Priznanje ratnih zločina (1): Glas onih kojih se tiče

U pripremi ove publikacije razgovarali smo s mnogim ljudima – s tužiocima, sudijama, advokatima, ali i s onima koji imaju iskustvo svjedočenja pred MKSJ-om i/ili domaćim sudovima, s predstavnicima udruženja žrtava, aktivistima i drugima koji su nastojali dati svoj doprinos suočavanju s prošlošću u kontekstu masovnih zločina, prije svega na području BiH, te Hrvatske i Srbije. Željeli smo uvrstiti iskustva domaćih aktera i dileme koje su im se u samoj sudskoj praksi javljale u vezi sa sporazumima o priznanju ratnih zločina, što se prvenstveno odnosi na praksu MKSJ-a, a potom i domaćih sudova. Bili oni sudije ili tužioci, ili pak predstavnici udruženja žrtava, svjedoci, istraživači i novinari, njihov glas je odraz sada već višedecenijskog iskustva sa suđenjima za ratne zločine i samog učinka tih suđenja na procese koji se u javnosti najčešće opisuju kao tranziciona pravda. Kako kontekst u mnogome određuje iskustva i percepciju, važno je spomenuti da su suđenja za ratne zločine kao retributivni element koncepta tranzicione pravde imala temeljnu i predominantnu ulogu u procesu suočavanja s ratnim naslijeđem na području bivše Jugoslavije. 

Uz MKSJ, koji je osnovan u jeku rata, domaći su sudovi u BiH, Hrvatskoj i Srbiji do 2025. godine procesuirali za ratne zločine oko 2.000 osoba.1 Toliki broj procesuiranih čini ove prostore jedinstvenim u globalnim okvirima, pa su time značajnija i iskustva ljudi iz ovog regiona. Upravo nam je zato bilo važno da s domaćim akterima razgovaramo o dilemama koje je donijela praksa sklapanja sporazuma u predmetima ratnih zločina.

Krenuli smo od pitanja da li – iz sadašnje perspektive – na praksu sklapanja sporazuma gledaju pozitivno ili negativno, šta su konkretni pozitivni doprinosi ove prakse, a šta njeni propusti i gdje ih je bilo najviše. No, kako se satisfakcija za žrtve često navodi kao cilj mnogih akcija, pa i samih sudskih postupaka, naše je centralno pitanje bilo: šta za žrtve uopšte može biti satisfakcija?

Krunski dokaz da se nešto desilo

Teufik Kulašić bio je zatočen u Keratermu, a potom i u Trnopolju kod Prijedora. Bio je jedan od prvih povratnika u Prijedor i svjedok u više predmeta ratnih zločina. Po njemu, priznanja koja su došla kao posljedica sporazuma predstavljaju određenu vrstu satisfakcije uz dozu gorčine koju sa sobom nosi sam proces sklapanja sporazuma i pogađanja o visini kazne.

„Već je prošlo dvadeset godina, ali priznanje je jedna satisfakcija za nas koji smo svjedoci svega toga što se desilo – da se to ipak desilo. Bez obzira na to što su nekada te naše izjave o patnjama i gubicima tretirane kao da mi to izmišljamo, ta priznanja dolaze iz usta onih koji su to radili, i kažu da je to istina. S druge strane, poslije dvadeset i nešto godina, pričati o tome i priznavati samo da prođu jeftinije, da kažnjavanje njih koji su direktni učesnici bude što manje. Ja sam svjestan da ne mogu vratiti svoga rahmetli brata, on je ubijen, ali je činjenica da je prema žrtvama izuzetno nepoštena ta šema ubijanja civila i tog nekakvog priznavanja da se to desilo da bi dobio manju kaznu“ 
( Kulašić, 2021.).

Protok vremena utiče na očekivanja porodica ubijenih, naglašava Hasan Nuhanović, čija je porodica ubijena u genocidu u Srebrenici. 

„Naša očekivanja su bila mnogo veća tih prvih godina nakon Dejtona, ali su ta očekivanja splasnula kako je vrijeme prolazilo, i na kraju kako svi starimo, umiru i svjedoci, umiru i preživjeli, i optuženi...“ 
(Nuhanović, 2020.).2

Edin Ramulić, bivši logoraš, ratni veteran i aktivista iz Prijedora, godinama radi na istraživanju i dokumentovanju ratnih zločina, na saradnji sa sudovima i pronalaženju svjedoka. Kao mirovni aktivista je iskusio i to šta konkret ne presude znače i kakve posljedice imaju u društvu. Edin smatra da u kontekstu sveprisutnog poricanja i negiranja počinjenih zločina priznanja imaju posebnu snagu, bez obzira na moguće prisustvo elemenata „trgovine“ zarad dobijanja manje kazne. Po njemu je ključno da informacije o ovim priznanjima dopru do šire zajednice – jer bi se tek tada ostvario njihov puni efekat.

„Samo priznanje ima tu moć, to je još jedan pokazatelj da su se stvari zaista desile, jer to tvrdi onaj ko je to i uradio. Valjda će se barem zločincima dodatno povjerovati da su oni to uradili. Osnovni je problem što se uvijek misli, i ima dovoljno argumenata da se kaže, da su priznali samo da dobiju manju kaznu. Međutim, to su ljudi koji su u nekom momentu, kad su bili suočeni sa svim što im je predočeno kao dokaz protiv njih, oni su odlučili da priznaju i na tome ustrajali. Od ovih što su presuđeni, iz Prijedora ih ima nekoliko, oni nisu uradili ništa da pokažu da su u tome bili neiskreni. Većina njih živi neki povučeni život, bar ovi što su priznali. Tako da je to dobar argument da su se ti ljudi promijenili“ 
(Ramulić, 2025.).

Da li su se ljudi promijenili ili nisu duboko je individualno i u mnogome zavisi od društvene klime, napominje Refik Hodžić, novinar i istraživač koji je za Međunarodni krivični sud za Jugoslaviju radio kao glasnogovornik i koordinator aktivnosti kojima se rad MKSJ približavao javnosti u BiH. Ističe da priznanje ima posebnu moć u okolnostima u kojima se ratni zločini i dalje definišu kao patriotski čin.

„Puno je teže ljudima koji se, kad odsluže kaznu, vraćaju u narativnu strukturu gdje je zločin za koji su osuđeni, koji su priznali, definisan kao patriotski čin i dio je nekakvog nacionalnog mita i svega toga. Onda samo po sebi postaje gotovo neizvedivo da dođeš do neke katarze kada ti se govori kako je to što si ti uradio, ti si u stvari morao, i tako... da si ti heroj, to što si uradio je herojski čin i tako dalje. Pa ti se onda otopi, kopni i taj kapacitet koji imaš zbog, ne znam ni ja, noćnih mora i svega što te tjera na priznanje krivice“ 
(Hodžić, 2020.).

(Ne)bitna je iskrenost

Pitanje iskrenosti pokajanja jedno je od centralnih pitanja kada god se razmatra ova tema. Kako je nemoguće proniknuti u um optuženih, pitanje iskrenosti se može provjeravati tek posredno, prvenstveno po tome da li su oni koji su priznali to svoje priznanje na bilo koji način naknadno opovrgnuli ili umanjili, te da li su sarađivali s tužiocima kako bi otkrili druge počinioce ili neke bitne informacije.

Kemal Pervanić, bivši logoraš koji je preživio zatočenje u logoru Omarska i nakon rata osnovao mirovnu organizaciju, ističe simboličku važnost priznanja i smatra da pitanje iskrenosti, koliko god važno, u ovom slučaju nije centralno:

„Vjerovatno kod nekoga jeste bilo iskreno, nekome je proradila svijest, a neko je vjerovatno dobio savjet od advokata, reci ovako i dobićeš manju kaznu, ali bitan je simbolizam. Nije uopšte bitno da li je to bilo iskreno ili neiskreno, simbolizam tog priznanja je puno bitniji“
(Pervanić, 2020.).

Refik Hodžić ističe upravo „upotrebnu“ vrijednost priznanja za iskorake ka budućnosti. Po njemu se simbolizam priznanja prije svega odnosi na činjenicu da počinioci zločina potvrđuju da zločin jesu počinili.

„To se može upotrijebiti višestruko, jer ni na jednoj strani nije postojalo nikakvo razumijevanje, inicijativa niti projekat suočavanja s prošlošću, zarad ostavljanja te prošlosti i iskoraka ka budućnosti bez opterećenosti onim što se dogodilo. To vrijedi i za, uslovno rečeno, bošnjačku stranu, a u tom kontekstu, ako ćemo gledati, Tribunal i presude Tribunala korištene su isključivo i samo za uspostavljanje jedne vrste moralne supremacije Bošnjaka, kao najveće žrtve; u odnosu na Srbe i Hrvate – što je neupitno u svakom smislu i kada se radi o broju žrtava i kada se radi, na neki način, o odsustvu sistematske politike genocida koja je postojala u političkim projektima Srba i Hrvata.

Međutim, to se pokazalo dugoročno destruktivnim jer su oni Bošnjaci reducirali ulogu Tribunala isključivo na to da potvrdi tu vrstu moralne supremacije, a bez ikakvog razmišljanja i inicijative da se to iskoristi za ozdravljenje i integraciju društva, dakle da se iskoristi za jedan razgovor, dijalog koji će dovesti do priznanja i do oprosta, na kraju krajeva. I šta se onda tu događa? U takvom kontekstu, naravno da izrečene kazne postaju na neki način valuta te moralne supremacije: što je veća kazna, to je veći zločin. Činjenice i ono što se govorilo, i šta se utvrđivalo i, uzmi bilo koga od tih velikih bošnjačkih političara, bilo koga, oni pojma nemaju šta su presude Tribunala rekle, oni apsolutno nemaju nikakve ideje o tome šta je tu u stvari najbitnije, oni su tu priču sveli samo na da li je potvrđen genocid ili nije, koliko je ko godina dobio“
(Hodžić, 2020.).

Edin Ramulić kaže da je politika diktirala pristup u kojem se na osuđujuće presude gleda kao na kontinuitet nepravde spram „našeg naroda“. Priznanja su taj koncept narušavala i zato nisu bila dobrodošla, niti im je davano dovoljno prostora u javnosti. Edin navodi i konkretan primjer.

„Na primjer, u istom danu kad je Dušan Fuštar priznao krivicu na Sudu BiH3, još su trojica Srba osuđena za Jajce. Svi su mediji u Republici Srpskoj – štampani, portali i javni servis – objavili da su ta trojica osuđena. Niko nije objavio da je ovaj priznao krivicu, samo su prešutjeli. To što smo mi izgubili je kreiranje javnosti putem nezavisnih medija“ 
(Ramulić, 2025.).

I Kemal Pervanić smatra da je važno ukazati na to da živimo u klimi u kojoj oni koji su na vlasti poriču zločine.

„Ako mi biramo te ljude, onda mi njih pratimo i slušamo. I onda pripadnik te zajednice ili većina pripadnika neće istraživati šta se sve desilo na Haškom tribunalu gdje imaš desetine hiljada dokaza i gdje su transkripti ogromni, da traže detalje, osim ako se specifično ne bave tim predmetom. Onda je jako bitno ako neko iz te zajednice prizna krivicu. To je jako, jako bitno za zajednicu koja je bila oštećena“ 

(Pervanić, 2020.).

Priznanja, iako imaju određenu moć, ipak su ograničenog dometa jer im se suprotstavlja moćna mašinerija koja oblikuje diskurs u kojem se sve presude i sudske činjenice predstavljaju kao nešto neobjektivno, laž, kao nešto što je usmjereno protiv „našeg“ naroda, smatra Refik Hodžić. Takav pristup stvara, podsjeća Hodžić, neku vrstu uragana koji sve usisava, pa se i priznanja posmatraju u kontekstu toga da je neko morao da prizna da bi dobio manju kaznu pa se zločini, iako postoji priznanje, i dalje opravdavaju na uobičajen način 
(Hodžić, 2020.).

Slično nam je rekla i Dragica Tomić, predsjednica Udruge poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja iz Trusine, gdje je, prema podacima Suda BiH, 16. aprila 1993. godine ubijeno 19 civila i trojica zarobljenih pripadnika HVO-a. Zločin je priznala Rasema Handanović, koja je sudjelovala u ubistvu strijeljanjem civila i ratnih zarobljenika. Tužilaštvo se u ovom slučaju sastalo s predstavnicima porodica ubijenih i upoznalo ih s mogućnošću sklapanja sporazuma s optuženom.

„Pitali su obitelji poginulih da li su oni saglasni da u ovom slučaju smanje krivicu Rasemi Handanović, da bi ona rekla istinu o onome što se desilo. Tu su se obitelji složile i onda se krenulo dalje u proces“ 

(Tomić, 2020.).

Rasema Handanović je i prije nego što joj je izrečena presuda svjedočila u predmetu Memić i ostali, „sa ispoljenom jasnom namjerom da to čini i u ubuduće na zahtjev Tužilaštva i na način na koji se obavezala i kako je to detaljno predviđeno sporazumom o priznanju krivnje“, navodi se u presudi (Presuda Rasema Handanović, 2012:76).  Međutim, nisu zabilježeni pokušaji da se srodnicima ubijenih prenese njeno izvinjenje porodicama i kajanje navedeno u presudi, nije bilo nikakvih izjava niti pokušaja da se stupi u kontakt s oštećenom stranom.

Dragica Tomić ističe kako je ona lično doživjela priznanje Raseme Handanović, kao i to kakve su bile reakcije drugih članova porodica ubijenih.

„Moje osobno mišljenje je da je bila hrabra da to kaže, da to prizna. S druge strane, to priznanje nekima drugima nije odgovaralo, tako da u ovom slučaju mislim da gospođa Handanović možda nije imala priliku. Možda nije imala priliku da se izjasni javno, da dođe“, smatra Dragica

(Tomić, 2020.).

Ništa nije dovoljno

Kemal Pervanić ponovo ističe značaj koji priznanja, pored neke lične satisfakcije, imaju na društvenom nivou, posebno u kontekstu budućih generacija. Preživjeli, ističe Pervanić, teško da mogu biti „100 posto zadovoljni“, jasno je da je njihova bol nenadoknadiva i da im izgubljene članove porodice ništa ne može vratiti, ali su priznanja značajna kada dođe trenutak da se razmišlja o tome kakvo društvo želimo u budućnosti.

„Za mene kao pojedinca, ali istovremeno i kao člana društva, bilo bi dobro da čujem nekoga ko je bio umiješan u te zločine da to i kaže, da objasni: Učestvovao sam iz tog i tog razloga, kajem se, ili izvinjavam se. Međutim, što se mene tiče, ipak je bitnija ta historijsko-pravna strana. Već duži niz godina razmišljam o posljedicama tih priznanja za buduće generacije. Mi koji smo to preživjeli, mi u većini slučajeva, šta god da se desi, nikada nećemo 100% biti zadovoljni, jer mi smo još uvijek na neki način osjetljivi na te stvari. Evo npr. kad je u pitanju Srebrenica, neko je bio osuđen za genocid, je li bio Karadžić, je li bio Beara, nije bitno. Nakon te presude, bila je u pitanju doživotna robija, jedna je majka rekla, neki novinar ju je intervjuisao i ona je rekla: Ništa nije dovoljno! Ali čak i da nekog od tih zločinaca osude na smrt ili da ih strijeljaju, opet bi mi imali taj osjećaj, zato što mi u tom trenutku shvatimo, kao što je ta majka i supruga shvatila da nijedna presuda ne može vratiti ubijene članove porodice. 

Zato je taj lični stav, ta lična perspektiva za mene manje važna nego ova druga perspektiva, ta historijsko-pravna perspektiva. Ako hoćemo da razmišljamo o tome kakvo društvo hoćemo da imamo nakon svega toga, onda moramo da razmišljamo o mladim generacijama i o budućim generacijama. Sudstvo kao sudstvo nije savršeno, pravo kao pravo nije savršeno, mi moramo da prihvatimo rad tih institucija, da se njihov rad – ako smo nezadovoljni – podigne na neki bolji, viši nivo, ali moramo da prihvatimo te institucije, njihov rad i njihove odluke“ 

(Pervanić, 2020.).

Iako preveliko ili isključivo oslanjanje na sudove kao mehanizam tranzicijske pravde očigledno ima manjkavo sti, presude i sudski utvrđene činjenice predstavljaju za žrtve i dalje temelj, često jedini koji imaju. Hasan Nuhanović presude vidi kao bitne jer ostaju kao trag onoga što se desilo (Nuhanović, 2020.). 

Edin Ramulić smatra da ne bismo imali ništa da nije bilo sudova koji su se bavili ratnim zločinima, a institut priznanja predstavlja korak dalje u tom procesu. Ključni aspekt sporazuma o
priznanju je činjenica da nakon priznanja nema spora da se zločin dogodio (Ramulić, 2025.).

Pored toga što sprečavaju negiranje zločina, priznanja koriste i skraćenju postupka i prikupljanju dokaza protiv drugih lica, napominje Ramulić.

„Uvijek je bilo da moraju ponuditi nešto što će biti korisno tužilaštvu, bar kod nas u BiH. Ali problem je što se to koristilo samo u tom trenutku. Kada odu na izdržavanje kazne, budu zaboravljeni i nikada se taj drugi potencijal priznanja nije iskoristio. U Omarskoj nemamo nijedno priznanje, a sva su tijela pronađena4, a u Keratermu su svi priznali a mi još tragamo za tijelima. Dakle, to pokazuje da se nije insistiralo kod počinilaca da kažu gdje su tijela, da kažu ko je došao po tijela, gdje je moguće da su odvežena. Tako da se to priznanje nije kapitaliziralo. Ako on odluči da izigra sporazum, neće mu biti povećana kazna, ni za to ima ikakve sankcije. I to jeste manjak, taj sporazum – kad se potpiše – nije nikakva garancija da će se ispoštovati“ 

(Ramulić, 2025.).

Refik Hodžić ukazuje i na perspektivu sudova, šta sudovi vide kao korist sporazuma o priznanju. Kako je i ranije navedeno, uglavnom se radi o uštedi resursa, a iz sudske perspektive prava riječ za ovaj institut, prema njemu, bila bi pogodba.

„Ako uzmeš korijene te prakse, ona dolazi prije svega iz SAD-a, gdje se tako rješava preko 80% svih slučajeva u sudovima. I to smanjenje kazne je, kako da kažem, to je pogodba. Trebalo bi da i mi koristimo tu riječ. Ona ima transakcijsku prirodu, to je ‘ja tebi manju kaznu, ti meni priznanje’. Gotovo, idemo dalje. I nemoguće je izbjeći takvu vrstu transakcijske prirode u takvom odnosu gdje je taj institut usvojen na Tribunalu, što se direktno kosi s misijom Tribunala, a to je da utvrdi činjenice o onome što se dogodilo. Tako da tu nema mjesta transakcijama bilo kakve vrste jer transakcija sama po sebi znači manju kaznu, odustajanje od nekih tačaka optužnice kako bi se došlo do priznanja krivice, znači manje činjenica, znači manje mogućnosti svjedocima da svjedoče, znači manje dokumenata koji se uvode u suđenju i to samo po sebi problematizira kaznu kao instrument za postizanje te pogodbe“ 

(Hodžić, 2020.).

Dugoročni efekti priznanja „utjecat će na javno mnijenje i na budućnost i ostaju kao vječni trag, ne mogu se dovesti u pitanje i mislim da se neće dovesti u pitanje u nekoj daljnjoj budućnosti”, kaže Hasan Nuhanović napominjući da bi bilo važno da porodice ubijenih neki dio pravde osjete za svog života kako bi cijeli sistem uopšte imao smisla 

(Nuhanović 2020.).

1 Iako sudovi i države imaju baze podataka o osobama kojima je suđeno za ratne zločine pred određenim sudom ili u nekoj zemlji, jedina objedinjenja baza svih presuda za ratne zločine izrečenih pred svim sudovima i u svim zemljama predstavljena je javnosti
2023. godine i dostupna na internetu (War Crimes Trials Database). I Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (VSTV) je 2024. godine objavilo bazu svih sudskih presuda na svim sudovima u BiH. Ova baza je značajna jer je upravo u BiH bilo najviše procesa za ratne zločine.

2 Hasan Nuhanović je kao prevodilac u Nizozemskom bataljonu stacioniranom u Potočarima preživio srebrenički genocid, ali su mu otac, majka i brat bili ubijeni nakon što je civile koji su potražili utočište u UN-ovoj bazi u Potočarima Nizozemski bataljon izručio snagama bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića, kojem se sudilo pred MKSJ-om. Nuhanović je zbog ubistva svoje porodice pokrenuo u Nizozemskoj građansku parnicu protiv nizozemske države, čiji je Vrhovni sud 2013. godine presudio da se postupci Nizozemskog bataljona mogu pripisati državi.

3 Fuštar je tokom 1992. godine bio vođa stražarske smjene u logoru Keraterm. Putem pravila 11bis Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a, prebačen je iz pritvorske jedinice u Hagu na Sud BiH. Prihvatio je krivicu po izmijenjenoj optužnici koja mu više nije stavljala na teret lično aktivno učestvovanje u ubistvima ili maltretiranju zatočenika. Oglašen je krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i osuđen na devet godina zatvora.

4 Tijela osoba koje su bile zatočene u Omarskoj pronađena su u masovnim grobnicama na više lokaliteta u Prijedoru i okolini, posebno u grobnicama Stari Kevljani i Kevljani. Lokacije grobnica nekada su otkrivali povratnici na osnovu slijeganja tla, ili lovci koji
su na nepristupačnim područjima uočavali određene tragove. Bilo je i slučajeva da su lokacije otkrivali mještani Srbi koji nisu lično učestvovali u smaknućima ali su imali informacije o mogućim lokacijama grobnic

(Nastaviće se...)

(zurnal.info)