Mili Đukić & nove pjesme: Sparina. Nigredo

Pasijans

 

Vani

suvremeno dosadno

rat mokrim peškirom

širi rešetke

nešto se pomalja

sljepilo od znoja

estradna pretenzija cvrčka

ili to blur omorine

što lijepi se na svijest

kao hurmašica nakon bureka

unosi težinu u postojanje

 

roletne spuštene

riža bubri u vodi

nisi mornar

programer

a ni monah

čovjek si palanke

vlažan amfetamin

na koricama Antiedipa

špil karata promiješan

u ritmu PTSP-a

 

impregniraj se tišinom

napose sačuvaj srčanost

na digresijama šuma plane

psihosomatika zaradi hljeb

 

preozbiljno shvataš ovo sve

što jest jest

sparina u provinciji

ima obrise velike sudbine

 

 

Ulazak u pjesmu

 

To je spust niz surlu Ganeša

zavisan od pokreta glave

vratom koji se migolji

da zakolje ili da bude zaklan

mjesto s kojeg lula

puši mir i otisne se

kao kajak savršen

s dva špica

u oba smjera čitljiv

sadašnji trenutak

preobražaj jednako opasan

kad te prevrne ili vrati

u prvobitno stanje

prijeko potrebna provokacija

neprestano bacanje bumeranga

samo da na kraju

nakon što vidiš razmak

između prve i druge riječi

kažeš – bože, koliko je prokleto

dug i poguban taj put

 

 

Pomoćni kuhar

 

Luk izvlači suze

povlači otekline

poboljšava ukus

– na dobrom si mjestu

samo ne zaboravi

na kraju iznijeti smeće

 

u pretprazničko veče

tvoje kolege, dugogodišnji pušači

traže rizlu, oslobođenje, jutarnji

dodir stopala kojeg ne podnose

ralje prekarijata zaudaraju

sloj masnoće – sloj deterdženta

na takvom mjestu pokušaj

opjevati skrolovani svijet

 

s nebeskog retrovizora

njišu se božićni borovi

ne budi zamka za snove

starijim kolegicama

ne spominji Simone de Beauvoir

u fritezi nema takvih izama

na odlasku s jutarnje smjene

čestitaj im blagdan i u šumu

goni, mali!

 

pokušaj uskladiti autodestrukciju

& proces prirodnog raspadanja

s tempom vlastitog sazrijevanja

amor fati, želje su nostalgija iz budućnosti

svejedno vozio se u

peseru, mokoru, rikši, gondoli, dolmušu

vrijeme neminovno prolazi

što se više budiš sve si ružniji

iznova čekaš izbavljenje, ljeto

istrebljenje

 

 

kladionica

 

stajao sam dugo

čekao ženu da ode

čitavo vrijeme čuo

Here I go

Falling down, down, down

My mind is a blank

My head is spinning around and around

 

žar dogorjele cigarete

kresnu mi neurotransmitere

najmanju jedinicu vremena prije toga

istopi kožu prijetećeg i falusnog prsta

izuzmem li jedan ovakav subverzivan trenutak

ni prije ni poslije ne postadoh onaj koji ne posustaje

 

u mesnatoj punoći boli

repetirao sam minijaturnog boga

u svetu cijev psovke

da sve to lakše podnesem

a i da sam postao onaj koji ne posustaje

opet bih ostao jedno šturo

vječno ponavljajuće – ja

 

danas sam se sjetio, pa opet zaboravio

šta stvarnost jeste i kako se ovdje igra

u nesporazumu želja i mogućnosti

isprepletenih pred kladionicom

gdje žudim brzu odluku i dobitak

ponovo ne postadoh onaj koji ne posustaje

a žena se kod kuće sprema na studijsko putovanje

 

draga Penelopo, sad ću ja tebe da čekam

a trebao bih poći za tobom, na Zapad

u stari muzej iluzija i plodova kolonijalizma

u kuću logike velikih brojeva, da mi u želucu

ako već dlake na prsima neće, izraste

nostalgija za posustalim poluplemenima

 

ali Zapad je preblizu, čitav planet se skupio

kao majica oprana na pogrešnoj temperaturi

– samo je pitanje kome ili čemu predati guzove:

pijanom vozaču, vještačkoj hrani, kladionici

komšiji sa sjekirom, kreditu, novom ratu

novom pobratimstvu lica u vukojebini, umjetnoj

inteligenciji, dokolici, drogi, alkoholu, pornografiji

zelenom kolonijalizmu, snovima onih koji ne posustaju

 

jutros sam vidio umove svih generacija

uništene dvoumicom kamo da krenu

šta da urade, kako da misle, gdje da skončaju

kako se vuku šetnicom ili sjede na klupi

noseva zabodenih u ekrane tražeći gnjevni like

 

bio sam jedan od njih, buljio čas u telefon

čas u pokretne stepenice tržnog centra

i tamo vidio čovjeka kako posustaje

kao i on, ni ja isprva nisam shvatio

da stepenice nisu u funkciji, a onda

čovjek se dosjetio i uspravno krenuo

onim što nas je odvojilo od primata

ipak, trenutak u kojem smo zabagovali

dokaz je da poslije tehnološkog napretka

nema kajanja

 

podižem glavu, na nebu oblaci užurbano jedre

ispisuju mudrost razumljivu samo skitnicama

i da sam slijep možda bih dodatnim naporom

uspio prodrijeti u atlas slobode, ovako

tajnom otvorenih očiju, zatočen u simulaciji

skrolam, dakle jesam, još jedan u nizu

koji čeka preuzimanje aplikacija u razvoju

 

prinosim cigaretu usnama

vani zimogrozno zbijaju se ptice

na ekranu hrtovi progone mehaničkog zeca

životinjsko carstvo na izdisaju

u zvjerinjaku, iz printera, kao leptir iz kukuljice

frišak sportski bilten širi krila

grli nas toplinom nove ponude

samo polako, koeficijenti rastu

prvo black friday, kasnije crno stoljeće

 

prebirem žute kartone, formu, povrijeđene igrače

konsultujem sveznajuće božanstvo u džepu

kao pokretni kostur na kosmičkoj oranici

cjelokupan u slojevima živim unazad

čekam ekshumaciju da se konačno rodim

i na površinu ledenog brijega

prizovem sjećanje na događaj

koji tek treba da se odigra

 

draga Penelopo, najčešće sam, kao i ti

sve ono što mi se događa kad o svemu tome

ništa ne znam, rijetko pišem, tako doprinosim poeziji

dok vrijeme, proračunato kao maćeha

daje sve od sebe da me zadrži

u što dužem blaženom neznanju

uprkos vjetru kroz grane i godinama kroz kosti

nije mi pošlo za rukom ukucati riječi koje će

istopiti ekran, opisati mehanizme drvene peći

to zajedničko sjećanje na događaje

koji se ionako nisu odigrali

 

čovjek s praga kladionice prekida mi ruminacije

psuje prosjake i govori nam:

ciganska minđa toplija je za tri stepena

medicinski dokazano, gurali toplomijer

vani i kad je snijeg djeca im hodaju bosa

vrela im krv, majku im jebem

 

da se povučem s agore kao Zaratustra

ili se pridružim piscima u popularnim narativima

kao Unabomber da precizno adresiram pošiljke

ili se jednostavno prebacim na online klađenje

umjesto parova, zapisujem:

samo loša poezija je morbidna, morbidna poezija

poput Bennove Mrtvačnice je dobra

 

gužvam mudroserinu, gađam koš prepun

odbačenih simulakruma sreće

vraćam se kombinacijama

pokušavam ubosti parove

koji će me preobraziti u kontrapunkt stvarnosti

– saudade uz koktel, plažu & suncobrane

 ali ja cijelim bićem pripadam zvjerinjaku

nikad neću otići odavde

 

sarajevski prorok proglasio je br. 104

svetim i svemogućim, danas je to

Milan : Napoli

upisat ću X kao neriješeno

na svim poljima života

kako pronaći smisao kad žena ode

 

pušim kao neurotičar, od dima jedva vidim

drugu finsku ligu na kraju table

ostani smiren, ponavljam u sebi, ostani smiren

među ljudima s mantrom svoje volim, poštujem tuđe

iz koje zaudara kiselost zadaha vječnih spavača

hrkanje iz kojeg se bunovno oštre noževi

ali na Zapadu još veći nesporazum

 

oh, Zapade, s početnim velikim slovom

dat ću ti sve ali opet neću postati

onaj koji ne posustaje

teško podnosim sopstveni um

u krugu porodice i prijatelja

loše glumim zrelost

najteže je biti genije pred domaćom publikom

spreman sam za tvoje rudnike litijuma

zato, dajem ti sve a ti – pripazi je!

 

tonem dublje, i tamo dole, gdje ničeg novog nema

vidim Bernhardovu krečanu, lijenost i učmalost

protraćene godine najdužeg poraća u istoriji

vjerske vođe i njihove sljedbenike pred kojima

i Nietzsche postaje dio Herden, moraliste palanke

kako grade tržne centre na masovnim grobnicama

režu vene uz mitove i bajke, ili piju i šute

pred majkama iz drugog poluplemena

dok one traže sinove koji nikad neće naći put do kuće

 

polako se vraćam na površinu i kroz izlog

vidim lijepe prolaznice kako remete

pregaoce vječne tranzicije u srcu kladionice

a lijepe li su naše kladionice, kao naše kuće

sve sa šarenim zavjesama na pendžerima

ali ne da nas sa izvana ne vide ogoljene i isprazne

nego da mi, voajeri vlastitih i tuđih života

ćurimo skriveni dok iznutra ogovaramo svijet

– možda i završim ovu pjesmu u jednoj takvoj grobnici

ili ispunim dobitni tiket kad žena ode

 

odavno ne osjećam sinhronicitet, gubim kontakt

s filmom u kojem sam glavni lik, želudac i žena

to je smisao za stvarnost zapisa negdje Krleža

a ja se trljam kabašom, izbjegavam meso i alkohol

zvijeri mi pod kožom gladne, ali im se ne dam

samo polako posustajem, dok moj jedini smisao

u kofer sprema drvenu figuricu lava

(poklon za prvu godišnjicu braka)

i tiho mi kaže: ti si dobar čovjek

ali ja moram otići odavde.

 

Pastrmka

 

Mnogo više nego živu

iz riječne struje, toka njene svijesti

izvukao ju je na obalu, stavio u plastičnu kesu

koja je poskakivala kao dobri duh iz stop-animacije

 

međunarodni kazneni sud trenutno nije dostupan –

reče automatska sekretarica i promatrač ostade sam

ovo je nehumano, još je i ekološki neprihvatljivo

moram djelovati – pomisli, priđe ribaru iza leđa

uze kesu i tresnu je nekoliko puta o pod

 

ubio si je, alooo... šta to radiš

odakle ti pravo... moju ribu...

zaurla ribar izbezumljen

 

promatrač ispusti sada nepomičnu kesu na pod

stisnu šake, ribar čvršće prihvati ribički štap

iskrivljenih lica pogledaše jedan drugog

onda se, kao pravi saučesnici

okrenuše svaki na svoju stranu

 

 

Dihtung ili diptih između

večere i noćnog izlaska

 

1.

Otvoriš pećnicu, toplotni val ti ošine obrve

izvučeš tepsiju na hlađenje, osluškuješ

postepeno stišavanje krompira

kao dvoranu koju napušta publika

ili zvuk automobila dok nestaje iza ugla

prije polaska napuni stomak, isprazni mjehur –

kaže stara majka

 

2.

Zamišljaš Sylviu Plath, polako se priprema

odjećom i ručnicima dihtuje kuhinjska vrata

razdvaja svoju smrt od života usnule djece u susjednoj sobi

možda je moglo drugačije, ali odlazak iz nužde ne bira

ni vrijeme ni sredstvo prijevoza

 

 

Mlinski kamen

 

Na semaforu kamion turira, biciklista

namješta rukavice, slijedi kretnja

ka crnoj rupi mlinskog kamena

neko pedala, dodaje gas, odozdo puše

Ikaru u krila, ni iluzija o vječnom

ne stoji u mjestu, gdje ćete svi odjednom

pitaš se kao pravi domaćin

 

djed te uzima za ruku, tvojim prstima

dodiruje užarenu sijalicu, od tada

melanholišeš, izbjegavaš prekidače

ne brojiš se na prste, i znaš da nije pametno

zajebavati čovjeka koji čita novine

paliti-gasiti lulu Vitoldovu

iako danas rijetko ko lista štampu

još manje starog prgavca, i malo ko zna

da je Dycki[1] prvi ASMR umjetnik

 

da li su ovdje svi zaboravili sve

pitaš se kao pravi pobunjeni čovjek

dok čekaš sljedeći preokret

postaješ vasionsko brašno

prašina iz dvije sudarene rukavice

tvoj lik jedino može raspisati László K.

 

Na briku banbury

 

Po zidovima kabine

iz koje ne možeš izaći

ispisao si stvari

koje ne držiš pod kontrolom:

 

modra rijeka

i još huđe i još luđe

njene supermoći

spavanje bez odmora

prisilne misli o spaljivanju

podijeljenih gradova

opsesivno gašenje požara

sjemenom mokrih snova

tma i tmuša neprebolna

 

poredane kao lampioni

polegnute potrbuške

ispisao si trice

dodao tačkice kao bradavice

ne mogu izaći iz kabine nadopisao

podnaslove sisama

 

[1] Eugeniusz Tkaczyszyn - Dycki (1962) poljski je pjesnik.

 

(zurnal.info)