Iz dossiera Divljeg detektiva (1): AMERICAN EXPRESS

TED BERRIGAN (1934-1983), jedan od najvažnijih i najinspirativnijih američkih pjesnika druge generacije takozvane Njujorške pjesničke škole rođen je u srednjeklasnoj obitelji irskih katolika u Providenceu, na Rhode Islandu. Sredinom 50-ih odslužio je 16 mjeseci u američkoj vojsci uz pomoć čije stipendije je upisao postdiplomski studij književnosti u Tulsi, Oklahoma. Berrigan je sam sebe okarakterizirao “kasnim bitnikom”, te je svoju književnu putanju, baš kao Allen Ginsberg i Jack Kerouac, doživljavao kao nastavak linije koju je zacrtala američka ekspresionistička tradicija, pisci poput Williama Saroyana, Thomasa Wolfeja ili Henryja Millera, kod kojih ekspresija unutarnjeg doživljaja zamjenjuje egzaktan odnos spram predmetne stvarnosti.

Ekspresionisti kod kojih je spontanost kao takva bila jedan od glavnih stvaralačkih postulata su se, pak, pozivali na transcendentaliste, R. W. Emersona, H. D. Thoreaua i Walta Whitmana. Slobodno asociranje pri tvorbi teksta je tako favorizirana u odnosu na preselektivnost izraza, što je karakteristika vidljiva u svim Berriganovim tekstovima, a ponajviše u njegovim glasovitim Sonetima (1964, 1967, 1982, 2000), koji su zapravo po mnogočemu “antisoneti” jer u biti ironiziraju klasicističku tradiciju, pa se samo kvantitativno oslanjaju na staru formu. Berrigan je pisanje zapravo doživljavao kao ekstenziju osobnosti ili projekciju sebstva u tekst. Tako da su njegovi stihovi, kolikogod povremeno bili “iščašeni” ili možda baš zato, krajnje osobene i osobne naravi. Inače, vrlo utjecajna Nova kritika koja je ravnala estetičkim kanonom na američkim sveučilištima 50-ih godina ekspresionističke pisce nije uvrštavala u lektiru jer ih je smatrala estetički inferiornima, tako da nije čudo što su se ne samo stilski već i autsajderskim pozicioniranjem spram književnog establišmenta bitnici pozivali baš na njih.

Svojim svojeglavim tematiziranjem urbanog bitisanja i staccato fraziranjem Berrigan je zapravo najbliži Franku O’Hari čiji spontanitet u izgradnji stiha čini liriku potonjeg i danas zanimljivom i intrigantnom čak i suvremenom digitalnom čitateljstvu. Ali bez obzira na silnu erudiciju Berrigan nije dozvoljavao da mu diskurzivni izleti u intertekstualnost budu prepreka komunikativnosti teksta, iako je istu nerijetko narušavao namjernim non sequiturima i sintaktičkim elizijama. Na studiju u Tulsi Berrigan je u lokalnoj knjižari upoznao pjesnika Rona Padgetta s kojim će ga vezati česte suradnje i doživotno prijateljstvo. Padgett je već kao tinejdžer bio poznat u avangardnim pjesničkim krugovima jer je obavljivao utjecajni The White Dove Review, časopis nastao u kućnoj radinosti uz pomoć prijatelja pjesnika Dicka Gallupa i Joea Brainarda, koji će se početkom 60-ih skupa s Padgettom preseliti u New York, gdje će činiti okosnicu Njujorške pjesničke škole druge generacije. Ono što je zajedničko gotovo svim pripadnicima prve i druge neformalne škole njujorškog pjesništva jesu prije svega oslanjanje na kolokvijalni izraz, fragmentarni stil i stanoviti autorefleksivni impuls protkan dosjetkama koje za cilj imaju “olabaviti”poetiku tako da se poezija doživljava površinski (ali ne i “površno”), više kao jezični protok asocijativnog ulančavanja, pri čemu materijanost jezika i pokretljivost označitelja izbijaju u prvi plan, a daleko manje kao neka “dubokoumna” refleksivna tvorevina.

Zaigranost, intertekstualnost kao i reference na svijet masmedija i pop kulture također su nezaobilazni začin zadavanja koordinati svakodnevnice u pisanju pjesnika poput Berrigana u čijim “jezičnim igrama” njegov uvrnuti smisao za humor često preuzima vodeću ulogu. Nažalost, Berrigana su rano snašli zdravstveni problemi, pa se može reći da njegov nesvakidašnji dar nikada nije dokraja iscrpljen budući da je umro od posljedica neliječenog hepatitisa prije svoje 50-e. O Berriganovoj zaostavštini brinu njegova udovica, pjesnikinja Alice Notley, kao i njegovi sinovi, Anselm i Edmund, obojica pjesnici.

Poezija (izbor): Ljiljan za moju ljubav (1959), Soneti (1964), Grčevi od graha (s Ronom Padgettom, 1967), Škorpion, orao i golubica (1970), Vožnja vlakom (1971), Osjećaj za odlazak (1975), Ništa za tebe(1977), Jo-joi s parama (1979), Nošenje baklje (1980), U plavoj rijeci (1981), Sunce pod stanovitim kutom (1988).  

 ...

Osobna pjesma # 9

08:54 je ujutro u Brooklynu 26. srpnja

vjerojatno je takodjer 08:54 i na Manhattanu ali ja

sam u Brooklynu. jedem engleske mafine i pijem

Pepsi misleći kako je eto Brooklyn također

u New Yorku čudno je to obično mislim

na njega kao na nešto samosvojno kao Bellows Falls

kao Little Chute kao Uijongbu

nikad nisam pomišljao

na Mostu Williamsburg da ću se jednom dobaciti čak do Brooklyna

samo da bih gledao pravnike i murjake što čak ni ne nose

pištolje kako mi odvode ženu i vraćaju je

Ne nisam nikad ni pomislio da će se Dick vratiti kod Gudea

obrijane brade i podšišane kose i da će Carol

čitati njegove knjige dok igramo karte gledajući

sunce kako izlazi iznad Navy Yarda preko rijeke

Mislim da sam računao

da ću se budem li u prednosti zateći negdje poput Ulice Perry

sjajan i vitak erudita predmet nečijeg ljubavnog interesa

što zamišlja svoju novu knjigu pjesama

otisnutu na prostom smeđem škaniclu

ali ženstveno divnu i zajebanu

 

Živjeli još toliko

                    za Dicka Gallupa

 

 Veliko je zadovoljstvo

pro-buditi se

                  sredinom popodneva

                           u 2 sata

         ali ako se trbuh ne slaže

nije ni važno…

                           jer život

                           je

                           “lagan”

                  umivaš lice & kvasiš

                                    šiju

         trgneš gutljaj Pepsi

& ogrćeš se dobro iscijeđen

                  nečim “plavim za izlazak”

• •  •

         možda i popušiš malo trave čak

                  ili čvakneš pilulu

                           il’ dvije

•                   

(ugoda što je nosi prosperitet

                  premda su to tek bonusi

                                                      ustvari

                                    neophodni i suvišni istodobno)

& onda

         PUUF!

• •  •

         Portorikanske djevojke su savršene!

                              moraš se smiješiti ali ne

                              dirati, još nisi ni jeo

                              & premlad si

                  da bi umro …

•  

Ne, samo se zezam!

                  Tko bi zaboga ubio

                                    zbog ljubavi? (Tko ne bi?)

•  

                                    Joanne & Jack

                            danas će te

                            nahraniti

jer

                           Anne & Lewis su

                           “odlepršali” ali

                                                      ne kao inače …

• •

Michael se nekako pokušava

                           dočepati 

                                    San Francisca…

•  

                                    &

                           Pete & Linda

                  & Katie i George,

                                    Emilio, Elio i Paul

                                                      su redom otišli u Maine ...

• • •

Svi su, čini se, negdje drugdje.

                  I nitko nije izgubljen, iako. Eto, barem

                  mi nismo!

                                             (GEM SPA: ugao 2. Avenije &

                                                               Saint Mark’s Placea)

•  

Točno sam tu

sunce se prostire po pločniku

prostire se današnji doručak crn & bijel,

& ja samo što se nisam ponovno rodio

da bih mislio na tebe

 

Što raditi u (gradu) New Yorku

                        za Petera Schjeldahla

 

                  Budiš se visoko gore

                  potrošen & napaljen

                  Polako se pokrećeš

                           &  tako redom

                  pališ cigaretu

                  Oblačiš bazično crno

                           & čitaš divnu knjigu jednog starca:

 

                  UZ VODE MANHATTANA

 

                  igraš karte na Mostu Williamsburg

                  gledaš brodove dok u suncu

                  plove, poput spomenika

                  polako se uznosiš u nebo

                  nad svom tom prokletom vrevom:

lomi noge & lomi srce

ljubi djevojke & tjeraj ih na plač

voli bogove & gledaj kako umiru

                                    slavi svoje

                                    & svačije tuđe rođenje:

                                    Stvaraj vječna prijateljstva                

                                    & gubi se   

 

Što bih želio za Božić 1970.

  Da crna braća budu sretna

Da Portorikanci počnu pozdravljati  

Da se starci opuste &

Počnu živjeti iz dana u dan

Da se Sjedinjene države prestanu pretvarati

Da se odjebe Moć

Novac da se otkanta

Biznis da se vodi časno

Vjera

& Umjetnost

Ljubav

Dom

Pisaći stroj

PIŠTOLJ.

 

10 stvari koje radim svaki dan

 budim se

pušim travu

igram se s mačkom

volim ženu

mislim na Franka

ručam

proizvodim buku

pjevam pjesme

izlazim

uživam u ulicama

 

vraćam se kući za večeru

čitam poštu

pi pi pišam

dvoje djece

cerekam se

 

čitam knjige

viđam se s frendovima

raspizdim se

popijem Pepsi

izgubim se

 

Što raditi na speedu

 

um ubacuje u brzinu

& prsti kloparaju nad tipkovnicom

dok zakučasti uvidi

struje iz tvoje glave;

to traje deset sati;

zatim uzmeš pauzu: isprazniš

sve ladice radnog stola, posložiš

olovke i penkale u precizne paralelne figure;

naslažeš pomno sve knjige na jednu hrpu

da se savršeno podudaraju s kutom

radnog stola.

kroz narednih deset sati dubinskog poniranja:

popiješ kvarat litra mrzle Pepsi:

očistiš ledenicu:

onesvijestiš se na solidnih deset sati

punih intrigantnih snova.

 

2.

 

Rješavaš papire, laštiš podove, gubiš na težini, pjevaš pjesme,

konfereriraš, kipariš, budiš se & razmišljaš jasnije. Lišavaš

se astme, baviš se pretilošću, izbjegavaš blagu depresiju, otčepljuješ

se, liječiš narkolepsiju,

baviš se svojom hiperaktivnom djecom oštećena mozga. Otvaraš Pandorinu

kutiju amfetanminske zloporabe.

 

3.

 

Rastežeš emocionalnu tetivu, slijediš euforične vrhunce ponirući

u misli koje su nepodnošljivi bunari depresije & očajanja. Postaješ poharano

strašilo. Napinješ svoje izmršavljeno tijelo

u izlomljene poze

češeš svoju pokidanu & boginjavu kožu,

neprestano govoriš, bez kraja i konca.

 

4.

 

Skačeš s krova na donjoj Istočnoj strani

ili

Pišeš nerazumljivu knjigu od 453 strane.

 

5.

 

Rastavljaš 12 radijskih prijamnika

beskrajno nižeš perle

prazniš novčanik

sjediš sklupčan na stolici

& crtaš zapetljane uzorke

u kutu omotnice

 

6.

 

„Gotovo momentalno osjetio sam udar u glavi –

kratki spoj. Tijelo mi pulsira

& izrastaju mi mala ticala

što dršću od iščekivanja. Počinjem

telepatski komunicirati s ljudima

oko mene. Ushićen sam.“

 

7.

 

Raspižđen si.

Osjećaš jezik ti se usitnjuje,

pucaju usne. Sve te svrbi,

gule ti se nokti, ispadaju kosa

i zubi.

Kupuješ Rolls Royce

postaješ šef Mafije

i razmišljaš o anti-tvari.

 

8.

 

Primjećuješ sitne bube što ti plaze cijelim tijelom

preko mnogih novih bubuljica.

Odsijecaš komade trulog mesa.

Promiskuitet majke stavljaš na dnevni red

U filmovima osjećaš opipljivu opasnost

Razotkrivaš se

Očvrsnuješ

Postaješ queer

 

9.

 

Zimi prelaziš na heroin, da ne uhvatiš upalu pluća.

Na proljeće se vraćaš speedu.

 

Posljednja pjesma

 

Prije nego što sam krenuo na ovaj životni put

Uzeo sam kratki kurs iz kontraobavještajne službe

Kad sam se jednom upisao – evo mog potpisa tu niže –

Dodao sam par riječi kojih sam se sjećao od ranije:

„Intencija organizma je da preživi“.

Moje najranije & najsretnije uspomene sežu prije Drugog svjetskog rata

Uključuju staklenu Pepeljuginu cipelicu & bespomoćnu plavu ružu

U tankoj plavoj jednoružnoj vazi: Moja je bila priča

Bez zapleta. Dani mojih godina

Međusobno su se preklapali, glatko podudarni, u njima sam

Zarađivao novac & trošio ga, naučio & zaboravio plesati, davao

Krv, stjecao elegantno držanje & verbalizirao svoje mjesto

U društvu. Prijatelji su se ukazivali & nestajali, migoljili,

Ili ostajali; inspirativni stranci žalosno su umirali; svi poznanici

Užasno su ostarjeli, osim mene. Ostao sam negdje između

2-godišnjaka i 9-godišnjaka. Ali učestala

Reifikacija mojih osobnih iskustava izručila

Mi je nekoliko novih vokabulara, što mi se svidjelo više od svega.

Jednom sam imao čast upoznati Becketta & bio mi je simpa.

Oslanjao sam se na tablete, sve do sada. Ljubav & rad,

Bili su mi velika sreća, a smrti drugih ljudi izvor

Golemog, užasnog & neizrecivog jada. U svoje sam vrijeme

Izrastao visok & krupne stature, očigledno

Otkačene glave, ali savršena srca. Kraj

Je stigao brzo & potpuno bezbolno, jedne tihe noći

Dok sam sjedio, pisao, do tebe u krevetu, nasumice

Izvlačeći riječi iz umornog mozga, ali pristalog & prikladnog baš poput njih.

Nek ne isprati me suzom nitko tko me zvao drugom.

  

[1] Prvi naraštaj Njujorške pjesničke škole činili su krajem 50-ih Frank O'Hara, John Ashbery, Kenneth Koch i James Schuyler. Riječ je o neformalnoj pjesničkoj skupini koja je inspirirana europskom avangardom i autohtono američkim apstraktnim ekspresionizmom u slikarstvu unijela dah svježine, razigranosti i neakademske „razabarušenosti“ u moćni svijet američke poezije. Mnogi upravo u njima vide nagovjestitelje novog „plošnog“ i označiteljski orijentiranog postmodermističkog pristupa poeziji koji će dominirati američkom poetskom scenom od 70-ih do skoro kraja 90-ih godina Dvadesetog stoljeća. (op. prev.)  

DAMIR ŠODAN (Split, 1964.), pjesnik, urednik, prevoditelj i nagrađivani dramski pisac, objavio je tridesetak naslova, među ostalima i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.), antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu(Hrvatski P.E.N. Centar, 2022.), kao i brojne prijevode djela sjevernoameričkih pjesnika, uključujući Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Simica, Franka O'Haru i Charlesa Bukowskog. Bio je jedan od urednika kultne splitske Biblioteke Feral Tribunea, kao i dugogodišnji član redakcije zagrebačkog Quoruma, a danas je urednik prijevodne lirike u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca. Dvadesetak godina radio je u Nizozemskoj kao prevoditelj za Ujedinjene narode, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Kao pjesnik sudjelovao je na brojnim međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama. Član je hrvatskog Centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca (h.d.p.). Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu. Osim književnošću, bavi se i glazbom. Trenutno radi na albumu prepjeva Leonarda Cohena pod naslovom Čovjek tvoj.    

(zurnal.info)