Čitaonica Žurnal
Adnan Žetica: Ne želim biti dobar čovjek
U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz romana Adnana Žetice "Ne želim biti dobar čovjek" (Pendulum, Zenica, 2026)
Ne znam jesi li ikad bio kod psihijatra, ali ništa nije kao u filmovima. Filmski psihijatri imaju velike prostrane, svjetle ordinacije, udobnu fotelju nasuprot ležaja za pacijente. Ulazim u skučenu i tjeskobnu ordinaciju. Doktor ustaje od stola. Pripaljuje cigaretu, izlazi i ljubazno prepušta ordinaciju svojoj kolegici - ispostavit će se mojoj doktorici. Ordinacija tri s tri. Jedan sto, do zida kompjuterska kožna stolica, a prekoputa obična drvena stolica koju ulazna vrata dodiruju ivicom ako se otvore širom. Na zidu nema diploma kao u filmskim psihijatrijskim ordinacijama. Na stolu velika pepeljara ispunjena opušcima. Po vrhu bačena zgužvana crvena kutija Marlbora. Sjedam na drvenu stolicu za pacijente i čekam doktoricu, lista papire iz crvene fascikle.
Doktorica saopštava kako je dijabetes, vjerovatno, posljedica stresa, proživljenog straha koji se manifestuje godinama poslije traume. Radi se o neizlječivoj bolesti s kojom se moram naučiti živjeti i ona je tu da mi u tome pomogne. Pri našem upoznavanju postavlja pitanja, ne pravi pauzu između njih kao da ne očekuje odgovore: Da li sam imao u zadnje vrijeme neke traume? Da li sam pod stresom? Kad me bilo najviše strah u životu?
Gledam prema pepelnici i zgužvanoj crvenoj kutiji marlbora.
Iskorištavam svaku priliku da šmugnem iz kuće. Kiša počinje rositi. Primjećujem kabanicu obješenu od prozorsku kvaku u hodniku. Presavijenu, skrivam ispod majice i bez majčinog odobrenja odlazim. Pokisnut ćeš. Kad se vratim, reći ću joj gdje sam bio, tad neće imati koristi od svoje ljutnje. Spuštam se između kuća, do linija razdvajanja, izbjegavam put. Preskačem pokoji baštenski zidić. Sve ograde su razgrađene. Rat je otvorio prostore. Slobodno se krećem. Niko nikome ne zamjera. Nema posađenih bašča. Vojnici igraju domine i karte. Tražim te, nisi bio na bunkeru. Obilaziš položaje, što bi šifra za činjenicu da tražiš nekog neodgovornog mladića koji nije došao na liniju. Dezerter je teška riječ. Ti momci koji su zaboravljali ponekad doći, jednostavno, bi prespavali kao prve časove u školi. Dezerteri nisu mogli biti jer nisu imali gdje pobjeći. Dan se proljepšava. Kiša prestala rominjati. Granate skoro pa nisu padale cijeli dan. Po povratku ispred najveće kuće u mahali susrećemo se, ljut si. Dajem ti kabanicu. Gledaš prema meni i odmahuješ rukom kao dijete koje ne želi u školu nositi kišobran. Nikad se nisam bojao tvoje galame, nisam je zaslužio. Plašio sam se šutnje. Ulaziš u zapaljenu kuću. Ostavio si mi pušku na čuvanje.
Čujem zvuk koji proizvodi mokračni mlaz u sudaru sa zidom. Stojim i držim ciganku za vrh cijevi. Igram se s kundakom, rasklopim i sklopim. Zanemarujem upozorenje. Šupam po puški. Na sebi imam maskirne pantalone sašivene od šatorskog krila. Putem nailaze transporteri SFOR-a.
SFOR patrolira i tad se ne puca. Zaustavljaju transporter. Otvara se poklopac i dvije glave vire i gledaju u mome pravcu. Iz transportera izlazi čovjek koji nije u uniformi, ali ima šljem na glavi i pancirni prsluk. Iz ruksaka vadi fotoaparat. Pruža mi papir i hemijsku olovku pa fotografiše. Na papir pišem svoje ime. Papir buca na pola, uzima polu s mojim imenom a na drugu polu piše svoje ime i adresu. Fotograf se ukrcava u transporter. Vozilo kreće desetak metara naprijed pa se vrati. Opet glava fotografa izviruje. Izbacuje šteku crvenog marlbora. Pada pred moje noge. Gledam s čuđenjem i uzimam cigarete sa zemlje. Obradovaću te i možda izbjeći kaznu. Vojnici iskaču iz rovova. Dovikuju, žele cigarete. Izlaziš iz kuće. Shvataš šta se dešava. Govoriš, glasno, da bježim. Ostavljam pušku. Vojnici trče za mnom. Puška ostaje na betonu. Ne obraćaju pažnju na nju.
Počinješ vikati. Nisam siguran na koga. Vojnici te čuju, ali ne haju. Trčim na cik-cak. Raspakujem šteku. Četiri kutije bacam iza leđa, kao svatovi bombone djeci. Padaju na zemlju. Bacam i trčim. Vojnici se hrvu, traže cigarete u travi. Skrivam se ostatak dana u napuštenoj žutoj kući. Žao mi pakovanja šteke. Naše cigarete su umotane u obični papir koji se podere i baci u smeće. Šteka za marlboro je kartonska, može se otvoriti i zatvoriti kao kutija za cipele, već sam isplanirao koje ću stvari čuvati u njoj.
Navečer dolaziš s linije. Dajem ti pet kutija cigareta. Šesta će ostati skrivena u napuštenoj kući. Nakon završetka rata na kućnu adresu stiže u pismu novinarski članak na španskom jeziku. Dječak s puškom u ruci, ne ličim na sebe. Iznad slike naslov, Dijete rata.
Naše zime su počinjale s vjetrom sjevercem. On čini zimu zimom. Neophodan je da razbistri misli u našim glavama. Za vrijeme ljetnih žega ljudi su temperamentniji i neracionalni. Ako si primijetio sve ženske svađe zbog ogovaranja, sve muške svađe zbog međa, dešavaju se ljeti. Ne znam da se iko ikada u mahali potukao zimi, da je nečija majka izašla na avliju i dozivala psujući svoje dijete.
Iz odžaka porodičnih kuća vihori se dim. Poslovi se smire. Životinje u štalama troše zimnicu. Mještani hodaju po sijelima i raspredaju sjećanja na prošlo ljeto. Moj najveći zimski strah bio je berber. Mahalske majke mu dovode mušku djecu. Sunećenje se dešavalo do polaska u školu. Većina ljudi nisu vjernici, ali nisu ni komunisti. Jednostavno, poštuju autoritete. Čak i oni koji se službeno izjašnjavaju kao komunisti vodili su djecu, kriomice, na sunet. Iz nekog neobjašnjivog razloga to je linija poslušnosti koju ne žele preći. Sunet i stavljanje fotografija svojih umrlih na pogrebne spomenike.
Berberu se taj običaj ne plaća, pa se postavlja pitanje zašto radi to što radi. Prvi sam dječak u mahali koji će se osunetiti u bolnici. Mislim da je to bio neki porodični kompromis. Od straha ne pamtim doktorovo ime. Iako će ga ponoviti nekoliko puta. Traži da ga zovem: čika, pa zaboravljeno ime.
Ležim na stolu i igram se sa vatrogasnim autom, crvene boje, ima bijele merdevine sa strane. Auto se navija. Par centimetara nazad i puštam ga prema naprijed, klizi po kožnom sjedištu u ordinaciji. Pali se vatrogasna sirena. Najbolja igračka koju dječak može poželjeti. Nakon dvadesetak minuta igre shvaćam: ne mogu se ustati sa stola. Obje noge i jednu ruku kožnim remenjem vezao je za krevet. Igra vatrogasnim autom završava tako što uzima auto i veže moju desnu ruku. Auto parkira iznad uzglavlja. Pogled uperen ka autu dok doktor obavlja svoj posao. Ti si sve gledao sa strane. Šutio si i nisi reagovao. Plačem jer se osjećam prevareno i izdato, bol je u drugom planu. Zacenim se plačući u ordinaciji. Želim da ti bude što neugodnije. Sa sunetom ću dobiti brojne privilegije. Gledam televizor koliko želim. Ležim u suknji na kauču, pokriven ambasador dekom. Ustajem samo kad idem na wc. Vazda me prati žensko upozorenje: pazi da se ne povrijediš.
Rođaci i prijatelji dolaze, ostavljaju novac iznad uzglavlja misleći tako opravdati šok koji sam doživio.
Dječiji program s Brankom Kockicom. Skoro dvanaest sati. Ne želim ustati s kauča. Kockica staje pred kameru i kao lik sa američkih plakata u Drugom svjetskom ratu koji uperenog prsta poručuje: I want you.
Kockica govori: „Skoro podne, a ti nisi još ustao, dječače.“ Zahvaljujem Bogu što sam pokriven dekom. Kockica nije mogao viditi suknju. Ipak sam uznemiren. Da li za moju sramotu zna cijela Jugoslavija, da li svi znaju, je li Kockica mislio na mene? Strah velik kao planina Velež.
Na ulazu u grad formirana Nova pijaca. Prodavači su: Čehoslovaci i Poljaci. U školu nosim dvije crvene pare. Majka se uvijek plaši da me pare ne pokvare. Davala jednu crvenu za škole. Najprisniji osjećaj pripadnosti javljao se kad si ti u autu vadio drugu, dok se ona još obuvala na avliji. Dosta mu sendvič i vode nek se napije, ne mora kupovati sok. Nisu mu valjda dao još para. Potvrđivao bi kako nisi. Za dvije črvene se moglo kupiti: sendvič, sok kenijada i sladoled u čašici s plastičnom kašikicom.
Poljaci crvene zovu črvene. Jedna črvena i dobiješ platnenu loptu. Jedna črvena i dobiješ drvenu reketu. Jedna črvena i dobiješ tri teniske loptice. Jedna črvena i dobiješ monopol na poljskom. Jedna črvena i kupujem šah.
Prvi šah sa plastičnim figurama složenim u kartonsku kutiju sa najlonskom podlogom. Šah je ozbiljna stvar. Svi koji imaju šah čuvaju ga na ormaru. Šah nije za djecu. Može se izgubiti koja figura. Ako se izgubi ne kupuje se novi. Šah se kupuje za cijeli život. Izgubljenu figuru mijenja stari upaljač ili istrošena vartina baterija od 1.5 volta. Plastični šah donosi osjećaj slobode. Najlonska podloga crna i blijedo žuta.
Subotom odlazimo kod familije na selo. Iako i sam živim manje-više na selu. Dedo, majkin otac, živi udaljenije od grada i odlazak kod njega zovem odlazak na selo.
Majka ostaje kod svojih. Nena se ne osjeća dobro. Ima vodu oko srca. Od nje će i umrijeti deset godina poslije.
Počinje jesen. Pri povratku spuštamo se prema kotlini. Navijam da ostanemo do mraka jer volim posmatrati svjetla grada. Kasno poslijepodne broji svoje posljednje minute, umjesto svjetla s magistralnog puta gledam u nabujalu Neretvu.
Vojno auto presreće i zaustavlja našeg fiću. Ne smijemo gledati u pravcu vojnika. Prijete. Gurnut će nas u rijeku. Jebu nam mater ustašku. Nastojiš bezuspješno objasniti da nismo ustaše.
Oba moramo, po njihovoj naredbi, skinuti pantalone do na koljena. Rezervisti se smiju. Obojica su osunećeni - izgovara najglasniji kroz smijeh.
Vidi, baš, nisu ustaše - potvrđuje drugi.
Treći i četvrti se samo smiju. Čuče kao atletičari prije starta utrke.
Pamtim njihove maslinasto zelene uniforme. Crvene zvijezde na kapama kao na Veležovom dresu. Veliki kožni kaiš oko pasa pričvršćen s kožnim tregerima.
Po dolasku kući dobijam batine. Batine koje pamtim. Izvlačiš vojni kaiš iz svog odijela. Udaraš me po guzici. Skakućem. Držiš me jednom rukom, a drugom udaraš. Ne plačem kad sam kriv. To te još više nervira.
Šah završava u smeću.
Prije nego što mi je rijeka postala zanimljiva, raširio sam šah i igrao se s figuricama. Zatim, iz nekog razloga, kockastu podlogu naslonio na zadnju šajbu fiće. Rezervisti su vidjeli šahovnicu.
(zurnal.info)