Klub Žurnal
Novogodišnji jukebox Meše Begića: Pjesme na kraju svijeta
Svijet je i dalje mjesto užasa, ali je i mjesto svega suprotnog tome. Kao što je uvijek i bio. Optimizam je dosadan, pesimizam je dosadniji. Balansirati na pravi način znaju tek rijetki.
Uvod: izlaz iz tunela
Mračna su vremena, godine neumoljive. Kao da drugačije ne postoji, sa svih strana bombarduju lošim vijestima. Lijepe stvari i dobročinstva su u izgnanstvu, i sve se raspada. Tako nekako se, uglavnom, osjećam, u posljednje vrijeme.
(U glavi, Bob Dilan počinje da pjeva: Most of the time...). A to posljednje vrijeme traje dugo, predugo, evo već godinu za godinom. Zanijemio sam iz protesta. Mada mi je jasno da to ničemu ne vodi.
Um bi da odustane, ali ga nešto uvijek na rubu zaustavi, čak i kad povjerujem da se ništa ne dešava. Poput svjetla na kraju tunela, poput svjetlosti što se probija kroz onu pukotinu koja se nalazi u svemu, stiže pjesma. Jedna. Pa druga. Nakon toga – treća. I prestajem brojati dok mislim, dobro je. U stvari, dobro nije, ali dobrog još ima.
Pjesma prva
Čovjeka koji stvara previše, teško je pratiti, i često se ono najfinije lako izgubi u moru ostalih stvari. Jeff Tweedy je jedan od tih likova, preaktivan za moj ukus. Ali kad sam vidio da je snimio pjesmu koja se zove "Lou Reed Was My Babysitter", znao sam da mora biti dobra. Nadao sam se da će biti najbolja. I jeste. Desila se u pravom trenutku, dostojna svog naslova, pjesma kakva mi je trebala, da me digne na noge. Pjesma uz koju sam zapjevao i zaplesao. Ovo je svjetlost na koju sam čekao!
Pjesma druga
U oktobru se desilo drugo čudo. Cat Power je gostovala na novom albumu Chrissie Hynde. (Koristim priliku da preporučim kompletan album!). Pjesma koju su otpjevale je iz Morrisseyeve pjesmarice. Iako nastala sredinom dvijehiljaditih, opako me podsjeća na stvaralaštvo iz njegove ranije rokabili faze, nakon što su se The Smiths raspali. Cat and Chrissie su pjesmi dodale kap melanholije, u isto vrijeme zaoštravajući postojeće gitarske rifove, što je kombinacija koja me navodi da kažem da mi je ova obrada pjesme "The First Of The Gang To Die" definitivno bolja od originala.
Pjesma treća
Ovo je jedno od onih djela koja su veća od svojih autora. Ne pokušavam implicirati da Will Oldham (aka Bonnie Prince Billy) nije veliki čovjek. Ali, onog trenutka kad je Johnny Cash otpjevao „I see the Darkness“ (a Bonnie se pridružio kao prateći vokal), ta pjesma je postala svijet za sebe. Ana Calvi je dala svoj doprinos tom svijetu. I ja sam joj zahvalan. Odlična verzija koja mi je trebala.
Pjesma četvrta
Kad sam vidio sam poster za film Train dreams, pomislio sam kako bih ga mogao pogledati. Moglo bi to biti nešto za mene. Zatim sam shvatio da je film adaptacija novele Denisa Johnsona, što me je dodatno uzbudilo. Johnsona sam otkrio u bitničkoj antikvarnici, u Granadi (Nikaragva). Bilo je to magično mjesto koje uvijek nosim sa sobom, dijelom svoje biblioteke. I prije nego što sam stigao pogledati film, čuo sam soundtrack. Jednostavno se desilo. I tada sam znao – voljet ću ovaj film.
Pjesma peta
Početkom ove godine, Nick Cave je, onako, usput spomenuo da Flea radi trubački album, i da je učestvovao na jednoj od pjesama. Od tog momenta, k'o zapeta puška, čekam da se Flea ukaže sa trubačkim albumom. Sjećam se scena iz filma „Let's Get Lost“, u kojem je Bruce Webber zabilježio zadnju godinu Cheta Bakera. Baker nije živ dočekao premijeru. Odličan je to film, u njemu se sa Bakerom druže i mlađahni Flea i Chris Isaak, puni života – tako drugačiji i podjednako dragi. A meni je decembar donio prvu singlicu sa „trubačkog“ albuma (uz dodatne saksofone & trombone & flaute), najaviši tako isti za početak 2026. godine. „A Plea“ je pjesma kakva mi je u mraku trebala, pjesma koja možda i tebi treba. Hvala ti, Flea.
Izvod: rock 'n' roll is dead, but the dead don't die
Svijet je i dalje mjesto užasa, ali je i mjesto svega suprotnog tome. Kao što je uvijek i bio. Optimizam je dosadan, pesimizam je dosadniji. Balansirati na pravi način znaju tek rijetki. Oni su upisani u legende u koje odlučujem da vjerujem. U stihovima koje je Iggy Pop obznanio svijetu (a ja ih prvi put čuo gledajući film „Crna kiša“), nalazim ravnotežu. So, I take a little bad with the good, it ain't just black and white, you've got to deal with the real, living on the edge of the night… Vraćam se. Dopuštam ušima da čuju, sve dok postoji – a uvijek će postojati – bilo šta vrijedno slušanja.
(zurnal.info)
