Nevjerni Tomo: Pjesme ljeta u zalasku

Novo postojanje

Nedavno se desilo nešto neobično – do mene je stigao muzički album koji sam u potpunosti zavolio, od prve do zadnje pjesme. Njegov sadržaj, iako definiran jednim godišnjim dobom, znam da ću jednako voljeti i u februaru, tamo na razmeđi sjećanja i očekivanja. U pitanju su melodije koje bih mogao opisati kao soundtrack zadnjeg sjajnog momenta, laganu i brilijantnu najavu kraja koji nastupa nakon što je isteklo vrijeme zaključne pjesme.

Ako bih sebe morao definirati po godišnjim dobima, rekao bih da sam uglavnom čovjek jeseni. I zato me je novi album Nevjernog Tome iznenadio još više, stigao me je nespremnog, u pravom trenutku, nošen suncem i slanim vjetrom juga.

Nevjerni Tomo je umjetničko ime Tomislava Zorića, a ploča o kojoj govorim zove se „Atacama“, i njegov je šesti album iz kućne radinosti. Zorić je bio pjevač i gitarista Olovnog plesa, grupe iz Dugog Sela koja je postojala od  2007. do 2014. godine. Od 2010. godine on povremeno nastupa i objavljuje albume pod imenom Nevjerni Tomo. Sve pjesme na „Atakami! su nastale tako što se autor držao par pravila, a ona glase: uradi sam ili uz pomoć prijatelja i pjesnika, živih i mrtvih.

Noćas je moja duša

Jednom sam vjerovao da ću, kad porastem, biti disk džokej i imati svoju radio emisiju. U mojoj glavi je to bila voljena emisija. Mnogo dobre muzike, bez suvišne priče, a izrečeno je težilo ka poeziji. Vidio sam se kako preko moćnih talasa oblikujem muzičke ukuse, uživajući u onome što volim.

U toj fantaziji bio sam ono što je Chris Stevens bio za gradić Cicely na Aljasci. Bio sam Nick Hornby, dok je za New Yorker pisao o pop muzici. Na moju su adresu uporno stizali nosači zvuka, a ja sam – skoro kao i u stvarnom životu – posjedovao dar da u treptaju prepoznam hit. Dovoljno je bilo jedno preslušavanje.

Sada, zamislimo – u poštanskom sandučetu svoje radio emisije nalazim CD Nevjernog Tome. U pitanju je novi album, naslovljen „Atakama“. Izgled omota me odmah privlači, fotografija je fenomenalna. Pažljivo čitam knjižicu koja je došla uz CD. Dodirom testiram papir. Radujem se informacijama, čitam imena, prolazim kroz detalje.

Hit koji biram je na šestoj poziciji albuma. Samim tim Tomislav Zorić me obrazuje, i po drugi put mi otkriva pjesnika Đuru Sudetu (rođen u Staroj Plošćici pokraj Bjelovara, 1903. godine – umro u Koprivnici, 1927. godine). Prvi put je to uradio EP albumom „Sudetin Blues“. Sa te ploče, kao singlicu, i jednu od najdražih pjesama ikad, biram pjesmu pod imenom Ljubav.

Ljeto na Karibima

Vijesti se gase. Horizont se odupire, ostaje u vidokrugu prigušene svjetlosti. Loše igrače i njihove igre ostavljamo iza sebe. Iza sklopljenih očiju valovi miluju plažu. U mraku mog uma budi se plavetnilo. „Atacama“ je zvuk ljeta u odlasku i njene kompozicije se odlično snalaze u polutami, ali ne ostavljaju prostor gorčini.

Kao što nas Tim Gibbons albumom „Shylingo“ šalje tamo gdje je ljeto beskrajno i gdje nas niko ne može pronaći, tako Zorićeva „Atakama“ nudi jedinstvenu odu ljetu u odlasku, u izdisaju, u posljednjem zalasku, koje traje, i traje. I traje. U mojoj glavi, ova dva albuma su blizanci, djeca avgusta koji jednako vole, svako na svoj način, svako sa svojim bluesom.

Na kraju, sjećam se i bilježim: moj prvi susret sa Nevjernim Tomom! Bilo je to prije pet i po godina, dok sam još živio u Santo Domingu. Upoznao nas je Miloš Zubac s kojim sam tih dana radio na pjesmama za Victora Jaru. Upravo je pjesma koju smo tih dana napravili sa Zorićem, kumovala imenu ovog albuma i našla svoje mjesto na njemu. Da budem precizniji, ploču zatvara njena nova, akustičnija verzija. Što je više slušam, sve više mi postaje draža i od one prve, spjevane za Jaru i pobune koje žive pod ovom kožom.  

(zurnal.info)