PRIZNANJE RATNIH ZLOČINA (2): Da li je moguća sloboda, bez straha?

Kada se povede polemika o institutu sporazuma o priznanju krivice, njegovim dometima i ograničenjima, skoro uvijek se navodi slučaj Biljane Plavšić i njenog priznanja. Refik Hodžić ističe da je njeno priznanje ipak posebno značajno i ima ogroman potencijal, te da visina zatvorske kazne ne bi trebala biti isključivi fokus.

„Biljana Plavšić u svom tekstu priznanja izgovara jednu vrlo bitnu činjenicu. […] Ona prvi put s pozicije nekoga ko je u stvari oblikovao tu politiku govori o tome kako su oni izgubili svaku ljudskost u nakani da spriječe da se srpskom narodu desi ono što mu se dešavalo u Drugom svjetskom ratu, da su oni to uradili drugima prije nego što bi drugi to njima mogli to da urade.

Naravno, ona tu govori i neke druge stvari, ali to se sve sklanja u stranu i u Sarajevu, uslovno rečeno u bošnjačkoj javnosti, niko ne govori o tome, nego svi govore da je ona dobila 12 godina i kako to nije adekvatno. I sav potencijal toga da ti u potpunosti onemogućiš negiranje i kažeš: evo vidi, Biljana Plavšić priznaje ono što mi svi znamo da ste uradili i da se desilo, hajmo sad o tome da pričamo, da to raščlanimo. To dok je još postojala mogućnost za to, ali ne, nego samo to '12 godina! 12 godina!' i naravno, kada Plavšić kasnije izađe s tim negiranjem svog priznanja, onda se do kraja poništava potencijal njenog priznanja za bilo šta. Politika se u principu te 2006., 2007., 2008. vratila na postavke iz 1992. godine i tadašnje strateške ciljeve, te Plavšićkino poricanje onoga što je Tribunal utvrdio treba gledati kroz tu prizmu. Međutim, bošnjačka javnost apsolutno nikada nije spoznala potencijal onoga što se pred Tribunalom događalo za integraciju BiH i za ozdravljenje društva, što je u osnovnom interesu Bošnjaka u BiH“ (Hodžić, 2020.).

Pervanić, osvrćući se na slučaj Biljane Plavšić i neke druge slične, ističe da uopšte nije bitno što je Plavšić dobila manju kaznu i što je priznanje opovrgnula:

„Bitno je da je ona optužena za ratne zločine u okviru jednog institucionalnog pravnog sistema, u ovom slučaju međunarodnog pravnog sistema, znači to nije urađeno ovdje pa da neko može da kaže: to je osveta, to je nepravedno ili šta ja znam... I da je ona svoje zločine formalno-pravno priznala. A je li ona nakon togapromijenila mišljenje, nije li promijenila mišljenje... Mi imamo slučajeva, ali ne razgovaramo s tim ljudima da je neko neiskreno priznao, evo pričali smo, Landžo. (1) On nije priznao na sudu, ali je nakon suđenja priznao da je bio umiješan u ratne zločine. Ali i od ovih što jesu priznali na sudu, možda neiskreno, ne znamo pošto ne razgovaramo s njima, možda se neko pokajao nakon toga“ (Pervanić, 2020.).

Čini se da se svi slažu u tome da nijedna krivična sankcija ne može pružiti zadovoljštinu ljudima koji su na okrutan način izgubili najbliže članove porodice. Šta je to što bi im moglo pružiti određenu satisfakciju, utjehu ili priznanje, ako to ne može visina zatvorske kazne za one koje se smatra odgovornim?

Refik Hodžić navodi primjer s jednog od suđenja gdje je došlo do sporazuma o priznanju krivice i gdje su žrtve prvenstveno tražile da optuženi otkrije gdje su tijela njihovih najmilijih.

„Mislim da u stvari samo to, u smislu vrijednosti iskrenog pokajanja, zaista vrijedi direktnim žrtvama. Nisam siguran da imamo mehanizme koji bi mogli to da ocijene u nekom širem društvenom kontekstu. Anglosaksonsko pravo ne interesuje je li (priznanje) iskreno ili nije. (1) Esad Landžo je 1998. godine na MKSJ-u osuđen na 15 godina zatvora za ubistvo i mučenje srpskih zarobljenika u logoru Čelebići, općina Konjic. Po svršetku izdržavanja kazne, Landžo je iskoristio priliku da se 2015. vrati u Konjic i pokuša da se lično izvini svojim žrtvama. O tome je snimljen i film The Unforgiven: A War Criminal's Remorse.  Njih samo interesuje da se prizna krivica. Priznaš tri dogovorene tačke optužnice, dobiješ kaznu i zdravo, doviđenja. Nema tu ulaska u bilo kakvu dubinu. To što si ti priznao krivicu, ko tu garantuje da si ti iskren, niti me, na kraju krajeva, interesuje jesi li ti iskren, mene interesuje šta to znači za zajednicu“, kaže Hodžić i podsjeća na studiju Instituta Max Planck o tome šta Nikolićevo priznanje (2)  znači žrtvama iz Vlasenice, kao i šta znači za širu zajednicu.

„I oni doslovce idu, istražuju, prave tu studiju, a onda se na to sve se traži da žrtve kažu šta bi da čuju od Nikolića, a u tom trenutku se još ne zna gdje su im djeca, gdje su im najbliži, i tu dolazi do jedne konkretne stvari, žrtva kaže želim da mi kaže gdje su moji pokopani. Mislim da je to jedan od najjačih trenutaka u historiji Tribunala, kada se on obraća toj ženi na tom ročištu o kazni. (3) Dva sina su joj odveli i Nikolić joj govori gdje su i šta se desilo. Mislim da je to, za mene, bio pristup koji bih mogao da uzmem kao ispravan u kontekstu ovih predmeta, tada ta priznanja imaju nekog smisla. Dok sve ostalo, zaista… na neki način mi je čak i degutantno razmišljati o tome da li je Damir Došen bio iskren u svom priznanju. Čitaju one izjave koje im je neko drugi napisao, to je sve travestija, perverzija tog postupka“, ističe Hodžić.

Potreba za drugim oblicima pravde

Edin Ramulić smatra da se odgovor na pitanje ‘šta bi bila zadovoljština za žrtve?’ razlikuje od osobe do osobe, jer njihove potrebe bitno određuje situacija u kojoj su se našli nakon rata. Nakon rata su se mnogi preživjeli i njihove porodice vratili u svoja mjesta, gdje su danas manjinska zajednica, što bitno određuje i njihov položaj i šta je ono što smatraju prioritetnim.

„Postoji čitav sistem mjera, ali nije za svakoga isto. Nekome je važno da bude uveden u prava. Ako se neko ponovno vrati, pogotovo kao pripadnik manjinske zajednice, na primjer u Prijedoru, može vidjeti da postoji čitav sistem nekih privilegovanih mjera za boračke kategorije. A ovom povratniku sve nedostupno. On čeka u redu, prednost imaju porodice poginulih boraca, a on kao porodica logoraša nema nikakve prednosti. Nekome bi samo to bio neki čin, da dobije prava, a to ne može dati sud. Čitav sistem mjera da se ljudi izjednače, da svi imaju jednaka prava bez obzira u kojem dijelu žive, kom dijelu geografije, kojem narodu, identitetu pripadaju. To je nemoguće riješiti zato što se svako drži svojih, postoji kontinuirana nepravda i to je onda vrlo teško bilo čime kompenzirati“. (Ramulić, 2025.)

S vremenom su čak i ta statusna prava postala irelevantna, ali simbolične reparacije postaju sve važnije, ističe Ramulić.

„Postoje jedni spomenici, a drugi ne postoje; žrtve ratnog zločina obično nemaju pravo da u svom gradu imaju svoje spomenike. Mislim da je to sad najbolnija tačka koju ljudi prihvataju. Mi u Prijedoru imamo najveći broj osuđenih za ratne zločine, ali to nije nikakav argument za spomenik žrtvama rata i nije nikakav argument da se prestanu Predstavnici udruženja žrtava u Prijedoru već godinama traže od gradskih vlasti postavljanje spomen-obilježja za 102 prijedorske djece, žrtve rata. Usprkos i unatoč opstrukcijama gradskih vlasti, praviti murali za vojne jedinice, da se oni slave, da u zvaničnoj vlasti proslavljaju sve te dane policije, brigada... Tako da su ovakve reakcije više usmjeravanje nekog bijesa i nemoguće je to zadovoljiti visinom kazne“ (Ramulić, 2025.).

Ramulić podsjeća i da su u Prijedoru obilježena sva tri logora, ali nijedan drugi logor na prostoru Republike Srpske nije obilježen.

„Je li to što je najveći broj procesuiranih? Ili zato što ima najviše priznanja? Znači, ne možemo reći da nije. Mi nismo nikada imali problem da pristupimo tim mjestima, pogotovo u Keraterm možemo u bilo koje doba dana ili noći, i u Trnopolje, Omarska je malo specifična situacija. To je ta snaga priznanja Darka Mrđe. Mi smo nakon njegovog priznanja tražili i dobijali sredstva od opštine za komemoraciju na Korićanskim stijenama“, ističe Ramulić.

Naši sugovornici iz sudstva i tužilaštva, kao i advokati obrane ističu da je najveća vrijednost priznanja izvjesnost kazne, i da je to zapravo najveća satisfakcija žrtvama, da je nekome suđeno i da je taj neko osuđen za zločin koji je počinio. Takva izvjesnost ne postoji kad se radi o suđenjima po uobičajenom postupku. Ako prihvatimo tu interpretaciju, onda najvažnije postaje pitanje neujednačenosti kaznene politike.

„Nikada nije bilo izjednačene politike i toliko ima odskakanja. Od toga da za isto kazneno djelo nekoga oslobode, a nekome natovare možda i previše. Na Sudu BiH je zakonski minimum za ratne zločine deset godina zatvora, to je ono, ili si ratni zločinac ili nisi, ako si ratni zločinac, onda ne možeš ti nikakve olakšavajuće okolnosti dobiti; nije trebalo ići ispod tog minimuma od deset godina. Trebalo bi da ti umjesto 15 dobiješ 10 godina zatvora, a ne umjesto 10 da dobiješ pet. A Tribunal je još gori, mi imamo bar taj zakon, a Tribunal nije imao nikakve minimume“ (Ramulić, 2025.).

Govoreći o visini kazne i pitanju lične satisfakcije, Edin Ramulić se osvrće na primjer priznanja za zločine počinjenje u logoru Keraterm u kojem je bio zatočen i njegov otac.

„Tako ovo priznanje za Keraterm, recimo, je li sad neka puna satisfakcija za mene što je čovjek odgovoran za smrt mog oca – Dragan Kolundžija, koji je u Keratermu bio komandir straže – dobio tri godine zatvora? S tim da je više od dvije godine bio u pritvorskoj jedinici, znači nije proveo ni dan u zatvoru i bukvalno ga se pušta na slobodu iz pritvorske jedinice. Damir Došen, isto priznanje, dobio je pet godina, a u pravom zatvoru proveo samo osam mjeseci“. (Ramulić, 2025.)

Kad je u pitanju sporazum o priznanju krivice, sud je po zakonu dužan da konsultuje oštećene, ali nije obavezan da uvaži njihovo mišljenje. Uz to je rok predviđen za kontakt i konsultaciju s oštećenima veoma kratak i praktično ga je nemoguće ispoštovati. U praksi se onda to najčešće odvija tako da se kontaktira udruženje žrtava, ako postoji, i to najčešće telefonski, ističe Ramulić.

„Mi smo kod svakog konsultovanja rekli OK, mi se slažemo ako će to pomoći, ako će to dovesti do pronalaska tijela. Svejedno ako se i protivimo, jer ako se oštećena strana protivi, to nema nikakvog uticaja, apsolutno ne može osporiti sporazum. Zakon je predvidio tu ulogu, ali ona nema nikakvu formalnu težinu. Praksa je još gora, najčešće oštećena strana ne bude ni obaviještena o presudi, nema nikakvog napora da se oni obavijeste“ (Ramulić, 2025.).

Slično je i sa imovinskopravnim zahtjevom, koji se najčešće upućuje na parnični postupak. Iako zakon predviđa da sud treba osigurati prikupljanje dokaza za rješavanje imovinskopravnog zahtjeva, sudovi to po pravilu ne rade, pozivajući se na zakonsku iznimku da nisu u obavezi prikupljati dokaze ako bi to odugovlačilo postupak. Kritički se osvrćući na ovu praksu, Ramulić ukazuje na činjenicu da se u ogromnom broju slučajeva radi o potrebi dodatnog angažmana jednog sudskog vještaka, jer se skoro uvijek radi o nematerijalnoj šteti. Većina oštećenih ne angažuje advokata, ali čak i ako ga imaju, mogućnosti za djelovanje su mu minimalne i uglavnom se tiču podnošenja zahtjeva za odštetu. Edin Ramulić ističe da je priznanje jedina tačka gdje se porodicama, kao oštećenoj strani, daje još neka dodatna uloga, zato što porodice trebaju biti konsultovane i izjaviti da li su saglasne sa zaključenim sporazumom.

Šta se moglo uraditi da se historijske činjenice prikupe i na druge, vansudske načine, da se prikupe svjedočenja ili da se činjenice sa suđenja prenesu javnosti? Ko je to trebao uraditi? Hasan Nuhanović ukazuje na važnost postojanja alternativa, odnosno formi izvan suda.

„Suočavanje s prošlošću ima razne oblike, što uključuje utvrđivanje istine putem nekih drugih formi, izvan suda. Ali sudska istina ne smije biti dovedena u pitanje, sudska istina bi trebalo da bude istina o kojoj se ne bi smjelo i ne bi trebalo raspravljati; govorim o pravosnažnim presudama“ (Nuhanović, 2020.).

Refik Hodžić smatra da bi priznanje krivice imalo efekat u zajednici, onaj koji mi na neki način smatramo ljekovitim, „to mora biti priznanje onoga što se dogodilo i priznanje sopstvene odgovornosti za počinjene zločine. To priznanje mora da bude javno, i mora da na neki način bude isto tako priznato i od drugih članova zajednice, kako bi imalo neki širi efekat“ (Hodžić, 2020.).

Kemal Pervanić, govoreći iz ličnog iskustva rada s mladim ljudima, govori o manjku dubljih diskusija, te dominaciji jednostranih i pojednostavljenih narativa.

„Tu imate ono 'oni su to nama napravili'. I što je još gore, kad su u pitanju mlađi ljudi koji ne znaju da je većina tih prijateljstava, tih dobrih međuljudskih odnosa koji su postojali prije rata, stvarno bila iskrena. Sad se govori 'oni su se pretvarali, oni su uvijek bili ovakvi, oni bi to ponovo uradili.' Na neki način, što je za mene zastrašujuće, nema nikakve refleksije što se tiče ličnih stavova, što se tiče tog dijela naše historije, da se ljudi zapitaju kako bi oni sami reagovali u toj situaciji, pa da počnemo propitivati sami sebe. Kad govorimo o mladim naraštajima, na neki je način prisustvo te mržnje – veće. Ja ovo ponekad istaknem – taj stav je veoma kontroverzan – da mržnje među mladima ima više nego među nama koji smo to preživjeli, upravo zato što mladi nemaju lično iskustvo onog života koji je postojao prije toga“ (Pervanić, 2020.).

Refik Hodžić kaže da u našim društvima nije nikada uložen nikakav napor da se dođe do one vrste katarze koju priznanja krivice mogu da proizvedu.

„Jer ti moraš da pogledaš u kojem se kontekstu to moglo desiti. U onom kontekstu u kojem bi lideri, ljudi koji oblikuju društveni život, od političara do vjerskih vođa izašli i rekli: Mi moramo da se suočimo sa onim što smo počinili jedni drugima i da tražimo oprost, da priznamo zlo koje smo nanijeli svom komšiji. U takvom bi kontekstu priznanja krivice bila katarzična i tada ne bi bilo bitno je li ih neki medij prenio ili nije; svi bismo znali jer bi na nivou diskursa ljudi bili podignuti kao bitni za ono što je proces u zajednici, a to je svojevrsno ozdravljenje. Toga nije bilo“ (Hodžić, 2020.).

Hasan Nuhanović, razmišljajući o tome šta je uopšte pomirenje, kaže da ono za njega ima vrlo opipljivu formu u slobodi da prođe svojom Vlasenicom, a da ga ne bude strah.

„Pomirenje je jedan apstraktan pojam, može da bude važno, i to je tema o kojoj se može pričati, ali najmanji efekat nečega što bi se moglo nazvati pomirenjem, minimal- ni efekat, da ja mogu da prođem Vlasenicom a da me ne bude strah, ali i da ne strahujem kako ću reagovati ako na ulici sretnem tog i tog čovjeka. Apsolutno je ponižavajuće i ne bi trebalo da se očekuje ni od koga, ni od mene i ni od koga drugog, da u jednoj lokalnoj zajednici od samo par hiljada stanovnika bude u situaciji da prođe gradom i sretne osobu koja je najvjerovatnije počinilac ubistva njegovog oca, majke, brata. Mislim da je takva situacija 25 godina nakon rata i dalje prisutna u brojnim zajednicama, i da onda pomirenje kao pojam, apstraktan, gubi svaki smisao. Znaš gdje jedino ne gubi smisao? Pa ne gubi smisao samo u tome da me tu najvjerovatnije niko neće ubiti, ali to je djelimično zato što je Tribunal radio svoj posao, što postoji policija, i što je prošlo 25 godina od rata, ali najmanje je to zbog toga što su neki ljudi priznali zločine i što imamo na desetine pravosnažnih presuda za genocid“ (Nuhanović, 2020.).

Priznanje ratnih zločina (1)Glas onih kojih se tiče

(1) Dragan Nikolić je bio upravnik zatočeničkog logora Sušica, koji su 1992 godine osnovale srpske snage u opštini Vlasenica, BiH. U vrijeme dok je bio upravnik logora učestvovao je u stvaranju i održavanju atmosfere terora i sistematskog sadizma za bošnjačke i druge nesrpske zatočenike. Lično je ubio devet ljudi, a druge zatočenike mučio i premlaćivao, dok su žene svih starosnih dobi trpjele seksualno nasilje i zlostavljanje.

(2) Radi se o Habibi Hadžić, koja je i sama bila zatočena u Vlasenici, a kojoj je Dragan Nikolić u sudnici otkrio gdje bi se mogli pronaći posmrtni ostatci njenih sinova (Remember Sušica Crimes, 2024.).

(3) Darko Mrđa je tokom 1992. godine bio pripadnik tzv. „interventnog voda“ specijalne policijske jedinice bosanskih Srba u Prijedoru. Zajedno s drugim pripadnicima interventnog voda, lično je učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, strijeljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Samo 12 muškaraca je preživjelo taj pokolj. Mrđa se složio da će sarađivati s Tužilaštvom, a njegovo je izjašnjavanje o krivici pomoglo da se utvrdi istina o zločinima počinjenim nad nesrbima.

(zurnal.info)