Odlomak iz romana Nenada Stipanića: Život u topu kojeg nema

Senj, travanj 1982.

– Gospe, pa jeste normalni?! Mali će vam na živce obolit, pa mali više ne govori!

Baka je mucala na rubu plača:

– Pa ja ne znan ča ću… Ona je drugarica u školi...

Doktor je bjesnio. Bio je mlad, tek je počeo raditi.

– Ma ja ću je na miliciju prijavit ako se je vi bojite! Pa malom je bubnjić pukal!

Doktor je vrtio glavom i prevrtao očima:

– I to da traje dvi godine?!

– A mi nismo znali da ga tuče. Do sad – tiho reče baka, očiju punih suza.

– Pa kako niste znali, pa delate, gospe, u školi?!

Šuti kratko, obriše suzu ispod oka plavim rupčićem i kaže:

– A moj doktore, on niš ni govoril doma. Ja san čistačica, ja ne znan ča se u razredu događa. I prije misec dan, prvo san te gaće zapišane njegove u mašini vidila, pa je iza toga prestal govorit. Samo tu i tamo malo nešto reče kad ga pitaš, al jedva, moraš ga kumit. I jučer, kad je došal, to s uvon, da ga jako boli i da ne more izdurat bolove, mi pogledali – a u uvu krv.

– Pa nismo, gospe, u devetnajston stoljeću da se bojite učitelja! Odite u školu i recite joj da ga više ne bi takla! – doktoru se zacrvene obrazi, a naočale poskoče na nosu.

Baka, snuždena, sva se stisla na stolici. Ja sam šutio.

Baka je jučer jedva zaustavila djeda kad je izvadio veliki kuhinjski nož koji mu je susjed Marko napravio u Trećem Maju od komada željeza s ručno rezbarenom drvenom drškom – i rekao:

– Otić ću joj u stan i zaklat je ka prase! Vaj mali je bil vesel i zaigran prije neg je u školu krenul! Znal san ja da neki vrag ni dobro, gledan ja njega ve dvi godine – on se povlači u sebe, mučljiv je, ne igra se vani s dicon. A prije škole je pensal po cele dane: “Ge deda vo? Ge deda no?” Ni prestajal. Vaj mali je naučil čitat pisane romane prije neg je u školu krenul, a sad ni govorit više ne zna! Daš in veselo i zaigrano dite, a nakon dvi godine to dite prestane govorit i počne pišat u gaće! Ma pizda joj materina, ter joj pizda materina, rasporit ću joj kuljinu!

Djedu su bliještale svijetloplave oči na licu tamnom kao u gusara iz filmova. Ispod malih crnih brkova frcale su ka pljice sline, cigareta mu iz usta ispadne na kauč.

Baka je vrisnula:

– Vinko, munjeni, zapalit ćeš nas!

On je brzo zgrabio cigaretu i žustro rukom pomeo žar i pepeo s kauča.

– Odma sedi tu na kauč!

Kauč je stajao između vrata i prozora i bio toliki da smo vrata od kuhinje mogli tek malo odškrinuti da se provučemo. Djed je sjeo, a nož stavio pored sebe.

Baka je rekla:

– Gremo doktoru ujutro, pa nek on reče ča sad. Ni druge više.

Primila se za zlatni prsten i malo ga pomaknula gore-dolje:

– Zač meni vi prsti natiču kad se najadin, da nis ja račinu kaku dobila, a Vinko?

Djed je šutio, a ona pogledala u mene i rekla:

– Samo da još Mile sad kakvo zlo ne napravi kad dođe.

– Ča je rekal Mile? – djed je nervozno otpuhivao dimove iz usta.

– Bisan je bil. Rekal je da će doć preksutra iza posla, jer da ga danas ne bi šef pustil.

Otac Mile je radio trenutno u Sloveniji, u Gorici, kao monter centralnog grijanja, stalno je bio negdje na terenu, mjesecima ga nije bilo. Nisam baš znao što točno radi monter centralnog grijanja. Ni što je to centralno grijanje. Veselio sam se kad sam čuo da će doći.

Mile trenira Kyokushinkai karate i njega nitko ne dira, jer je jak. Pričao mi je da Masutatsu Oyama, koji je izmislio Kyokushinkai, može golom rukom izvaditi srce biku, može golom rukom razbiti kamen i prstima probiti lubenicu. Masutatsu Oyama je, kaže Mile, živio jedno vrijeme sam u planini, meditirao i udarao šakama u drveće dok mu se ne bi osušila kora, a njegove šake postale tvrde kao čelik. Borio se čak i s medvjedom – i pobijedio ga.

Mile je pravi uskok i karatist. Jednog ću dana i ja moći izvaditi srce rukom i nitko me više neće moći tući.

Baka je sjela kraj štednjaka na drva, ubacila drvo. Lice joj je bilo blijedo, ali nekako mlado i radosno, a oči smeđe i blage, ispod gustih crnih obrva, sličnih mojima, samo puno većih. Na glavi je nosila ljubičasti rubac iscrtan bijelim šarama, ispod kojeg je izbijala gusta crna kosa. Govorila je da je to na mamu, koja je do smrti imala crnu kosu. Bilo joj je žao što zube nije dobila na tatu. Ni djed nema zuba, pa nosi protezu. Boje se da ću i ja ostati bez zuba, jer ih perem. Baka kaže da se tako sastruže caklina pa izgubiš sve zube. Zato ih ona i djed nikada u životu nisu prali i ljute se što su nas i u predškolskoj i sada u školi učili da moramo prati zube.

Na licu joj se, ispod oka, kao neko malo kameno brdašce, prošle godine pojavio tumor kojeg se bojala ići operirati, a kad bi se nasmijala bljesnula bi dva zlatna očnjaka.

Počela je brzo i zabrinuto govoriti, a opet, kao da razgovara sama sa sobom:

– Do kad ćemo ložit ve godine? Vani sunce, a stalno ledeno! Neće trun drva ostat za dogodine. Jeba mu Bog mater i vrimenu, kad će zatoplit! I dobro san ja vidila onaj dan u mašini mokre gaće… Ki zna kolko ih je put skrivečke gurnul unutra. I da ja ne pita dicu iz razreda, dal njega ki dira u školi, vrag bi znal ča se odgađa! Ja mislila da ga hahari možda straše il tučeju. Reko, zač mi je mi dite mučljivo? A kad meni moj Vinko…

Curica jedna rekla:

– Teta, drugarica vam njega svaki dan tuče jer jako ružno piše. Mora stalno klečat s rukama raširenim ko da leti. Ako mu malo padnu, pljusne ga, il za kosu čupa. I sam mora ostajat iza nastave ako je taj dan ružno pisao. Mi smo vam kroz prozor virili... Celo ga vrime onda tuče. Mora prepisivat s ploče, i ako je opet ružno pisao, ispara mu list pa ga šamara i šamara. A nekad se mora naguzit preko klupe, pa ga tuče po guzici pletenom šibom od tri vrbe – ona jako boli! A ako je ljepše pisao, tuče ga ravnalom, jer manje boli. Rekla mu je pod satom da će ga tako mlatit sve dok lipo ne propiše. Ma tuče vam ona teta skoro svih nas, al njega i još nekoliko u razredu ima baš na piku.

– Moj Vinko… – baka je uzdahnula – kad je meni ta curica to rekla, meni je skoro pozlilo. Išla san odma cukra i vode pit! Majko moja… Vraga crnog i Sotone u njoj, da joj vrane oči vražje pozoblju! Da mi dite tako tuče! A kad me sretne u hodniku, uvik sva nasmijana! I ako san ja oprala hodnik, tobože pazi da mi na mokro ne stane – na prstima cupka! Pa sve lipo s menon, Ljube moja, kako si mi? Jel ti teško? Tvoj Neon je krasno dijete! Na oca Milu me podsjeća kad je bio mali i moj đak. A dite mi tuče po glavi! A nako je meningitis imal gnojni! Na Rabu će mi dite završit!

Baka je govorila, križala se i hodala u krug po kuhinji. Pa bi opet vikala, da se kroz mali željezni prozor na magistralu čulo.

Nisam htio baki i djedu kazati da sam zapravo namjerno pišao. Jer me tukla. Jer sam morao klečati. I – čega sam se bojao još više od batina – ostajati sam s njom nakon škole. Gledao bih kroz prozor djecu kako odlaze, a mene bi stegnulo u grlu. U onoj praznini učionice, među klupama, od straha se nisam mogao pomaknuti. Bojao sam se da više neću vidjeti baku, ni djeda, ni Sokola. Sam da ću ostati. Zauvijek. S njom.

Tresao bih se, riječi su se kotrljale u moje tijelo i tonule u želudac, bojao sam se da, kao što sam vidio u stripu, u mojem želucu od tih strašnih riječi ne naraste čudovište koje će me iznutra progristi.

Kad sam jednom osjetio toplu tekućinu kako curi niz moju nogu i vidio tamnu fleku kako se širi po smeđim samtenim hlačama, otkrio sam da će me, kad se upišam, pustiti doma.

Kad bi vidjela fleku na hlačama ili lokvicu ispod mene, prestala bi urlati i tući me. Lice bi joj postalo blago, prišla bi i podragala me po glavi, pa zabrinuto kazala:

– Pa što je s tobom dijete? Da pišaš, a tako velik dečko… S tobom nešto nije u redu, ja moram s tvojim tatom razgovarati. Ti bi trebao doktoru ići.

Onda bih se opet bojao da će to stvarno kazati ocu i da će on misliti kako sam slab i nikakav, a ne pravi karatist. Jer on ne podnosi plakanje i kad si slab.

I odlučio sam da više neću pišati. Kao što više ne plačem.

Nenad Stipanić  rođen 1973. u Senju, veći dio života proveo je u Zagrebu, trenutno živi u Berlinu s obitelji. Radio je poslove od od fizičkog radnika, izbacivača po klubovima i kasinima u zemlji i inozemstvu, tjelohranitelja, do vlasnika galerije-antikvarijata, scenarista i dr. Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije Mamutica. Objavljene su mu zbirke priča Sprinteri u labirintu (Naklada MD, 2005.) i Odlično je baviti se kriminalom (Algoritam, 2008.), romani Izbacivači Majke Božje (Algoritam, 2012.), Stvarno je odlično baviti se kriminalom (24 sata, 2015.), Bogovi neona (Sandorf, 2019.) i Život u topu kojeg nema(Sandorf, 2025).

 

(zurnal.info)