Proze iz knjige Lidije Budimović: Glavno da si tu

Siluete u suncu

Djeca su bila na prelasku iz  mekoće i oblosti čistog djetinjstva u ono predvorje mladosti u kojem je iščekivanje, ništa još ne obuzima ali naslućuju put u odraslost i ne znaju žele li ga. Zato su bila tako zagledana u sebe, tiha i odsutna.

A ponekad neočekivano  bijesna.

Ljetovali smo na otoku, u nestvarnosti meke surovosti kamena, jasne svježine jutarnjeg zraka koja se vrelini dana predavala nevoljko obećavajući povratak, njihovih slobodnih malih golih tijela zaigranih od rano i stišanih tek u sumrak, malih mokrih tijela nagnutih nad bubom koja brza ne bi li umakla i moćnog dječjeg prsta koji ju vraća na početak pijeska.

More je bilo prozirno, utješno, divovski snažno, najsklonije djeci dajući im da rade s njim što žele.

U sumrak bi mi, prijateljice i mame, sjedile nemirne uz more, zagledane u zalazak, u goli obris otoka na obzoru a naša bi djeca  stajala na rubu vode, obuzeta slikom kugle koja se spušta kao mali  nepomični Bušmani na rubu svijeta.

U stvarnosti, izvan otoka, bio je rat i činilo se da će uvijek biti.

 

Skliza

Kod nas nije bilo klizališta. Samo neka zaleđena bara na koju su izlazili hrabriji a mi sa strane zavidno gledali.

Ali svako toliko bi negdje osvanula skliza.

Obično bi djeca nogama utabala stazu da snijeg postane tvrd pa se po njoj malo po malo zaletavala i staza bi uskoro bila sjajna, glatka i blistava. I  onda bi krenulo natjecanje tko će dalje, bez padanja.

Skliza je bila dobra dan ili dva a onda je postajala sami led, neravna, negdje bi iz nje virila šljaka ili kamenje i sve manje djece se usuđivalo zaletjeti na nju.

Nekad bi bila prekrivena snijegom i onda smo skoro svi padali.

Ali bilo je tih magičnih  ranih večeri kad bi skliza svjetlucala u polumraku kao sjajna crna zmija i  kad bi dolazili oni dečki s kojima se inače nismo družili.

Oni su na nogama imali prevelike bakandže, bili gologlavi i glasni a obrazi su im bili crveni i tvrdi.

Njihov let preko sklize bio je ponosna i veličanstvena igra tijela koja je nama, okupljenoj publici s nogama u dubokom snijegu, zaustavljala dah.

Tako bi se zaletavali dok im ne dosadi, malo nas još izgrudali ili gurnuli u snijeg i odlazili kao nasmijani zimski demoni.

Bili su tajne simpatije  moga djetinjstva, arhetipovi budućih muškaraca u koje ću se zaljubljivati i u koje ću imati najviše povjerenja.

 

Jel ustala mlada?

Kumin glas je  zvonak i pjevan. Ona korača uskim putem ponad kuće, gleda preko grmlja.

Ja sam na gusterni, zahvaćam kantom vodu, ide mi pa ne ide, i u smiješnoj kadi koja stoji malo postiđena jer joj tu nije mjesto ispirem sinoć prokuhane pelene. 

Dan najavljuje suhu vrućinu koju tu, ispod Dinare volim kao što sve njegovo volim. Iako me vidi ona kroz smijeh i svoje rijetke zube  pita jel ustala mlada?

Smije se svojim riječima i meni koja ne odgovaram jer me ljuti njena vesela zloba.

Naš mali plavokosi šutljivi sin izbačenog trbuščića ulijeće u bašću u pidžami, pokreće svoj plastični bager i kopa crvenu zemlju.

On, čija sam ja mlada još je za mraka otišao na Dinaru, preko Uništa koje  ja zovem U ništa i  doći će u sumrak, znojne košulje i ranca, na vrhu ranca u novinama nakvašenim vodom bit će zamotano  cvijeće.

Nasmijan i divan.

Tada će svi posjedati po širokim i toplim betonskim stepenicama, pit će bevandu, osim naših glasova  bit će glasna još samo tišina dok se mrak bude gnijezdio po selu. 

U  san ćemo utonuti stisnuti na uskom kauču uz  škripavi kinderbet.

Često mislim o tome vremenu, onaj kome sam bila mlada odavno je mrtav, nasmijanu kumu  odnio je požar a naš ozbiljni sin nosi svog malog sina na prsima kao i otac mu, jednom rukom, a drugom mu pokazuje svijet.

 

Zijo

Zijo je s dvoje male djece i ženom izbjegao iz istočne Bosne i u Zagrebu su čekali papire za van.

Neko je pustio glas i mi se rastrčali da skupimo robice, brzo je bilo i previše ali fali kinderbet. Imam ja, kažem makar sam obećala prijateljici.

Dođe Zijo, trepavice rade sjenu obrazima. Nešto skroz krhko u njemu nagoni me da pričam preko mjere, bili smo 83 na Tari na splavarenju, tek je počeo taj turizam, slike ledene prozirne vode, pečenog janjeta, bosih nogu u gumenim čizmama jer su jedino tople kad se napune vodim, splavar se možda zvao Dževad.

Od blizu sam ja, kaže Zijo.

Gledam ga, uzima kinderbet objema rukama i nosi svome djetetu.

Trebal vraćat?

Ne treba kažem. Nikako.

 

Moj tata plače na vratima garaže

Ima radničku munduru i francusku kapu, svaki dan je u garaži, garaža je mjesto popravljanja i rađanja novih biciklova.

Ne čuje dobro, mora se par puta viknuti Marijanee ruučaak.

Sada, od kad mu je umro sin ponekad stoji na vratima garaže i tresu mu se povinuta ramena, ne čujemo ali znamo da plače.

 

Mara i muž plavih očiju

On je bio krupan, plav, izgubljenih plavih očiju.

Ona je bila krupna, crna, velikih tužnih očiju.

Oboje su bili ozbiljni i šutljivi.

Imali su dva mala sina kad je ona izrekla  moram se rastati.

U hodniku socijalne službe koja je dijelila prostor s borcima enobea, udruženjem penzionera i društvom naša djeca on je sjedio na drvenoj klupi zavijenog naslona sam kao prst.

Čekao je strpljivo i mirno polažući nadu da će ga oni iza vrata razumjeti i reći Mari da se ne rastavlja.

Ona bi stajala na drugom kraju hodnika ili bi nekad doletjela u zadnji čas.

Drugovi borci, uvijek u žurbi, u prolazu su  govorili izvini druže da prođem.

U kutu  je stajala korpa s drvima za kalijeve peći.

Iza vrata smo bile mi, stručnjakinje od 25 i nešto, pune volje i dobrih namjera ponekad isprepadane onima koji su vikali ili prijetili.

Mara i njezin muž nisu ništa od toga, oni su najviše preklinjali očima.

Trajalo je to, oni su poslušno dolazili, mi smo kako smo znale i umjele govorile, nagovarale, slušale, ništa. Mara je ostajala pri svome.

I onda taman prije suda muž plavih očiju objesi se.

Najviše je plakala naša daktićka, samohrana majka kojoj je muž umro uvečer onog dana kada je ona ujutro rodila sina.

Poslije je bilo još smrti na mom poslu, ova je bila prva, dugo smo bili  tužno smeteni.

Ja sam ju godinama viđala, radila je po kafićima, trešnjevačkim gostionama, sreli bi nam se pogledi i šutnja.

I  nešto prije korone uđem u ambulantu, ona stoji, pozdravimo se i prvi puta pričamo, isto ima unuke, brinula se o njegovoj majci koja je nema dugo umrla, dobro je.

I u meni se nešto konačno završi.

 

Na plaži

Djevojčica čuči u plićaku, duga mokra kosa lijepi joj se za  lice, viče tata tata taaataa.

Tata je već  sredovječan, uredne prosijede bradice, vitak,  nevoljko ustaje s ručnika i dolazi.

Šta je?

Zlatna školjka, nikad nisam taku vidla tataaa, joj tataa, tuu je bila, govori djevojčica u svoju mokru kosu, glas je ushićen i plačljiv, otac se saginje i traži, pa nema je sine.

To uzbuđeno dijete i riječ zlatna vrate me u  prvi đački izlet u golemu slavonsku šumu.

 Nas, malu grupu djece tada je začarala zlatna ptica i mi smo, gledajući za njom u visoko nebo povrh moćnih hrastova zalutali ( tako su mislili odrasli ) a ustvari samo zaplovili njezinim blistavim tragom pozvani u magiju.

Tada, i možda nikad više.

Sutradan smo, u školi, morali pružiti jedan pa drugi dlan po kojem je učiteljica Paula, crne punđe i male bijele kragnice, udarala  ravnalom, pruži ruku!

Djevojčica je već otišla u slijedeće čudo, kroz njezinu mokru kosu zlati se sunce na zalasku, tata još odsutno prekapa po pijesku  pa upita svoju ženu Majo jel mogu da sklonim ovaj pesak sa peraja?

 

Na početku bašče

Na kraju dvorišta je radiona, majstor i šegrti, plavi kombinezoni, mantili, cigarete, zvuk  čekića, miris benzina i kolomasti, crne puckrpe o koje se brišu crni prsti.

Neki Turčin koji čeka svoj mercedes sjedi na hoklici uza zid i puši.

Iz kuće miris pite od jabuka.

Kad se prođe kroz radionu i  otvore mala drvena vrata počinje bašča.

A na početku bašče je malo drvo ogrozda.

 

 

Kristalna zdjelica

Silazeći s  vlaka  ugaze  ravno u dubok snijeg, svjetlucav i mek u sumrak.

Ona u posuđenoj torbi nosi poklon za njegovu majku, dugo je smišljala i na kraju kupila malu kristalnu zdjelu koja je sada napunjena bombonima i zamotana u celofan zavezan mašnom.

On je u dugačkom kožnom kaputu i tankim cipelama,  ide prvi i prti snijeg, ona  staje u njegove stope i osjeća kako joj se čizme moče a prsti zebu.

Do kuće su se zajapurili, uz put odgovorili na par znatiželjno podrugljivih  pozdrava.

Sad joj srce tuče, ima 19, ne zna što joj je činiti, jedino da je morala doći jer se nisu razdvajali ni dana od kada su se upoznali.

Njegova je majka bucmasta i zajapurena više od njih, uzima poklon, kaže niste trebali.

Otac ulazi iz mraka, kršan i riđi kao i on, sklanja oči i pali cigaretu.

Na stolu previše hrane, strani okusi i mirisi.

Vi sigurno ne pijete rakiju pita ju njegova majka.

Ujutro je shvatila da su im dali jedinu sobu, ledenu, krevet s debelom perinom i vruće cigle zamotane u krpe.

Do vlaka ih je ispratio otac, dan je blistao reskom bjelinom,  čuvajte se djeco, mislila je da tu zauvijek pripada.

Prva studentska ljubav, potpuna i neizreciva.

 

Proljeće 71

Po opremu za maturalnu zabavu išlo se u Zagreb ako si imao sreće da tamo imaš neku rodbinu, prethodno je tata napisao pismo pa se čekao odgovor da se sve utanači.

Uzbuđeno provincijsko srce nosim Ilicom i kad naiđe tramvaj sklanjam se uz kuće, sjajne lakirane cipele biram da je peta niža jer je moj plesač Buco taman koliko i ja.

Materijal za haljinu je sjajno crveni i krut što se u šivanju pokaže nezgodnim, na meni stoji kao krinolina, nacrt je moj, mama protestira da je izrez prevelik, pa pristane, meni se čini da ću umrijeti ako ne bude baš tako.

Kod rodbine je sin, uzdanica, student medicine koji ima zanosan glas i ja se zaljubim istoga dana, poslije mu napišem  pismo na koje on odgovori razglednicom  pa se obeshrabrim.

Na maturalnoj zabavi patim zbog lakom ukočene frizure, roditelji, kumovi, rodbina i komšije  sjede u svečanim bluzama i košuljama.

Naš radnički restoran ima balkon, mi silazimo uz muziku dečki s jedne  cure s druge strane  kad se sastanemo damo si ruke i znojimo se.

Kad roditelji odu pijemo rakiju, cipele su me nažuljale kući idem bosa i sigurna da se svijet zagledao u moje postojanje.

Divni rođak diplomira, ja donesem buket i budem na slici, ubrzo odlazi u Njemačku, oženi Njemicu i nakon puno godina, kad sam ga već zaboravila umre tamo od svoje ruke.

 

Svekar

Kad bi pošao u selo nosio je stari sako preko košulje čak i ljeti.

Najviše što bi pokazao tijelo bilo je da zavrne rukave košulje do lakta.

Šutljiv.

Nekad bi mi rekao vi.

Kad se u sumrak vraćao s gornjeg polja  nosio je na leđima Dinaru.

Volio je svog malog unuka nijemom ljubavlju.

Plave bi mu oči potamnile.

Jednom je unuku zapela nožica između okomitih drvenih prečki kuhinjske stolice.

Kad smo došli stolica je imala tri prečke, dvije je prepilio.

Malo je drhtao i govorio dobro je sad.

Pred rat, sad već sam i još mršaviji znao je skupiti koljena na kratkom ležaju i čitati Novi zavjet.

Moj svekar, partizan i poslijeratni portir u jedinom hotelu u obližnjem gradu.

 

U domu na Savi

Bio je kiosk u kojem smo kupovali kruh talijan, deset deka parizera i mlijeko u trokutastom tetrapaku koji je taman stao u dlan.

Na slici koje se sjećam dan je uvijek proljetni.

Sunčan.

A srce uzbibano.

Imam dvadeset godina.

Dečki su predivni, ima ih tako puno.

Uvijek je barem jedan ispred tog kioska,

što je dovoljno za sreću.

(zurnal.info)