Iz novog romana Almira Imširevića: Lavanda, petrolej

Radim u zlatarskoj radnji, u starom dijelu grada, sa druge strane ceste je džamija, svaki dan gledam ljude koji ulaze i izlaze. I moj gazda Ramo ode često, ne zadržava se dugo; ja ga pitam kako je bilo, a on uvijek uzvrati istim odgovorom – „Kako će biti?“

 Ja nikad nisam bio u džamiji, ali mu to ne govorim, niti me on pita. Ramo je iz stare gradske porodice, bilo ih kujundžija, ali i imama, doktora, advokata, jedan bio i gradonačelnik. I svaki od njih putovao po svijetu, donosio poklone, knjige, nakit, kubure sa ukrašenim drškama, pozlaćena naliv pera, jedan čak donio i ženu, Čehinju. Čuva gazda, nešto u radnji, a nešto i u svojoj kući, gore na brdu iznad grada, svo to bogatstvo, muzejsku vrijednost koju rado pokazuje. I rado kazuje priče o ljudima koje nikad nije upoznao, ali koji su dio njegove prošlosti, istovremeno nestvarni i stvarni, baš kao pravi književni junaci. Izvadi iz ladice, ili dohvati iz sehare što stoji u uglu radnje, pozlaćenu kašičicu, protrese je kao da je toplomjer i umjesto žive pokrene priču.

„Jesi čuo za Eliasa Kabilja?“, pita.

„Nisam.“

Onda sjedne i prije no što će nastaviti pripovjedanje zapali cigaretu, povuče veliki dim i prvih nekoliko sekundi samo gleda u oblak stvoren vlastitim ustima. Čita iz njega kao što žene čitaju iz taloga kafe.

„On ti je, moj Ibrahime, rođen godine 1900. Otac mu se zvao Aron, mati Ela. Imali, koliko se sjećam, a sjećam se, dvoje djece, dva sina. Imena sam im zaboravio, ali za ovu priču je i nevažno. Ugledan čovjek bio, i vrijedan, trgovac, poštovali ga u gradu. Početkom juna 1914. ga pozvali da pomogne oko uređenja jedne sobe u hotelu „Bosna“ na Ilidži. Lično gradonačelnik Fehim efendija Čurčić ga zamolio, objasnio mu šta se od njega traži, a ovaj momentalno pristao. Prihvatio se posla, pa tri dana i tri noći, haman bez spavanja, dotjerivao odaje. Ispred hotela bile zastave sa dvoglavim orlovima, okolo se gomilala vojska, 92. regimenta, čini mi se, sve svečano i otmjeno. Kabiljo nadgledao unošenje novog namještaja. On ga izabrao, svaki komad pažljivo probrao, provjerio i najmanju sitnicu, pogledao izbliza, pa stajao na vratima sobe, pazio da se ne oštete stvari i zidovi. A donijeli sve luksuzno, kakvo do tad niko u gradu nije ni vidio; lampe u otomanskom stilu, perzijske ćilime, draperije, ručno rađene stoljnjake, pa razne rukotvorine, starinki stolić, jednu seharu i ibrik. Kažu da je donio i tri svete knjige, stavio ih na posebno mjesto, da su zaklonjene, a opet na dohvat ruke. Kleo se poslije da je vidio tragove, dokaz da je nečija ruka listala stranice, ali nikad, uz sve molbe i nagovaranja, nije htio otkriti koju od knjiga su otvarali. U sobu donio i cvijeća, sve iz svoje bašče, pa vaze bile pune šekaika, zambaka i djevojačkih srca, a na jastuke im, on lično, spustio po stručak. Na Sofijinu stranu stavio turski karanfil, a na mjesto gdje će glavu položiti nadvojvoda, jedan pejgamberčić. Nakon večere se par vratio u sobu, prespavali svoju zadnju noć i ujutro otišli prema Sarajevu.“

...

Majstor Ramo priču završava gaseći cigaretu u limenoj kutijici sa poklopcem, koja je nekada, bar po njegovom kazivanju, bila dijelom vojničke opreme nacističkog vojnika koji je život izgubio kad su partizani oslobađali grad. 

„Kabiljo umro 1941. u logoru“, kaže.

„A kašika?“ pitam.

„Šta kašika?“

„Šta bi s kašikom?“

„A, da, kašiku, i još neki servis, posudio od mog rahmetli amidže Mehmeda. Ostalo se zagubilo, nestalo, nešto se pokralo, nešto prodalo, preživjela samo ova kašičica. Njome je Sofija, ujutro 28. juna, pojela puding.“

„Kako znate šta je jela?“

„Hajd', ne pitaj gluposti!“ kaže i stavi tačku na priču.

(zurnal.info)