Autokino je knjiga koju je napisao jedan od nas - gledalac, dobrovoljac spreman da se u naše ime bezglavo baci u filmski vrtlog.

U sedmom nastavku Dossiera divljeg detektiva objavljujemo izbor iz poezije Lewa Welcha, američkog pjesnika bitničke orijentacije.

"Mali roman o tišini" je jedna od onih knjiga koje se čitaocima, kad god ih uzmu u ruke, otvaraju na drugačiji način i govore o onome što im je u tom momentu potrebno. Knjigu sam čitao u dijelovima, dok je nastajala, i dva puta u formi gotovog rukopisa. Dok sam je iznova čitao nailazio sam na neke sasvim nepoznate priče, kao da ih prvi put vidim, kao da se radi o živom sagovorniku koji je nešto zaboravio da mi ispriča.

Ljevica se mora osloboditi maglovitih pojmova koje ne može jasno definisati, poput pravičnosti i jednakosti, i prihvatiti kao najviše načelo univerzalnu slobodu od tuđe ekstraktivne moći – koja u modernom društvu proističe iz pogrešno zasnovanih imovinskih prava.

Čitavim svojim bićem je zapravo bio sputan čovjek, čovjek koji nikada nije uspio da upravlja svojim životom. Izbjegavao je važne odluke; bježao od doživljaja koji su prijetili da ga dublje potresu. Njegov život je bio jedan neprestani tajanstveni bijeg, u stvari bijeg od samoga sebe. Bježao je čak i od uspjeha koji mu je bio nametnut protiv njegove volje.

Je li Robert Allen Zimmerman, sin prodavača kućanskih uređaja sa Srednjega zapada, ikada bio išta od onoga za što se izdavao? Siroče bez doma, politički prorok, rock 'n' roller, pjevač countryja, religiozni fanatik, bluegrass-sveznalica, samoproglašeni konzervator muzičke americane?

U petom nastavku Dossiera objavljujemo poeziju Anne Waldman, jedne od najistaknutijih suvremenih američkih pjesnikinja.

Zajednička suradnja zagrebačkog kantautora Ivana Škrabe i BiH pjesnika Mehmeda Begića nastavlja se singlom „Meksiko“.

Novinarima je priznao da mu takav suženi izbor predstavlja veliki izazov, da ne postoji konačna lista i da se ona mijenja sa godišnjim dobima.

Kada društvena pokretljivost isključivo naniže i siromaštvo zavladaju regionima u kojima se nekada ponosna radnička klasa danas oseća odbačeno, što etablirane stranke odbijaju da primete, rađa se žudnja za novim projektom obnove dostojanstva – za narativom koji će kolektivno „mi“ suprotstaviti moći kojom raspolažu „oni“. Tako smo od pre desetak godina dobili uspon ksenofobične radikalne desnice.

George Orwell napisao je ovaj tekst 1944. godine, ali većina iznijetih teza vrijedi i danas: "Većina intelektualaca savršeno je spremna za diktatorske metode, tajnu policiju, sistematsko falsifikovanje istorije itd, pod uslovom da im se čini da je sve to na „našoj“ strani."

U Klubu Žurnal nastupa novi bend Aleksandra Stojkovića St-a, "Još gori"

Meni je u redu da neki ljudi ignorišu sport, i da ih ne zanima, ali ne mogu da podnesem one koji to potcenjuju. Svi oni koji su igrali na brazilskoj Marakani, dostojni su Šekspirovih "Soneta" ili Danteovog "Raja" ili "Pakla". Jer, to su majstorstva fudbala. Koliko tu ima emocija, pozorišta, muzike… Mislim da nijedna umetnost ne može da donese ono što može vrhunski fudbal.

Granice, naravno, i to bez obzira kako ih definišemo, podstiču na raspravu o pripadnosti, čak i u situaciji kada, na primer, pisac nastoji da živi na samoj granici, pokušavajući tako da izbegne bilo kakvo izjašavanje o pripadnosti jednoj ili drugoj strani. Mnogi mu, međutim, neće to dozvoliti i poreći će njegovo pravo da bude ono što hoće.

U petom nastavku Dossiera objavljujemo poeziju legendarnog pjesnika Beat generacije Lawrencea Ferlinghettija.

Tako je, dakle, SBM uvalila mlađim belim muškarcima – i ponekoj ženi – SMB iliti sivomaslinastu boju soldatske uniformetine, a sama se radije skromno zadržala po svojim kabinetima, ne bi li smislila još neki pompezno iskićeni pasjaluk.

Ljude bi trebalo učiti da se smiju kao što uče fiziku, matematiku. Jedino živo biće u prirodi koje se smije jeste čovjek. Ljudi bi trebalo da tim jedinstvenim svojstvom uljepšavaju život!

U četvrtom dijelu Dossiera objavljujemo odlomak iz romana Dana Fantea koji je preveo i priredio Damir Šodan.

Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa "stvarnim" životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, band koji svira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj dnevnika na televiziji, dizajniran za ugodno saopćavanje loših vijesti i nepotrebnih informacija.