Biljana Plavšić umrla u Beogradu: Od priznanja zločina do 'nisam učinila ništa loše'

Predratna članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, istaknuta članica ratnog SDS-a, nekadašnja predsjednica Republike Srpske i jedina žena osuđena za ratne zločine pred Haškim tribunalom Biljana Plavšić (96) umrla je u Beogradu.  

Sudskom vijeću priznala je krivicu za progon Bošnjaka, Hrvata i ostalih na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi. Za te zločine osuđena je 2003. godine na 11 godina zatvora. Presudom je potvrđeno da je bila dio srpskog političkog rukovodstva koje je progonilo nesrpsko stanovništvo u 37 opština u Bosni i Hercegovini.

Podržavala je politiku etničkog razdvajanja, što je za posljedicu imalo smrt i protjerivanje civila, a bodrila je i angažovanje srbijanskih paravojnih jedinica koje su za sobom ostavljale etnički čistu teritoriju.

Plavšić je ratnu politiku SDS-a sprovodila sa tadašnjim predsjednikom RS Radovanom Karadžićem i predsjednikom Narodne skupštine RS Momčilom Krajišnikom, takođe osuđenim za ratne zločine.

ZNALA SAM ZA ZLOČINE

U priznanju pred Haškim tribunalom i pismu švedskom Ministarstvu pravde u kojem je tražila pomilovanje piše:

„Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih, zajedno s mojim braniocima, proverim i procenim. Sada sam se uverila i prihvatam da je više hiljada nevinih ljudi bilo žrtva organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati s područja koje su Srbi smatrali svojim. U to vreme ja sam olako ubedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. Ustvari, i više od toga – naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan deo, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Postavljaju se očigledna pitanja: ako je ova istina sada tako jasna, zašto je ja nisam videla ranije; i – kako su naše rukovodstvo i oni koji su ga sledili mogli počiniti takva dela? Odgovor na oba pitanja je, verujem – strepnja – zaslepljujuća strepnja koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svetski rat živa uspomena, da Srbi više ne dopuste sebi da budu žrtve. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića – dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.“

U nastavku, između ostalog, stoji:

„Iako sam više puta bila upoznata s navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv ne-Srba,  odbila sam da se s time suočim ili čak da ih proverim. Ustvari, ja sam se potpuno predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uverenje da se borimo za svoj opstanak i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih i ne proveravajući. Ostala sam sigurna u svom uverenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. U ovoj opsesiji da više nikada ne postanemo žrtve – dopustili smo sebi da postanemo počinioci(...) Ova odgovornost je moja – i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš, srpski narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda uvek će ostati deo mene. Postoji pravda koja zahteva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt(...) Verujem da vam je jasno da sam se ja razišla s tim liderima – premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubedio naš narod da je svet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada – tog rukovodstva – su jasni: grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema celom svetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.“

Pismo je zaključila riječima:

„Neki su me upozoravali da ovo nije ni vreme ni mesto da se kaže ova istina – da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za njihova dela. Ali, ja verujem da ne postoji mesto ni vreme na kome je neprikladno reći istinu.“

PRIZNALA PA SE POKAJALA

Dok je ležala u ćeliji zatvora Hinseberg, pisala je memoare „Svedočim“, u kojim je iznijela teške optužbe na račun Radovana Karadžića, optužujući ga da je bio u tajnom kontaktu s haškim tužilaštvom i da im je dostavljao dokumentaciju, poput zapisnika sa sjednica Predsjedništva ,kako bi zaštitio sebe. Takođe, kritikovala je i Krajišnika.

U knjizi i popratnim zatvorskim zapisima potpuno je promijenila ton, minimizirala je vlastitu krivicu i prikazivala se kao žrtva političkih procesa. U intervjuu za švedski magazin „Vi“, a onda i druge medije, povukla je priznanje, tvrdeći da je ono bilo laž.

Izjavila je da je "žrtvovala sebe" i priznala krivicu isključivo kako bi trgovala s Tužilaštvom. Tvrdila je da bi se bez priznanja suđenje oteglo tri do četiri godine, što s obzirom na njene godine ne bi preživjela. Istakla je da nije mogla dokazati svoju nevinost u sistemu kakav je bio Haški tribunal te da je priznanje bilo jedini način da eliminiše najtežu optužbu za genocid.

„Nisam učinila ništa loše“, zaključivala je.

Predsednik Tribunala Patrick Robinson potpisao je odluku o prijevremenom puštanju na slobodu krajem 2009., po odsluženju dvije trećine kazne. Bez obzira na povlačenje priznanja, sudija je zaključio kako se „čini da je ona pokazala značajne dokaze rehabilitacije“.

„MLADIĆ JE DOBAR ČOVEK“

„Jako se grozno osećam. On je bio dobar čovek“, rekla je nakon nedavne vijesti o smrti Ratka Mladića, generala Vojske RS osuđenog za genocid u Srebrenici, terorisanje i granatiranje stanovnika Sarajeva te niza drugih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenih u BiH.

Medijima u RS napomenula je da je uvijek bila na njegovoj strani, kao i da će njegovom sinu Darku Mladiću izjaviti saučešće.

Trideset godina ranije lično je potpisala odluku kojom Mladića smjenjuje s mjesta generala. Učinila je to nakon što ga je Tužilaštvo ICTY-a optužilo za ratne zločine. Naknadno je tvrdila kako je tu odluku donijela pod pritiskom međunarodne zajednice, kao i da zbog toga žali.

U to vrijeme o Mladićevim i Karadžićevim zločinima otvoreno je govorio i Milorad Dodik, aktuelni predsjednik vladajućeg SNSD-a i bivši, presuđeni predsjednik RS. Upravo Plavšićeva će ga dovesti na vlast povjerivši mu prvi mandat za sastav entitetske vlade...

(Zurnal.info)