Koja god od nesanica da nas je zadesila, dan provodimo sa sličnim osjećanjem. Da će naredna noć biti drukčija. Da će okus i miris kafe zamijeniti sve naše tjeskobe. Da će dan, kakav god bio, biti dovoljan da iscrpi naše tijelo i um, kako bismo se mogli na nekoliko sati ugasiti. Jer bez sna se ne živi.

Želim nam svima da se vratimo u svoje domove, namještene kako smo znali i umjeli, i shvatimo da je to jedini prostor u kojem smo zaista slobodni. 

Objavljujemo odlomak iz nove knjige Nenada Veličkovića KARAKAZANDŽILUK, Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine, koju je objavila Izdavačka kuća Dram radosti iz Travnika.

Bacajući punu šaku košpica od trešanja pticama u travu, rekla sam, da su sve to normalne ljudske stvari. Da će proći, a i ako ne prođe, svi ionako pričamo najviše sa sobom. I da nema razloga da je bude strah bilo koje normalne stvari.

Piši, majčin sine, ali džaba ti je! Krnjavo, brate, sve krnjavije. Praznina! Rupa! U jednoj sličnoj situaciji, povratio sam pjesmu koja se zove „Odoše moji“. A trebalo bi „Odlaze moji“ jer proces, očito, traje.   Ali ne mogu je sad dopisivati niti mogu napisati drugi dio, nije „Rambo“. Zijo, Anur, Tula, Sejo, Malik, Davor, Srna, Korić, Čičak... sad Burina... E, ne dam!

Zamišljam da je u bolničkom krevetu govorio da će sve biti u redu. Ali ne sebi. Svima nama za koje je znao da nam njegova neobična utjeha nedostaje. Iako smo svi znali da je rijetko kad sve u redu.

Neko vrijeme sam lutala, tražeći sigurno mjesto u sebi samoj. I tu je počela, umjesto samoljubavi, samoća. A teško je naći sigurno mjesto u samoći. To je  jedna od najtežih stvari koje čovjek može postići. I nađem se još uvijek kako tražim sigurno mjesto u mojoj samoći. 

Toliko stvari skupljamo, pričala mi je kasnije. Toliko stvari čuvamo, da nas podsjeća. Govorila je o podsjećanju kao o dodiru. Kao da će ju dodirivati svi ljudi koje su te stvari dodirivali, odjeća koju su oblačili.