Iz dossiera Divljeg detektiva (11): Na mojem krevetu skoro je jesen

EILEEN MYLES (1949), američka je pjesnikinja, romanopisac, novinar i pisac libreta, čija djela već nekoliko desetljeća izazivaju pažnju književne publike, a posljednjih godina i masovnih medija, i to do te mjere da se može reći da je kročivši u osmo desetljeće života Eileen Myles postala nešto poput pjesničke rock zvijezde. Na čitanja joj dolaze tisuće ljudi i njezino se mišljenje itekako cijeni. Ali nije uvijek bilo tako, budući da je dugo bila precipirana kao queer pjesnikinja, pojava koju je akademski nastrojena srednja struja pomalo gurala na marginu suvremene američke poezije. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da se Eileen Myles nikada nije libila javno iznositi svoje progresivne, lijevo orijentirane i libertinske stavove.

Podrijetlom iz radničke obitelji iz Bostona, Myles se u New York doselila 1974. kako bi prema vlastitim riječima postala „profesionalni pjesnik“, što joj je nakraju i uspjelo kada je sredinom osamdesetih postala umjetnički direktor eksperimentalnog Pjesničkog projekta u St. Mark's[2], gdje je prethodno i studirala u društvu poznatih njujorških pjesnika Teda Berrigana, Alice Notley i Paula Violija. Razvijajući se pod utjecajem Njujorške pjesničke škole, bitnika ali i pop-arta, naročito scene oko Andyja Warhola, koja je reinvenciju i zaigrani odnos prema svakom obliku identiteta uzdigla na postmodernistički pijedestal. Doduše, taj (inter)personalni konstruktivizam znao je ponekad u socijalnom kontekstu poprimati i šekspirijanske odlike „komedije zabune“, pa je tako sama Myles jednom duhovito poentirala da je u New York došla s namjerom da postane pjesnikinja, a postala je lezbijka!

Radikalno otvoren stav prema seksualnosti, ispitivanje granica umjetničke slobode, feministički naboj ali i otvoreno problematiziranje pitanja socijalne i rasne pravde, te društvene stratificiranosti kao takve, kao i tipično američka srednjeklasna (sub)urbana opsjednutost televizijom i fenomenom medijske kulture i slave, samo su neke od tema u pjesništvu Eileen Myles. Sklonost uličnom vernakularu, pribjegavanje improvozaciji, jezična inventivnost, utjecanje direktnom „performativnom“ iskazu, gotovo urođeni pobunjenički gard, kao i zaziranje od hipemetaforizacije, učinili su s vremenom njezinu poetiku bliskom veoma širokoj i šarolikoj čitateljskoj i slušateljskoj publici. Isto tako, na energetskoj razini u njezinom se djelovanju itekako osjeća subverzivnost američkog punka i Novog vala, kao i estetika transgresivosti vazda bujajuće njujorške queer scene. Shodno tome, pjesnički glas Eileen Myles nije opsesivno homogen, već prije predstavlja svojevrsni zbir subjektivnih intencija koje posjeduju transformativnu moć i potencijal da u čitatelju probude prije svega emociju, pa tek onda, recimo tako, cerebralnu reakciju. Ili kako sama pjesniknja kaže: „U meni nešto vrije kao u košnici. Moja cijela svijest voli biti na rubu rasapa, ali tako da se nikada dokraja ne raspadne. U tome nalazim zadovoljstvo.“

Eileen Myles je itekako bila svjesna da će je zbog heterogenosti njene poetike publika i kritika zasigurno različito etiketirati, ali se oko toga nikad nije previše zamarala, čak ni kad su je nazivali folk pjesnikinjom, vjerojatno zato što uglavnom piše razgovornim stihom i što joj nisu strane preokupacije i problemi takozvanog malog čovjeka. Eileen Myles je naprosto previše iskusna da ne bi bila svjesna činjenice da su akademske i bulevarske kategorizacije književnosti velikim dijelom povijesno trošiva konvencija, tim prije kad je iz njene poetike lijepo razvidno da Myles umjetnost doživljava prije svega kao -  kako je to svojedobno formulirala Susan Sontag - „oblik svijesti“. Puno putuje, a kao svoja stalna boravišta navodi New York City i Marfu, Teksas. Dosada je objavila dvadesetak knjiga poezije i proze među kojima se posebno ističu Not Me (Ne ja, 1991), Chelsea Girls (Djevojke iz kvarta Chelsea, 1994), Cool for You (Hladim se na tebe, 2000), Inferno: A Poet's Novel (Inferno: pjesnikov roman, 2010) i I Must Be Living Twice: New and Selected Poems 1975-2014 (Mora da sam živjela dvaput: nove i izabrane pjesme, 1975-2014).

 

MORA DA SAM ŽIVJELA DVAPUT[1]  

 

Proročanstvo

 

igram se đavoljim kurcem

poput olovke u boji je  

poput debele spržene olovke u boji

njime pišem pjesmu

zapisujem

svu čegrtavu jaru ove sobe

služim se njome

služim se tim peckavim klepetom

tim svjetlom u sredini sobe

ono mi je domaćin

uvijek sam te se plašila

bojala se da si bog ili nešto drugo

plašim se kad si žut

i zlatast

bijelo je okej. Proziran i hladan

ne sličiš na dom

moj trbuh je beskućnik

dok mi kao omlet pleše oko struka u džinsu

bolje da ima veze s osjećajem debljine

iako je ustvari riječ o manjku praznine

ciljam na taj osjećaj praznine

malo ću ga okusiti

i onda se vratiti

 

Moj stav prema poeziji

 

 Moj stav prema poeziji je donekle

ovakav: trebala bih raditi

nešto što se više isplati,

jer volim udobnost, vedre stvari za sebe

i mogućnost da razbacujem novac

na voljene ljude, kako ne bih voljela

one koji imaju para

 

Ovo je poezija novca.

Novac je prijatelj,

udoban stolac kad moraš sjesti,

zona za pješake. Kupovanje vožnji.   

Usredotočimo se sada na ovu.  

Zanemarimo letove helikopterom

po Australiji. Pokopaj

mi žalost u fantastičnom ručku.  

Voliš tu zvijezdu. Kupit ću ti taj auto.

Nikad pijana ali volim kliziti

         kroz eter

svačijeg pijanstva.

         Diže me to,

moja bestežinska ljubav prema gotovini

         škljoca mi zubima.  

         Moje riječi zveckaju.

 

Grčka  

 

 Ovog ljeta

kažem prijateljima

namjeravam provesti

dobar mjesec

u Grčkoj.

 

To je smiješno,

kažu moji prijatelji.

Pogledaj se.

Iznošene su ti cipele.

Kad treba platiti stanarinu

valjaš se po ulici

i ridaš

sve dok netko ne naiđe

i zaspe te

dolarima.

 

Otići ću u Grčku.

Na dobar mjesec dana.

 

Živjeti na nekom grčkom otoku.

Uz plavo Egejsko more.

U maloj kući od kamena.

Mogu valjda otići u Grčku

ako želim.

 

1. srpnja

sjedit ću u svom stanu

u sandalama

i u mislima biti u Grčkoj.  

 

To je ludost

kažu moji prijatelji.

Ne možeš putovati

na krilima žudnje. 

I ja velim. To je ludost.

Ali u Grčkoj ću biti normalna.  

 

Velška poezija

 

 Uglavnom je u obliku brda lamentira stari

         vojnik

Uto projure tri plava automobila

Ovdje, u New York Cityju, svi smo mi heroji!

 

Ali čije li je to zeleno oko zapelo na mojoj tenisici

Tri ptice spuštaju se na moje požarne stepenice O ljubavi

Moja zbunjenost je slijepa, vansezonska.  

 

Tri bloka dalje laju tri psa

Svježi vjetar kolovoza puše kroz moje prepredeno filmsko platno

Godina se proteže, tiho! Osluhni opet te pse. 

 

Moj jeftini životni stil

 

Strusila sam burbon

Ušla i odvrnula telku

Zapalila džoint i počela gledati Monterey Pop Festival

I skoro zaplakala kad je Janis izašla na pozornicu

Njene noge što se ritaju prizor su koji se teško zaboravlja

I kako nastup ide kraju Janis se smješka onim

slatkim osmijehom male Teksašanke.

Zbacuje štikle i pojavljuje se

Otis Reading, tako seksi.

Milijuni mladih Amerikanaca

         po prvi put u životu

Doživljavaju religijsko iskustvo

Ili nam bar tako kamera sugerira

Brinu me manipulacije ovog medija

Kako netko uopće stječe tako nevjerojatnu snagu

Ali naravno preumorna sam

Postupak uklanjanja dobro znanog prekrivača

         pričinja mi veliko zadovoljstvo

Na mojem krevetu

Skoro je jesen

Skoro zima

Očekujem da će zvijezde sjati

I šume vrvjeti medvjedima.

 

Uz smrt Roberta Lowella[3]

 

 Oh, živo mi se jebe!

Bio je tek sjedokosi starac

Bezobziran da ne povjeruješ

I tako anksiozan, a sve zbog tog svojeg

Umišljenog bola. Nije da baš to razumijem,

kad mrzim jebene waspove.[4]

Uglavnom, tip je bio bedak. 

Upisala sam bila proljetni semestar na MacLeanu[5]

Tom baš otmjenom mjestu među borovima

Punom hipika. Ray Charles je također

nekoć kulirao tamo.  

Kao i James Taylor...

Slavni, kao što znamo, su luckasti.  

Uzmimo Roberta Lowella.

Tog starog sjedokosog mlakonju.

Sada tako jebeno mrtvog.

 

Ivana

 

 Danas, 30. svibnja, spaljena je

Ivana Orleanska.

Bilo joj je 19 godina

i kad je umirala

jedan čovjek je vidio

kako joj iz usta izlijeću

bijele golubice. 

 

Ivana je rođena 1412.,

između Lorraine

i Champagne. Ivana

je odrasla na legendama.

Merlin je rekao da će Francusku

izgubiti žena,

a spasiti djevica. Ivana

nije bila avanturistica, niti

muškobanjasta, nego baš sanjalica,

dobra cura, kućevna, beba

svoje obitelji.

Ivana nikad nije dobila menstruaciju.

 

Čula je glasove

u zvonima, vidjela anđele

u šarenim vitražima. Vjerovala je

da se sunce okreće oko

zemlje zato što je to vidjela.

Vjerovala je da Bog

želi da Karlo VII

bude kralj Francuske

zato jer su joj to rekli Michael, 

Catherine & Margaret

dok je slušala zvona. Njen otac

je kazao da ju je namjeravao udaviti

ako ne prestane

sa svojim besmislicama.

 

Bilo joj je 19 godina

kad su je živu spalili na gradskom trgu.

Jedna bijela golubica

izletjela joj je iz usta dok je umirala.

Bilo je to na današnji dan prije točno petsto četrdeset i osam godina.

Pravo iz usta izletjela joj je golubica.

 

Jesen u New Yorku

 

 To je nešto poput povratka

duševnom zdravlju

povratka nečemu što

nikad nisam znala

Kao kad se list pun strasti

zazeleni

Kolovoz je bezmalo za nama

"- to je moje ime, ne istroši

ga!"

Kao da sam skinula šešir

i iznenadila se

što imam glavu ili

kao da imam ideju

koja je oduvijek bila moja

da bi tek sada

našla put kući, dok baloni

tako brzo promiču.

Naslanjam se sučajno

na dugmad

i kvarim stvari

koje inače funkcioniraju

naprosto zato

jer sam toliko

zelena.

 

Američka pjesma

 

 rođena sam u Bostonu

1949. Nikad nisam željela

da se ta činjenica zna, ustvari

sam veći dio svoga odraslog

života provela pokušavajući

svoje rane godine pomesti

pod tepih i živjeti život

koji bi nedvojbeno bio

samo moj i neovisan

o povijesnoj sudbini

moje obitelji. Možete

li zamisliti što je značilo

biti jedan od njih,

biti građen poput njih,

govoriti poput njih

biti privilegiran rođenjem

u tako bogatoj i moćnoj  

američkoj obitelji.

Išla sam u najbolje škole,

imala svakave tutore

i trenere, svugdje sam

putovala, upoznavala slavne

i kontroverzne ljude, kao

i one ne baš vrijedne divljenja,

i znala sam još od rane dobi

da ću, ukaže li mi se

makar kakva mogućnost

da umaknem kolektivnoj sudbini

te slavne bostonske obitelji,

to i iskoristiti,

i jesam. Uskočila sam

na Amtrak za New York

ranih 70-ih i pretpostavljam

da bi se moglo reći

da tu počinju moje skrivene

godine. Mislila sam,

dakle, bit ću pjesnik!

Što bi uopće moglo biti

luđe i opskurnije.

Ali postala sam lezbijka.

Svaka žena u mojoj

obitelji izgleda

kao lezba ali kad to zbilja  

i postaneš, to podrazumijeva  

svojevrsno iskakanje

iz kolosijeka. I dok se prenemažem

u ovoj sramotnoj pozi

mogu reći da sam vidjela

i naučila i počinjem vjerovati

da se povijesti ne može

umaknuti. Žena s kojom

sam trenutno u ljubavnoj vezi

rekla je - znaš izgledaš kao netko

od Kennedyjevih. Osjetila sam

kako mi krv navire u obraze. Ljudi

su se uvijek smijali mojem bostonskom

naglasku miješajući „dvojku“

i „djevojku“, „pâs“ i „psa“.

Ali kad je ta bezazlena žena

prvi put izgovorila

moje obiteljsko prezime,

znala sam da sam provaljena. Jest,

ja sam jedna od Kennedyjevih.

Moji pokušaji da to prikrijem

su propali. Počevši

kao skromna pjesnikinja

ubrzo sam zasjela na Olimp

svoje profesije i našla se

na položaju koji podrazumijeva

čast i rukovodeće uloge.

I pravo mi budi

što me ta žena sad proziva. Jest,

ja sam jedna od Kennedyjevih.

I čekam vaše naloge.

Vi ste Novi Amerikanci.

Beskućnici lutaju ulicama

najvećeg grada naše

nacije. Bezdomni muškarci

zaraženi AIDS-om su među

njima. Je li to u redu?

Da nema krova za beskućnike,

da nema besplatnog zdravstvenog

osiguranja za te muškarce. I žene.

Da na kraju svoga puta

- na umoru -

saznaju da ova zemlja nije njihov dom?

I kako tvoje zubalo

danas? Možeš li si priuštiti popravak

zubi? Kolika ti je stanarina?

Ako je umjetnost najviši

i najpošteniji oblik

komunikacije u našem vremenu,

a mladi umjetnik nije više

u stanju da se ovamo preseli

i obrati se svojoj epohi... Jest, ja sam mogla,

ali bilo je to prije 15 godina,

prema tome upamtite, kao što moram i ja,

jer sam jedna od Kennedyjevih.

Zar ne bismo svi trebali biti Kennedyjevi?

Najveći grad ove nacije

dom je za biznismene i bogate

umjetnike. Ljude s lijepim

zubima koji ne žive

na ulicama. Što ćemo s tom

nedoumicom?

Gle, ja sam stekla obrazovanje.

Učila sam o Zapadnoj

civilizaciji. Znate li koja je poruka Zapadne

civilizacije? Sama sam.

Jesam li sama večeras?

Ne bih rekla. Jesam li ja ta

kojoj noćas krvare desni?

Jesam li ja jedina

homoseksualka ovdje u ovoj sobi

večeras? Jesam li ja jedina

čiji su prijatelji pomrli, i umiru.

A moja umjetnost ne može

dobiti potporu sve dok

ne postane divovski proizvod,

veći od svih ostalih, potvrđujući tako

osjećaj publike koji govori

da su i oni sâmi. I dobro je što su

usamljeni, zaslužili su da

plate ulaznicu da vide ovu Umjetnost. 

Rade,  

zdravi su, trebali bi

preživjeti, i normalni

1. Jeste li i vi normalni

večeras? Svi ovdje, jesu li svi

ovdje normalni.

Za mene nije normalno da budem jedna od Kennedyjevih.

Ali više ne osjećam stid, više

nisam sama. Noćas nisam sama

jer svi smo mi Kennedyjevi.

I ja sam vaš Predsjednik.

 

Drumska ratnica

 

 Što se dogodi

kad suzbiješ plamen?

 

Izbacila sam glavu  

kroz prozor automobila

& mašem zvijezdama.

 

Čekajte me, dolazim,

vraćam se kući!

 

[1] Izbor iz knjige izabranih pjesama I Must Be Living Twice: New and Selected Poems 1975-2014 (Mora da sam živjela dvaput: nove i izabrane pjesme, 1975-2014). Ecco Press, SAD., 2016.   

[2] Pjesnički projekt u Crkvi St. Mark's u East Villageu na Manhattanu osnovao je 1966. pjesnik i prevoditelj Paul Blackburn. Tijekom pedesetak godina projekt je bio ključna institucija njujorškog eksperimentalnog pjesništva. Pod njegovim okriljem i danas se održavaju čitanja, radionice i sponzorira se kvartalni časopis, a  projekt posjeduje i svoju internetsku stranicu, te opsežan dokumentacijski i audio arhiv. Osoblje te iznimne književne institucije oduvijek su činili isključivo pjesnici, pa su tako u koordiniranju i radu projekta pored Eileen Myles sudjelovali i Joel Oppenheimer, Anne Waldman, Bob Holman, Ron Padgett, Ed Friedman i mnogi drugi istaknuti autori. Inače, St. Mark's place jedan je od kultnih njujorških kulturnih toponima, mjesto gdje su živjele mnoge poznate ličnosti, poput Lava Trockog, W. H. Audena, Lennyja Brucea, Abbieja Hoffmana i drugih. Sama ulica jedinstvena je vinjeta pop kulture, zauvijek ovjekovječena na omotu albuma Physical Graffiti (1975) sastava Led Zeppelin, kao i u spotu Rolling Stonesa za pjesmu Waiting On a Friend (1981). 

[3] Robert Lowell (1917-1977) bio je veliki američki modernistički pjesnik poznat po svom konfesionalnom izrazu (zbirka Life Studies iz 1956. jedna je od najvažnijih u poslijeratnom opusu američkog pjesništva), također i  ugledni profesor književnosti, izdanak stare puritanske loze čije podrijetlo seže sve do prvih doseljenika s broda Mayflower. (op. prev.)  

[4] WASP, bijeli anglosaksonski protestanti, (op. prev.) 

[5] Odnosi se na sanatorij MacLean u Belmontu, u ruralnom Massachusettsu, koji je stekao legendaran status u književnim krugovima nakon što su tamo neko vrijeme na liječenju proveli pjesnici Robert Lowell, Sylvia Plath i Anne Sexton. (op. prev.)

DAMIR ŠODAN (Split, 1964.), pjesnik, urednik, prevoditelj i nagrađivani dramski pisac, objavio je tridesetak naslova, među ostalima i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.), antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu(Hrvatski P.E.N. Centar, 2022.), kao i brojne prijevode djela sjevernoameričkih pjesnika, uključujući Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Simica, Franka O'Haru i Charlesa Bukowskog. Bio je jedan od urednika kultne splitske Biblioteke Feral Tribunea, kao i dugogodišnji član redakcije zagrebačkog Quoruma, a danas je urednik prijevodne lirike u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca. Dvadesetak godina radio je u Nizozemskoj kao prevoditelj za Ujedinjene narode, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Kao pjesnik sudjelovao je na brojnim međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama. Član je hrvatskog Centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca (h.d.p.). Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu. Osim književnošću, bavi se i glazbom. Trenutno radi na albumu prepjeva Leonarda Cohena pod naslovom Čovjek tvoj.    

(zurnal.info)