Braća po gluposti: Homoseksualac Valter i stalne pozorišne mušterije

Sinoć mi Facebook pred oči izbacio video klip, pa ga umoran od dnevnopolitičkog  smeća, otvorih sa nadom da će me nasmijati. A tamo tamnoputa djevojka priča o iskustvu iz osnovne škole. Nastavnik biologije pred njen razred  stavio akvarij, pa iz njega izvadio zlatnu ribicu, spustio je na klupu i potom izašao iz razreda. Djeca ostala u čudu, gledala umiruću  ribicu. Nakon nekoliko, besramno dugih  minuta, jedna djevojčica kaže „zajebi ovo“ i vraća ribicu u akvarij. Nastavnik, koji je potajno pratio dešavanje, vraća se u razred i drži najkraće predavanje – „Vidite šta nam je društvo uradilo!?“

BORCI ZA PRAVDU I LJUDSKOST

Nakon premijernog izvođenja predstave “Idiot“ , u režiji Selme Spahić, nepotpisani autor je na stranici Ambasade Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini, objavio tekst u kojem je iznio svoje „argumente“ protiv ove inscenacije djela Dostojevskog. Logikom preuzetom iz udžbenika Odbrane i zaštite, navodno zabrinut za istinu i pravdu, obrušio se na rediteljicu, njeno čitanje klasika i opravdanu potrebu da se svojom predstavom referiše na današnjicu. I, zaista, sve se u tom tekstu, od naslova, pa do posljednje rečenice, može prepoznati kao zlonamjerno, površno, uvrjedljivo i nekompetentno, ali treba biti iskren i priznati – to je prva „kritika“, prvi napisani osvrt na novu predstavu Narodnog pozorišta u Sarajevu. Dakle, valja biti zahvalan Rusima na „buđenju“ interesa za teatar, na vraćanju „pozorišne kritike“ u medije i na uvođenju „javnog dijaloga“!? Tek nakon njihova pisanja uslijedile su naše reakcije, pobuna u virtuelnom svijetu, te podrška navijača/patriota koji su osjetili potrebu, ne toliko da odbrane mlade umjetnike i njihovo pravo na slobodu izražavanja, koliko da kažu nešto, makar i besmisleno, protiv Rusije. 

I tako, u dvadeset i četiri sata pretvarali smo se, ko biva, u Ukrajince, hrabre borce za pravdu i ljudskost, ali i u građane smrtno zaljubljene u pozorište i pozorišnu umjetnost. Ljepota će, siguran sam, spasiti svijet jedino ako ga naša zaboravnost prethodno ne uništi do temelja.

Naime, u proteklih nekoliko mjeseci u Sarajevu su pozorišni umjetnici napadnuti više puta i mi smo – ćutali! Na Facebook stranicama ostavili smo poneki lajk, ponekog smajlija podrške, i tu se naša borba završavala; nije bilo ozbiljne reakcije, nije bilo polemika, protesta, nije bilo pozorišnih kritika, osvrta… Da se podsjetimo.

Prošlog ljeta je građanin Zahiragić, skupštinski zastupnik, ispred zgrade Narodnog pozorišta mobitelom snimao svoj politički performans i tražio obustavljanje teatarskog čina, kaznu za „nedozvoljeno okupljanje“ i hapšenje baletskog izvođača. Pozivajući se na „javni moral“ građanin Zahiragić, inače „stalna pozorišna mušterija“, i ovog puta na sebe je uzeo ulogu policajca i sudije. Svoju „kritičarsku“ poziciju, da se vidjeti na sminku koji je tom prilikom načinio, progonitelj opravdava čas „rahmetli ocem/šehidom“, čas „pokojnim djedom/prvoborcem“. Dakle, pozorišna kritika u posve hamletovsko-bosanskom duhu. Građanin Zahiragić je, na opštu žalost, ubrzo odustao od karijere teatarskog teoretičara, a mi ostali smo se odali zaboravu. 

Drugi napad, drugo proganjanje, desilo se nedavno; nakon premijere predstave „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.  Nepotpisani članovi takozvanog Kluba zeničkih intelektualaca osuli su nepismenu paljbu po reditelju Zlatku Pakoviću i teatru. Bezlične patriote i ovaj put su stale u odbranu „morala“, a umjetnika su okrivili za udar na „Bošnjake, BiH, državne institucije, tužilaštvo, žene sa hidžabom i supruge šehida“. Pažljivi čitalac/posmatrač lako će prepoznati matricu; opet robinhudovski nastrojeni mužjaci staju u odbranu žena i druge „nejači“. Javnost (ili je jednostavnije napisati „mi“?) ponovo bez prave reakcije. Intelektualna elita ćuti, ali u skladu sa vremenom ostavlja poneki duhoviti gif i nekoliko visprenih tweetova. Zlatko Paković, mudar i kreativan, smireni analitičar, bez problema uočava i imenuje problem. U jednom od intervjua priznaje šta mu je gore od pisma zeničkih intelektualaca – „…šutnja kulturnih institucija BiH, posebno teatarskih kuća, udruženja i festivala.“ 

OD GRAĐANINA DO IDIOTA

I posve logično, od građanina Zahiragića, preko zeničkih građana, dolazimo do Rusa i njihove reakcije na predstavu „Idiot“. (Poznavatelji djela Danila Kiša bez problema će uočiti ironiju u slijedu koji nam je stvarnost ponudila stavljajući jednu do druge priču o Borisu Davidoviču i knezu Miškinu.) Govor u medijima zaista počinje ličiti na dijalog iz romana Dostojevskog, pa od tihog, i na prvi pogled bezazlenog razgovora, prerasta u histeriju. Teatar u potpunosti ostaje po strani, a rasprava se pretvara u predizbornu političku debatu. Bivši srpski ministar kulture Vladan Vukosavljević za rusko/srpski portal Sputnik govori da se Sarajevo „posle progona i odlaska praktično svih Srba, ponovo pretvara u „orijentalnu kasabu“, te naglašavaju „sarajevsku jednonacionalnu mržnju prema svemu što je srpsko i rusko.“ 

Ideologije vole parole, jednostavne formule; nerviraju ih detalji. Ideologije trebaju stranačke slogane, reklamne rečenice; one ne vole duge rečenice, zareze, tri tačke… Nacionalizam je sličan, privlače ga čiste forme, „okupani identiteti“. Nervira ih golotinja, križanje, miješanje, sličnost. Ogromno je bratstvo tih budala i svi liče jedni na druge, ovi „naši“ na one „njihove“; skupštinski zastupnik divno se razumije sa zeničkim, beogradskim, mostarskim i inim intelektualcima. Jednima smeta Paković, drugima Spahićka, jedni ne vole „ukrajinsko porijeklo“, drugi tursko, bosansko, srpsko…

Ruska Ambasada u Sarajevu, hiljadu kilometara daleko od kuće, „brani svog“ mrtvog pisca i opravdava agresiju koja je u toku; bivši srpski ministar kulture priča baljezgarije o „reciprocitetu“, a  naša ministarstva, institucije kojima je dužnost briga za kulturu, ali prije svega za građane BiH, ne čine ništa. I ne čudi me, ne zabrinjava pretjerano, odsustvo reakcije kod ljudi plaćenih „da nam služe“, ali iskreno boli nerazumijevanje onih koje zovemo „običnima“. Smeta mi nemanje solidarnosti, empatije, one iste o kojoj baš Dostojevski propovijeda, na koju nas, na kraju krajeva, sve svete knjige pozivaju. 

Solidarnost proizilazi iz psihološkog mehanizma identifikacije. Istraživanja pokazuju da se grupa teže odlučuje na pomoć od pojedinca; uvijek mislimo da će to nešto učiniti neko drugi. Postoji „disperzija odgovornosti“, pa lakše živimo sa vlastitom krivicom. Otud, pretpostavljam, i naše dugo horsko ćutanje u odbranu slobode govora. Slično se dešava i pri napadu, napadači u grupi osjećaju da su „manje krivi“. Češće napadaju kao Klub intelektualaca, kao stranka, vjerska zajednica, udruženje, rjeđe kao „zastupnici dobra“. Licemjerstvo se lakše budi od empatije. Bosanskohercegovačko društvo boluje od raznih boljki, ali jedna od najsmrtonosnijih, o kojoj govori i „Idiot“, jeste – pasivnost. Sindrom pasivnog posmatrača, kako tu bolest naziva medicina, uništiće svijet prije no što se ljepota snađe.

Za čitanje ovog teksta, pretpostavljam, treba onoliko vremena koliko je dugo bilo ćutanje i nepokretnost mladih ljudi pred koje je učitelj stavio umiruću ribicu. I ovaj tekst nije ništa drugo do kratki podsjetnik na ono „što nam je društvo napravilo“. Na našu sreću, bili toga svjesni ili ne, postoje djevojke koje kažu – „Zajebi ovo!“
Selma Spahić je ta djevojka. „Idiot“ nije njena najbolja predstava. Najbolju će tek napraviti. Samo posmatrajte!

P.S. 

U trenutku nastanka ovog teksta, na Facebook stranici Ambasade Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini, pojavio se novi nepotpisani „odgovor na bJes“ (Google translate se ne snalazi u rusko-bosanskom eglenisanju?) I neću se ponovo baviti nepismenošću, zlonamjernošću i politikanstvom. Ništa novo autor nije rekao; opet ista mantra, pravdanje agresije na Ukrajinu i naivno ismijavanje „zapadnih vrijednosti“. „Zamislite“, kaže tužni Rus, „da neki paćenik režira Hasanaginicu u kojoj Asker Huso i Asker Suljo prangijaju Bega Pintorovića…“ ili “zamislite da neko snimi novu verziju Valtera sa crncem-homoseksualcem u glavnoj ulozi“!!!

I, eto, ono za šta sam ja sa mukom tražio riječi, autor „ruske istine“ pojasnio je u dvije rečenice. Nacionalisti u odbrani svojih „vrijednosti“ ne biraju oružje, mlataraju i udaraju ne hajući za nevine; stradaju tamnoputi, ginu homoseksualci, oduzima im se pravo na ljudskost, na pripadanje, na odbranu, na izražavanje. Braća su to po gluposti ovih „naših“ nacionalista, ovih koji o boji kože i seksualnoj orijentaciji misle „na ruskom“. 

A ideja o tamnoputom Hasanagi, homoseksualcu, nije tako ni loša, zar ne?

(zurnal.info)