pete“. „To je to“, ponovila je potom sebi u bradu. „Gotov si, idemo. Obuci sad opet svoju odjeću. Čekam te vani.“

         Tako sam i učinio. Izašao sam s uniformom redara presavijenom preko ruke, ali košulje nisam probao. Podigao sam jednu. „Već vidim da su ovi rukavi predugi“, zaključio sam. „Neće mi pristajati.“

         Oči su joj zasjale nekim samozadovoljnim sjajem. „Ne vršimo audicije ovdje, Dante, već činimo najbolje što možemo. Nosiš valjda sako preko košulje, zar ne? Zasuči onda rukave ako moraš. Sjeti se da sam ti napomenula da od prevelike uškrobljenosti strada pamuk. Dakle, ne prepeglaj ih!“

         „Dvaput me već opominjete, tako da teško da ću to više ikad zaboraviti.“

         Nije joj se svidjela moja primjedba. Skupila je lice, pri čemu joj se koža puna oštro usječenih bora naglo nabrala, a zatim opet izravnala. „I ne nosi nijednu od ovih košulja više od tri smjene. Je li jasno?“

         „Kao dan!“

         „Vonjati kao lučki radnik ili izgledati kao klošar u mom je kinematografu apsolutno neprihvatljivo! I nemoj više kasniti. Kašnjenje više od jednog puta je također neprihvatljivo.“

         „Kužim.“

         „Ne poslušati nalog svog pretpostavljenog isto je tako neprihvatljivo. Bespogovorno neprihvatljivo. Pretpostavljeni ti je Eddy, moj nećak.“

         „Vi niste moj pretpostavljeni?“

         „Druženje s drugim zaposlenicima i razgovor sa ženskim mušterijama, osim u vidu odgovora na njihova pitanja, ne dolazi u obzir. Jesi možda peško?“

         „Ne.“

         „Ovo je kinematograf u Greenwich Villageu, a ne diskoteka za moje zaposlenike da đuskaju s kurvicama i lokalnim hipošima i čudacima. Ovo je mjesto za ozbiljan posao. Pušiš li?“

         „Da.“

         „Onda puši u slobodno vrijeme. Pušenje dolje u hodniku ispred zahoda ili iskradanje kroz zavjesu na zadnjem izlazu na čik pauzu također je neprihvatljivo. Eddy zna. Puši samo pod pauzom. I puši samo pod pauzom. Je li jasno?“

         Duboko sam uzdahnuo. „Mislim da jest.“

         „Ne pravi se pametan. Odgovaraj sa da ili ne.“

         „U redu – da.“

         „Znači zasad sve kužiš?“

         „Tristo posto!“ 

         „Ne ulazi gore u kabinu s projektorima.“ – nastavila je – „Noćni čuvar je član sindikata. Puši travu i pijanica ali mu ne možemo stati na kraj sve dok ga ne uhvatimo na djelu. U ugovoru mu stoji da ima pravo da otključava i zaključava vrata kabine, ali mene ne može namagarčiti. Ne toleriram alkose i napušene.“

         „Zvuči u redu.“ 

         „Što to sad treba da znači?“

         „To da ću gledati svoja posla.“ 

         „Sutra počinješ, Dante. Tvoje radno vrijeme bit će od četiri do dvanaest s tim što ti je ponedjeljak slobodan. Pitaj za mog nećaka Eddyja, zamjenika upravnika, on će ti pružiti kratku obuku.“

         „Što s današnjim danom?“

         „Danas si imao intervju za posao.“

         „Mislio sam da mi se danas računa kao prvi dan? Znači li to da za danas neću biti plaćen?“

         „Danas ti nije prvi radni dan. Danas ne radiš. Eddy je slobodan. Sutra ti je prvi radni dan. Danas je ponedjeljak. Sutra je utorak.“

         „Meni je gospođica Herrera iz Olsonove agencije rekla da se danas javim na posao. U ponedjeljak. U četiri popodne. Znam bar dane u tjednu. Jučer je bila nedjelja, danas je ponedjeljak.“

         „Upravo sam ti rekla da ponedjeljkom ne radiš.“

         „Znači ono što mi je rekla Herrera iz Olsonove agencije je najobičnija besmislica. Bez obzira što čekovi stižu od nje.“

         I tu sam raspizdio gospođu Lupo. Počela je snažno lepetati rukama zrakom. Sve one bore na njenom licu najednom su se nabrale i opustile poput paučje mreže, a onda opet zategle. “Vrati mi odjeću“, odsjekla je grabeći mi je iz ruku.  

         Predao sam joj uniformu, košulje i leptir mašnu.

         „Nemam baš vremena za ovo“, rekla je. Zatim je bacila odjeću na hrpu na stolu u garderobi i povukla konopac na prekidaču za svjetlo. 

         „Gle, u redu“, rekao sam, iznenađeno, žmireći u tamu.

         „Bit ću sutra tu.“ 

         Gđa Lupo ništa nije odgovorila. Iskoračila je u tamu. Okrenuo sam se i okrznuo je pogledom na nekoliko metara od sebe dok se penjala uz stepenice tapecirane tepisonom sa cvjetnim uzorkom. „Hej, u redu je!“, povikao sam za njom. „Bit ću tu!“

         Zastala je i okrenula se prema meni: „Da si tu sutra točno u tri popodne! U utorak, gospodine Dante! Ponedjeljkom ne radiš. Ponedjeljak ti je slobodan dan. Ponesi uniformu sa sobom.“

         „Okej, znam već za ponedjeljak.“

         Glas joj je odzvanjao podrumom kao glas spikera na Shea stadionu. „Javi se Eddiju. Nakon tjedan dana, ako zaključi da obećavaš, preporučit će te meni. A ja ću odlučiti da li da te stavim na puno radno vrijeme, ili ne. I nazvat ću agenciju.“ Zatim je dreknula: „Razumiješ?!“

         „Razumijem!“, doviknuo sam.

         Na stubištu mi se pogled sreo s njenim tamnim očima. „Dante je talijansko prezime. Ti si Talijan?“

         „Po ocu.“

         „Sjeverna Italija?“

         „Polutalijan sam.“

         Skupila je usne u mali, zadovoljni i pobjedonosni osmijeh. „Idi kući sad i vrati se sutra.“ Zatim se okrenula na peti i odskakutala dalje uz tapecirane stepenice. Kao kakav drevni gimnastičar u špijunskim cipelama.

Poglavlje treće

          SUTRADAN SAM OPET ZAKASNIO pojavivši se gotovo u tri i trideset, budući sam se probudio s mamurlukom pa sam zaboravio Herrerine upute za podzemnu i iskrcao se na stanici za ekspresni vlak umjesto da izađem na postaji na Dvanaestoj ulici. Morao sam zatim prošetati nazad do Četvrte ulice zapadno. Kontrolor u onoj kabini na Times Squareu uputio me na pogrešnu liniju. U New Yorku kontrolori po kućicama u podzemnoj željeznici ne daju pišljiva boba na pouzdano informiranje ljudi, kad ionako znaju da ih više nikad u životu neće vidjeti, pa kad nisu sigurni što da vam odgovore na upit o smjerovima pojedinih vlakova, daju vam potpuno besmislene upute. U tome kao da nalaze i neko sitno uživanje.

         Cijelu noć nisam spavao od košmara koji mi se rojio u glavi. Strusio sam nekoliko piva i jednu bočicu Nyquila, a zatim čitao nekoliko sati, međutim vrenje u glavi nisam uspijevao primiriti. Negdje pred zoru kad su stanari jedan za drugim počeli kroz drndave cijevi otvarati toplu vodu za tuširanje, te lupati škripavim vratima kupaonice na dnu hodnika, pokušao sam početi raditi na drami, nadajući se da će mi to pomoći da dođem sebi. Tipkao sam dva sata bez prestanka i dogurao do trećeg prizora u prvom činu. Iako sam bio iscrpljen, nisam mogao spavati, pa sam se obukao i izašao vani. Doručkovao sam u zalogajnici gdje sam saznao da LaVonne radi popodnevnu i noćnu smjenu, da bih se potom vratio nazad u svoju sobu. Pročitao sam onaj dio drame što sam ga bio napisao, ali mi se nije svidio pa sam ga poderao u komadiće i negdje oko jedanaest zaspao u fotelji.

***

U muškoj garderobi u podrumu kinematografa obukao sam bijelu košulju podvrnutih rukava, zataknuo leptir-mašnu i nabacio smoking, a zatim se zaputio uz stepenice raspitujući se kod osoblja za Eddyja, zamjenika upravnika, sve dok mi ga netko nije pokazao vani na pločniku kako puši cigaretu razgovarajući s nekim tipom iz susjedstva.

         Eddy je bio viši od svoje smežurane strine štakorskog lica; nosat tip bez trunke duha. Kad je vidio da mu prilazim namjerno je okrenuo leđa. Shvatio sam da me prepoznao po smokingu, pa je odlučio da me ignorira. 

         Stajao sam tamo par časaka zureći u njegova leđa dozvolivši si da izgledam kao potpuni idiot slušajući taj debilni razgovor između njega i te ulične spodobe. Kad sam osjetio kako mi se gvalja u stomaku steže, prekinuo sam ih: „Hej, oprosti“ – rekao sam – „jesi ti Eddy?“ 

         Napravio je neku grimasu i odmjerio me. Prvenstveno stoga jer taj lik iz susjedstva bio njegova publika, a ja sam mu prekinuo spiku, pa sam već vidio kako će mi prirediti sranje. „Mda, ja sam Eddy. Šta je bilo? Tko me treba?“

         „Ja sam Bruno, novi portir.“

         I tu me nasadio. „Kakav portir?“, nakezio se. „Kakav jebeni novi portir?“

         „Gospođa Lupo me jučer zaposlila.“

         „Koja jebena pička! Ta kurva zapošljava ljude, a meni ne govori nikoji kurac! I onda ih samo ovako nabaci meni, a ona si uzme jebeni slobodan dan! Koja jebena pička!“

         „Što da radim?“

         „Što da radiš? Radi svoj posao, jebote! Što drugo?“

„Trebao bih proći neku obuku.“

         „Oh, okej. Eh, jebo mene ovako blesava, da me jebo!“

         Nisam mogao tek tako otići, a i drugi tip je sad već bio potpuno uključen u igrokaz. Eddy je pogledao na sat, povukao par snažnih domova iz pljuge zataknute negdje između usana i glodarske njuške, da bi zatim procijedio: „U redu, za dvadeset minuta nas čeka nova predstava. Idi i nađi onu lijenčinu starog Vica. On mi je zadužen za kat. Ali prvo donesi baterijsku lampu iz kutije ispod blagajne. I onda mi nađi jebenog Vica. U redu?“

         „U redu.“

         Zafrljuknuo je zatim žestoko cigaretu u jedan parkirani automobil. „Reci im da je Eddy poručio da ti pokažu što i kako se radi, u redu? Ali hoću da mi se nacrtaš tamo na izlazu prije nego što se promijene filmovi i da ste vas dvojica jedan drugome pri ruci. Je li jasno? Je l' to prevelik zadatak?“

         „Vidim da je Vic gore.“

         „Tako je. Što se mene tiče, ti si gotov s jebenom obukom!“, iskezio se. „Eto, sad si jebeni predsjednik Loew's kinematografa!“

         „Dobro“, rekao sam i sa zahvalnošću se udaljio.

         „E-hej!“, povikao je za mnom, „kako se ono zoveš.... Bruno?“

         „Tako je, Bruno!“

         Opet je pogledao na sat. „Kako to da si zakasnio?“

         „Nisam zakasnio - zakasnili su me!“

         „Stara će te propisno naribati, zakasne li te i sutra! Jebiga, bolje sutra opet ne zakasni!“ 

         Vrativši se unutra, našao sam bateriju i gore na balkonu starog Vica. I tako sam postao portir. 

         Mog drugog tjedna na poslu u kinu se počela prikazivati retrospektiva filmova Anthonyja Quinna, koja je išla popodne, prije redovnih premijernih predstava koje su počinjale u večernjim satima. La strada se prikazivala svakoga dana sat nakon što bih počeo smjenu. S godinama sam uspio pogledati taj film više puta i jako mi se sviđao. Kao i njegova atmosfera i čarolija glazbe. Većina ljudi misli da je Fellini genije. Slažem se.

         Pri kraju petodnevnog radnog tjedna znao sam već sve dijaloge napamet, pa sam počeo mrziti Zampana i prezirati glumatanje Giuliette Masine. Ljutila me banalnost scenarija i jeftina pompoznost Fellinijeve režije.

         Ponekad bih se tako razbjesnio na pojedine dijelove filma da bih se iskrao iz tog golubarnika od radnog mjesta i ostao stajati u gornjem foajeu.

         Da bi se na koncu pokazalo da sam otpušten zbog najobičnije tričarije.

         Vic, moj partner i neposredni nadređeni, bio je stariji tip. Bilo mu je otprilike šest banki. Nije bio star kao gospođa Lupo, ali je bio star i artritičan. No držao se po strani. Naš jedini nesporazum iskrsnuo je kad je primijetio da sam prošvercao cigaretu. Inzistirao je da sam tim činom ugrozio njegov autoritet u prednjoj sekciji donjeg balkona. Nato sam mu nešto odbrusio, pa otad više nismo razgovarali.

         Vic i ja smo bili otprilike iste građe i nosili smo odijelo istog konfekcijskog broja. Jednog dana nazvao je da je bolestan dok sam stajao gore katu prebirući po mislima ne bih li našao nešto čime bih uposlio um dok se unutra u mraku vrtjela La strada. Sve vrijeme potezao sam iz bočice Cisco Wine Cooler-a koju sam nosio u džepu hlača.

         I tako mi je pala na pamet nevaljala zamisao da tog dana zamijenim sakoe svog i Vicovog smokinga. Njegov je bio daleko pristaliji od moga zato što je na mome nedostajala dugmad na rukavu, a i iznad lakta se šepurila ljepljiva mrlja.

         Uto je došao i onaj  dio u La stradi kad Zampano ubija Richarda Baseharta i kad se glazba dramatično intenzivira. Zamrzio sam tu scenu zbog Masinine crtić izvedbe i zaglušujućeg treštanja te moronske muzike. Da izbjegnem gledanje filma odlučio sam se spustiti niz stepenice do garderobe i zamijeniti gornje dijelove svoga i Vicova smokinga, pa lijepo u njegovom sakou dočekati kraj smjene. 

         U prostoriji za presvlačenje nalazio se otvoreni ormar podijeljen u odjeljke u kojima su muški zaposlenici držali svoje smokinge. Svaki odjeljak je bio obilježen komadom ljepljive trake na kojemu je olovkom bilo ispisano ime zaposlenika. Vicov odjeljak bio je točno nasuprot mojega.

         Navukao sam sako njegovog smokinga primijetivši s radošću da mi odlično pristaje. Broj četrdeset, kraći model. Zamijenio sam, dakle, sakoe i objesio svoj na Vickovu vješalicu.

         Izlazeći iz prostorije pomokrio sam se, a potom ubio još nešto vremena otišavši do spremnika kod šanka sa slatkišima kako bih dotrajale baterije u lampi zamijenio novima. Na balkon sam se vratio taman na vrijeme jer je u međuvremenu Quinn dokrajčio Baseharta i imbecilna se scena bližila kraju.

         Problem je iskrsnuo sat vremena kasnije kad se Vic onako bolestan neočekivano  pojavio na poslu. Zadnjih pet godina nije bio propustio dana na poslu, pa je i tad odlučio da se pojavi osjetivši da ga dužnost zove.

         Kad je u garderobi shvatio da sam zamijenio gornje dijelove naših smokinga, naprosto je poludio i odlijepio. Došepesao je uza stepenice i uz tresak otvorio vrata balkona. Kad me spazio u stražnjem redu počeo je divlje šarati svjetlom baterijske lampe po licima posjetitelja na balkonu. 

         Pokušao sam ga primiriti, ponudivši mu da siđemo u prizemlje i zamijenimo sakoe i izgladimo stvar, ali Vic koji je imao gripu ili neku drugu vrstu demencije već je bio odlučio da digne frku pred posjetiteljima. Jedna dama je ustala i obavijestila gđu Lupo o incidentu, pa je ova brže bolje dotrčala na balkon zahtijevajući da je slijedimo do njenog ureda.

         Da bi tamo, u nazočnosti stare gospođe Lupo u svojstvu porote za linč, Vic nastavio u hiperdramatičnom tonu vičući i časteći me naljepnicama poput „lažljivac“ i „provalnik“ ustrajavajući na tome kako sam ustvari ukrao sako njegove uniforme. Čak mi je nekoliko puta zario prst u grudi sve dok mu nisam naposljetku odgurnuo ruku, što ga je natjeralo da prestane.

         Objasnio sam da sam greškom uzeo sako s njegove vješalice. Ali od toga se samo još više razbjesnio. Mlatarao je svojom koščatom šakom po njenom stolu. Skričao je kako me boli briga za privatno vlasništvo kao i za kinematografe Loew's. U njegovim sam očima bio propalica, okorjeli kriminalac. I jedan od nas dvojice je morao otići. On ili ja.

         Pokušavati umoliti oprost kako bih sačuvao šljaku pokazalo se beskorisnim i glupim. Trudio sam se ne bih li prikazao stvar u nešto realističnijem svjetlu pobunivši se kako na mojoj uniformi na jakni nedostaje dugmad i da je lakat ljepljiv i zmazan, priznavši kako sam jednostavno htio „posuditi“ Vickov sako na jedan dan. Stara gospođa Lupo bi možda i bila zadovoljna time, ali Vic nije popuštao. Tirada se pretvorila u napadaj. Sav se zapljuvao, a vratne arterije su mu pulsirale od srdžbe. Tužibabio me kako kriomice pušim na dužnosti, sjedim u stražnjem redu umjesto da dežuram na balkonu, te kako napuštam radno mjesto radi neovlaštenog odlaženja na pišanje. Točno je znao gdje je gđa Lupo najtanja i kako razlistati šumu bora na njezinom licu. Bio sam mrtvo tijelo. Šupiran na licu mjesta.

        Sutradan sam stajao u liniji za „deset ili manje – sve za isti cash“ u supermarketu i jedna gospođa ispred mene je natrpala trinaest artikala u svoja kolica s korpom. Žena s djetetom. S bebom. I trinaest artikala.

         Kako je red milio naprijed neprestano sam brojao stvari u njenim kolicima. Red je bio dug i što smo se više bližili blagajni ja sam postajao sve razdražljiviji. Kad je žena izbacila stvari na pokretnu traku, prijavio sam tipu na blagajni da ima trinaest artikala, a ne deset kako je znakom uostalom bilo izričito naloženo. Primorao sam blagajnika da izbroji stvari i zahtijevao da je ne opsluži. On se nasmiješio ženi i djetetu u kolicima, ispričao se, i nastavio svejedno obračunavati njene stvari.

         Međutim, situacija je eskalirala. Počeo sam prijetiti blagajniku i psovati mu sad ovo sad ono. Dijete se raskrivilo i pojavio se poslovođa sve s osmijehom i penkalom u zaštitnoj futrolici u džepu. Pokušao je posredovati, ali bilo je već prekasno.

         Pomeo sam ženine stvari s trake tako da su se rasule po podu, a putem do izlaza oborio sam veliki uzorak Tropicana Orange Juicea s Floride istaknut na pozamašnom spremniku sa milijun sitnih ledenih kockica. Za sobom sam ostavio popriličan nered.     

Poglavlje četvrto

          NAKON ŠTO SAM IZGUBIO POSAO portira kola su mi krenula nizbrdo. Herrera iz agencije za privremeno zapošljavanje mi je rekla da Olson's ima odredbu da ponovno ne zapošljava ljude koji su iz nekog konkretnog razloga dobili otkaz na poslu. Nikome se nije pružala druga šansa. I tako, umjesto da gledam u oglase za posao u Times-u ili obilazim druge agencije za privremeno zapošljavanje po centru grada, odlučio da uzmem dan ili dva slobodno i ostanem u sobi i da se vratim čitanju drama Tennesseeja Williamsa i Davida Mameta, te da pišem ako mi dođe inspiracija.

         Trećeg jutra probudio sam se s idejom za kratku priču. I riječi su mi počele same navirati, iskriti iz prstiju. Bila je to priča o gluhonijemom osmogodišnjem dječaku i njegovom psu Bugsu. Dječak je većinu vremena provodio u svojoj sobi obitavajući u vlastitoj mašti jer i nije išao u redovnu školu.

         Negdje u popodnevnim satima bio sam blizu kraja priče. Od dvadeset stranica. Dječak iz priče, Bartholomew, otkrio je da navrh sjajnog srebrnog dugmeta u kutu njegove kutije s igračkama živi mali čarobnjak. I taj sićušni čarobnjak uči Bartholomewa mnogim trikovima otkrivajući svoje neslućene mentalne sposobnosti, pa je tako u stanju snagom misli pomicati stvari po kući, mijenjati boju zidovima, tjerati preparirane zvjerke da plešu i prave kolutove, a u jednom trenutku uspio je nekom magijom izdužiti dječakova stopala i noge. Bartholomew je opčaran čarobnjakovim moćima i njih dvojica se brzo sprijateljuju. Dječak uči kako upregnuti i pokrenuti vlastite unutranje moći. Uspijeva mu snagom volje izbaciti plastični kamion kroz prozor i onda ga na ulici pretvoriti u pravi-pravcati kamion. Da bi zatim stao levitirati uzdižući se od poda sve dok nije glavom počeo češati strop. Kad se okrenuo da se vidi u ogledalu ugledao se u debelom srebrnom skafanderu astronauta kako upravlja svemirskim brodom. Bartholomew je preklinjao svog mentora da mu pokaže još koji trik.

         Ali sad je taj kržljavi mag znao da je osvojio dječaka. I tu ga svečano zaogrne  magičnim crnim plaštom i okruni fesom od baršuna ukrašenim sa sedam dragocjenih dragulja. Čarobnjak kaže Bartholomewju da ako doista želi stupiti u magični kult gluhih čarobnjaka, prije toga mora nekom gestom dokazati svoju posvećenost, odanost i dostojnost. Palčić uto materijalizira litreni krčag pun miomirisnog antifriza i zatraži od Bartholomewja da dâ svom psu Bugsu da ga ispije.

         No klinac nije glup. On zna da će se Bugs – lizne li tekućinu za hlađenje motora – otrovati i na mjestu uginuti. Međutim, čarobnjak ga uvjerava da nije tako i da će on osobno baciti zaštitničke čini na pseto i tako mu podariti imunitet. Riječ je ipak o inicijaciji. I Bartholomew mu mora vjerovati.

         Dječak je uplašen i oklijeva. Malo po malo svjetlo na blještavom čarobnjakovom dugmetu blijedi i kad se potpuno zgasne on i njegova magija zauvijek će iščeznuti. Bartholomew mora imati vjere, uprotivnom će smjesta i zauvijek izgubiti svoje netom stečene moći...

         Nisam se mogao odlučiti kako da završim priču. Da li da dječak dozvoli da ga mađioničar smantra i tako dopusti da mu ugine pas? Ili je čarobnjak zapravo dječakov prijatelj, nešto poput anđela čuvara, ili možda ipak zlovoljna i opasna mala gnjida koja manipulira dječaka kako bi ugrabio dušu njegovog španijela? Imao sam dva ili tri završetka ali sam zaključio da mi se niti jedan posve ne uklapa. Isfrustrian ubrzo sam se razljutio pa sam odlučio da se malo odmorim i dopustim konačnom rješenju da mi nadođe samo. Narednih pola sata ležao sam na postelji s otvorenim prozorom, pušio cigarete i nožnim prstima potezao konopac za rolete dižući ih i spuštajući ih i puštajući mozak na pašu.

         Što se pokazalo kao greška. 

         Uskoro me naime moj mozak počeo uvjeravati da je moja priča najobičnija brljotina, bezvrijedna preserotina. Još jedna moronska ideja koju sam ostavio nedovršenu. Čisti promašaj!

         Ustao sam, otišao do pisaćeg stola i bacio pogled na stranice i stranice pune ispisanih riječi. I uistinu: vidio sam samo pravopisne greške, zbrzane rečenice i ispade svoje beznadno nevaljale interpunkcije. I-di-ot! Bacio sam papire pravo u koš za otpatke. Nisam imao dara. Nije čudo što sam pio i puštao buzurantima da mi dudlaju kitu. Luzer! Nasukan bez posla, gotovo bez kinte, zazidan poput žohara u svratištu punom džankija i pervertita. Naposljetku sam se našao tamo gdje i pripadam.

         Pokušao sam se ipak natjerati da tako dalje ne mislim. Pokušao sam skrenuti pažnju na nešto drugo, dati si kakvog posla, pa sam otišao do supermarketa po cigarete i Fetoz, a vratio se s krčagom od pola galona Mad Dog vina.

         U sobi sam skinuo čep i potegao sačekavši da mi prvih par gutljaja padne na stomak. I odmah sam znao da će mi biti bolje. Učinio sam pravu stvar. Jebeš priču. Sad je bilo važno obraniti se od one buke. 

Negdje predvečer bio sam pijan i na mahove sam gubio svijest i dolazio k sebi spopadnut ludom željom za seksom. Izašao sam vani i prošetao deset blokova do porno kina na Times Squareu. Sjećam se da sam sjeo u stražnji red kina i pustio tipu do mene da mi dokraja svuče hlače. I popuši kurac.

         Malo kasnije, neki drugi lik, nekakav klinac kleknuo je tamo na prljavi betonski pod bez tepisona i stao mi lizati jaja i gurati prst u šupak masirajući mi kurac rukom sve dok nisam opet bio spreman da svršim. I tu sam – nabijajući mu glavu sve dublje na kitu – eksplodirao. Sjećam se da sam se satima poslije zatekao u hotelskoj sobi s nekim starijim tipom – crncem s kravatom. Još vina. I još seksa.

         I tako su mi prošla tri dana. Kad sam se naposljetku istrijeznio mozak mi je u flashbackovima vraćao krhotine proteklih zbivanja, svu onu neutaživu žeđ za seksom i izopačenošću. Misli su me toliko tjerale na gađenje nad samim sobom da sam ih morao silom zaustavljati – vakumirati ih – obuzet jezivom željom da se ubijem; da se isiječem ili izbodem nožem. I da na mjestu umrem.

Morao sam prodati neke stvari kako bih platio stanarinu i druge račune. Bile su to obiteljske stvari. Majčina izrezbarena kutijica za tablete od slonovače, dio obiteljskog naslijeđa, koju je jedan od njenih ujaka oplovivši Cape Horn dovukao 1850. sve do zaljeva San Francisca; prsten s njemačkim grbom njezina oca, zlatni lanac – rukotvorinu iz Abruzzija – na kojem je stari Nick, moj djed s očeve strane, nosio svoju uru. Za lanac sam dobio najviše. Dvjesto dolara.

Poglavlje peto

          TOKOM NEKOLIKO NAREDNIH TJEDANA radio sam za Workpower, jednu drugu agenciju za privremeno zapošljavanje čiju sam adresu našao u oglasniku. Pio sam kao i obično, ali sam depresiju držao pod kontrolom. Na radnim zadacima sam se pojavljivao na vrijeme i nisam izgubio nijedan dan od posla.

         Volim promjenu. Workpower šalje svoje ljude na privremene poslove po cijelom New Yorku, pa sam se počeo snalaziti po gradu; Wall Street, Union Square, Hunts Point u Bronxu, centar Brooklyna. Naučio sam najvažnije autobusne linije i počeo se snalaziti u mreži podzemne željeznice.

         Edna Green je bila moja kontakt osoba u Workpoweru. Bila je bolja od Herrere s nikotinskim prstima. Bila je pribranija. Ako bih nazvao da otkažem posao, Edna me nikad ne bi silila da iznalazim izgovore niti se raspitivala što li je to rekao poslovođa što me natjeralo da poželim otići ili što sam odgovorio nakon što mi je rečeno to i to, ili što sam na kraju krajeva učinio. Ili takvo neko sranje. Ako ne bi našla nikakvih ozbiljnih primjedbi na obrascu s povratnim informacijama poslodavca, sve bi bilo u redu. Meni je uostalom trebao posao, a Edna je morala popunjavati upražnjena mjesta.

         Na posao volim doći i otići. Ništa više od toga. Ne želim voditi evidenciju ili sudjelovati u razdiobi jebenog profita, obučavati se za bilo što, ili se pentrati uz bilo čije rektalne poslovodne lojtre. Trulež osobnosti koja izgleda uvijek prati redovne poslove – pišalačko natjecateljski duh i favoritizam, radna politika, sve ono što sam zatekao u onom kinematografu – u pravilu se dā izbjeći ako se držiš privremenog posla; novi poziv i novo zaduženje obično saniraju sve skurčene okolnosti.

         Ali čak i kad je netko fin poput Edne u pitanju ne želiš da te šupiraju s privremenog posla. Jer šupiranje stvara probleme.

         Neko vrijeme mi je dobro išlo, prošao sam kroz pet šest poslova bez ikakvog incidenta, da bih zatim zbog pića i nesporazuma u komunikaciji dvaput zaredom zaradio cipelu.

         Prvi put radeći na zamjeni u noćnoj smjeni kao dispečer voznog parka od deset kamiona komercijalnog vodoinstalaterskog servisa dežurnog od 0 do 24. Na tom sam poslu trebao ostati mjesec dana ali su me iznogirali već četvrtog dana zato što se nisam sviđao šefovoj ženi koja je zaključila da uvijek izgledam pospano kad dolazim na posao.

         Odmah potom nogiran sam i po drugi put. Edna me poslala na visokostresni zadatak prikupljanja/sortiranja pošiljki u pošti na uglu zgrade preko puta Carnegie Halla. Drugog dana na poslu trgnuo sam par ljutih tokom pauze za ručak tek tako da se malo smirim. Ali otjerali su me jer sam ustima simulirao kojekakve radnje jednoj poslovotkinji, portorikanskoj lezbijki, frikuši nafilanoj amfetaminima, koju je sve osoblje zvalo po nadimku – „vojvotkinja“. I ta „vojvotkinja“ me baš unezgodila pred jednom zgodnom sekretaricom. Glasno me naime opomenula da pri svojim redovnim obilascima nedovoljno žurno guram kolica s poštom. I tu sam stavio dlan na lice i provukao jezik kroz prste praveći se da je ližem.

         Nakon incidenta s „vojvotkinjom“, kad god bih zvao Ednu rekla bi mi da posla baš i nema, ili bi mi dala neki drugi izgovor za koji sam znao da u biti znači – „daj malo prošetaj, šupčino!“

         I tako sam tjedan dana ostao u svom sobuljku i radio na drami. Koja je u međuvremenu uzela novi kurs i promijenila naslov u Caliope. Radilo se o napornom, sebičnom karnevalskom štektalu koji negdje na jugu želi postati evangelist. Stvar je bila bolja i od Elmera Gantryja[2] jer moj čovo otkriva da uistinu raspolaže iscjeliteljskim moćima. Međutim, on je također i sebična ništarija, što daje lijep obrat. Prizor prvi, čin drugi.   

 [1] George Jessel (1898-1981), američki glumac, pjevač i tekstopisac, kasnije i Oskarom ovjenčani filmski producent. Proslavio se kao komičar “opće prakse”. 

[2] Elmer Gantry satirički je roman američkog pisca Sinclaira Lewisa iz 1927., (op. prev.) 

s engleskoga preveo Damir Šodan

DAMIR ŠODAN (Split, 1964.), pjesnik, urednik, prevoditelj i nagrađivani dramski pisac, objavio je tridesetak naslova, među ostalima i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.), antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu(Hrvatski P.E.N. Centar, 2022.), kao i brojne prijevode djela sjevernoameričkih pjesnika, uključujući Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Simica, Franka O'Haru i Charlesa Bukowskog. Bio je jedan od urednika kultne splitske Biblioteke Feral Tribunea, kao i dugogodišnji član redakcije zagrebačkog Quoruma, a danas je urednik prijevodne lirike u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca. Dvadesetak godina radio je u Nizozemskoj kao prevoditelj za Ujedinjene narode, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Kao pjesnik sudjelovao je na brojnim međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama. Član je hrvatskog Centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca (h.d.p.). Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu. Osim književnošću, bavi se i glazbom. Trenutno radi na albumu prepjeva Leonarda Cohena pod naslovom Čovjek tvoj.    

(zurnal.info)