Odlomak iz romana Kutijica od školjki: Molim vode, strašno sam žedna...

Stajala je obučena, bosa pokraj svojih japanki. I čekala. Na njih dvoje nije htjela misliti.

Žeđ, utišana plivanjem, vratila se. Cvrčci još nisu bili u punoj snazi cvrčanja i na trenutak su prekinuli struganje. Tišina je rasplamsala žeđ. Potražila je zvukove: čulo se kako kamen grglja i pročišćava grlo, čulo se sporadično zveckanje lanca omanjeg čamca, zatim je nastala kratka praznina. U tom kratkom prostorubezvučja javio se dalek ljudski glas: Jakovee, ooo Jakoveee, za njim cikade, pa pljusak mora o barku, pa zvuk lanca, pa staračko disanje mrkinti, pa na trenutak ništa. Žeđ je zauzela prostor toga ničega i u njemu se neomeđeno širila. Sjetila se boce u Višnjinim rukama i više nije mogla podnositi žeđ. Nazula je japanke,negdje su pokupile kamenčić, morala ih je isprati. Podigla ih je lijevom rukom, isprala i mahala da ih osuši. Još jednom se sagnula i desnom šakom zahvatila morske vode koja je nestajala dok ju je prinosila ustima da ih bar isplahne. Ostao je samo gorak okus.

Žedna.

Motor brodice se ne čuje, neće Jere tako skoro. Žedna, žedna… Pogledala je onamo kuda je nestalo dvoje. Kod Višnje je boca i u njoj voda. Nema što čekati… Za vodom, Tamala! U nekoliko koraka došla je do puteljka koji se uskoro pretvorio u skale. Uspinje se nogu za nogom, nogu za nogom… Da im dade snage, naizmjenično pritiskuje rukama koljena i penje se usječenim skalama, polako, polako.

Zvuk mora i struganje alke o lanac vezanog čamca nadomjestilo je šuštanje japanki po iglicama koje su u debelom sloju polegle po skalama. Meka naslaga činila se netaknutom kao da vjetar nije imao razloga gubiti snagu na uzak kameni niz možda ipak poslagan ljudskom rukom. Vjetra na skalama nije bilo, ali se čuo u visokim pinijama. Okrenula se. Sjaj morske površine bio je prejak, nije izdržala, sagnula se i pričekala da se krugovi i točkice pred očima povuku. Bilo joj je bolje, penjala se ujednačenim podizanjem koljena do vrha.

Skale su završile crvenkastim putićem i ta je crvena boja prašine raspomamila podivljalu žeđ. Nije imala snage vratiti ujednačen dah. Slina u ustima se zgusnula, sol s usana izazvala je nepoznat strah od neutažive žeđi i to ju je prisililo da ubrza korak. Prošla je preblizu grma kupine i pokupila nekoliko ogrebotina, ali nije ni zastala ni protrljala ozlijeđeno mjesto.

Prazna kamena ruševina.

Kupine, pa smokve koje u krošnjama štite plod. Tamala se sjeti ispruženih ruku Dlakave Ruke, zastane pa proguta svoju ružnu laž umjesto vode. Pokrene se i nastavi hodati kroz nepoznato grmlje, opasno šipražje, uz škrbav suhozid: na tom mjestu preplavi je osjećaj nečijeg prisustva.

Stala je.

Nikoga ne vidi, nelagoda je zamijenila iščekivanje. Žeđ se pred tjeskobom donekle povukla, zagledala se preko suhozida: zavezan za maslinu stajao je tovar i promatrao ju. Oprezno: od ljudi nikakvog dobra. Nije se pomaknuo,čekao je pokret. Pokrenula se, za njom i on. Potrčala je, on zanjakao, zajecao, zaridao za društvom čovjeka od kojega je, ipak, očekivao vodu ili barem kratkotrajno društvo.

Nije se osvrtala. Sad se već približila zbijenoj gomilici kuća i ispred praga jedne ugledala ženu u crnom. Žena se sagnula, nešto podigla i nestala u kući. Voda je bila tako blizu. Prišla je kući. Pletene rese na vratima, ukrašene nizom plutenih čepova i otežane olovnim kuglicama s ribarskih mreža, još su se klatile. Stala je pred tim resama gledajući kako se klate slijeva nadesno, s desna na lijevo i tako joj daju znak da ne smije ući. Nikako da smisli riječ kojom će dozvati ženu.

Zakašljala se i progovorila kašljem, tim praiskonskim jezikom sporazumijevanja u neprilici. Žena se pojavila na vratima, objema je rukama razgrnula rese.

– E?

– Molim vode, strašno sam žedna.

– Oklen si?

Nije odmah shvatila kakve veze s vodom ima ovo pitanje, zamahala je i pokazala nekamo u smjeru ničega.Žena se izgubila u kući i vratila s čašom od debelog stakla, onom malom, od senfa čašom. Prihvatila je čašu objema rukama, ali je i u njenim poludječjim šakama ta čaša bila premala; čaša od tri gutljaja. Ispila je.

– Mogu dobiti još?

– A ćerce, ne mogu te ja služit cili dan, eno ti gori slastičar, u njega je na banku vavik vode. Daće ti. Oklen si?

– Iz hotela. Jeste li vidjeli, jesu ovuda prošli jedna žena i jedan mladić?

– A je.

Žena se okrenula, zanjihala resama olovnih perli. Pričekala je da se žena vrati s vodom. Rese su se zaustavile. Neće se vratiti. Okrenula se i sad je već osjećala potpuno nepoznatu, vodom neublaženu žeđ.Pošla je dalje; bar je doznala da su tuda prošli.

Selo kameno, javio se pas, dim s gradela nije bio vidljiv, ali je mirisalo po pečenoj ribi. Činilo se da se, umjesto dima, miris privija uz kamen. Prošla je kroz nečije dvorište, ispred nje je kroz prašinu pobjegla kokoš, požurilaje za njom i našla se na širokoj kali, kamenoj ulici. Osvrnula se na obje strane.

Zapravo, veliko selo. Kamene prizemnice i jednokatnice, pa nešto ruševina, pa blizu suhozid ispred kojeg je, na dva kamena približno iste visine, postavljena poširoka, čvrsta daska. Ne zna čija je klupa, nema vremena sjediti, mora do čaše vode. Gleda niz kamenu ulicu kojom prilazi čovjek.

– Sidi mala, sidi, puno je vruće.

Ne sjeda:

– Jeste vidjeli kuda su otišli jedna žena i jedan mladić?

– A je, vidija san. To ti je unuk od našega pokojnega Nikole. A nju ne znan. Ko ti je ona?

– Teta. Kud su išli?

– Doli.

– Je li tamo slastičarna?

– Doli je, doli – čovjek pokazuje rukom u smjeru u kojem je sve ravno, a njemu je doli.

Pozdrav koji je na rastanku izrekla više nije sličio ni na što, isušeno grlo nije govorilo, već se glasalo. Doba je dana kad ni sjene smokava i rogača ne pokrivaju ni djelić kale. Svjetlost je strašna. Kroz pukotine kapaka osušenog oka prati kuda hoda i traži neki natpis. Osjeti blizak miris prepečenog slastičarskog tijesta, ali tako jadan da joj se na trenutak učini da je miris došao iz sjećanja, a ne iz kuće. Zastaje, podigne glavu i vidi.

Na kući stoji nekakav natpis, ali ga ne uspijeva pročitati, ispod natpisa zelena dvokrilna vrata na kojima je jedno krilo otvoreno, a na toj polovici klate se rese s krupnim staklenim perlama. Tijelo bez njene odluke prilazi, odmiče rese koje kuckaju sitnim zvukom uznemirenog stakla i ona čuje tuđi glas molim, mogu li dobiti vode. Glas je ipak njen. Čovjek za pultom ima bijelu, prebijelu kapu i ta joj bjelina iscijedi gustu suzu. Čovjek šuti, ali joj pokaže rukom pladanj s čašama. Ona prilazi, podiže čašu jednu za drugom, pije do boli želuca, nerazmišlja o pristojnosti, ne razmišlja ni o čemu, samo pije. I ne osjeća olakšanje. Zatim prestaje, diše ubrzano, nikakav osjećaj utaženja žeđi još se ne javlja, ali se od želuca ispunjenog vodom penje osjećaj stida i zna da je to vraća među žive. Ne zna se ispričati, samo stoji i crveni se. Čovjek pod bijelom kapom smije se od uha do uha i pokazuje joj stolicu. Ona vrti glavom: neće sjesti. Stoji i gleda u svjetlozeleni ostakljen pult, vitrinu u kojoj su četiri vrste kolača: pleh baklave, žuti biskvit bez nadjeva, rolada isto tako žuta, ali nadjevena nečim ružičastim čime je i ukrašena i visoke, naherene šaumšnite čija je kora posuta mljevenim šećerom. Na rubu pulta dva velika metalna poklopca skrivaju sladoled, a kraj njih se, kao džinovski ljiljani, rascvjetavaju u vis nanizani korneti. Oko se oslobađa suhe kore i obuhvaća ostatak zelene prostorije. Zeleni stolovi, zelenestolice, a iza čovjeka visoka, uska, zelena ostakljena vitrina na čijem je vrhu porculanska figura djevojke koja sjedi na polumjesecu obloženom ogledalcima. Noga djevojke je gola do kuka i to je dovoljno da figura djeluje krajnje nepristojno. Sjeti se Višnje i spušta pogled da ne vidi smiješi li se čovjek njenom otkriću. Podigla je pogled, čovjek je očima pokazao vitrinu s kolačima i jedan od poklopaca koji čuvaju sladoled:

– Od ljimun.

Bilo je toliko očito da ona nema prebijene pare da se oko riječi više nije trudio. Ništa nije rekla, ali se nije mogla pomaknuti. Nikako da zahvali. Tišina je, samo se čuje kao da pokvareni vodokotlić izbacuje mjehure prije nego presahne. Ona pogledom prati zvuk i otkriva čudnu napravu koja sliči visokom dvokrakommsvijećnjaku kojem krakovi nose dva ravna, staklena tuljca u kojima grgoljaju dvije tekućine: jedna ružičasta, jedna zeleno žuta. Naprava je podsjeti na slike američkih kuhinja u modnom žurnalu, opet se sjeti Višnje i okrene glavu prema poprečnim vratima koja vode u dvor.

I ta se vrata štite resama.

– Tamo možeš da sedneš.

Vrteći glavom Tamala odbija, ali još uvijek ne napušta slastičarnicu. Čovjek s bijelom kapom šutke puni dvije čaše: jednu ružičastom tekućinom, drugu zeleno-žutom i spušta ih na pult:

– Pij!

Ona se uplaši i konačno izusti:

– Nemam novaca.

– Nemam ni ja, pa sam živ. Pij!

– Platit će moja teta.

Čovjek se nasmije i okrene glavu. Obje su čaše od teškog, na dnu suženog stakla koje se uzdužnim rebrima širi prema vrhu. Čaše su blizanke, iste po izgledu, ali ispunjene drugim sadržajem: ona zna da će obje tekućine biti hladne, ali za kraj ostavlja onu koja će ostaviti lažan osjećaj kiselosti i zbog zeleno-žute boje osjećaj intenzivnije hladnoće. Prvo osjeti staklo i podvuče usnicu da od njegove hladnoće sačuva zube. Čak se i usnica malo zalijepila. Otpija, ali ne ispija do kraja. Slatko je; okus i miris maline zavitlaju je do davne slike minijaturnih prstića koji skrivaju ljepljivu, mirisnu tajnu.

Šećer je počeo dozivati novu žeđ dok se ona prva još nije ni ugasila. Uzima drugu čašu, sad se već ničeg ne čuva i pije limunadu koja nije od limuna, ali je i s ovim sapunskim okusom bolja od svake prirodne. Prvo polako, onda nekim muškim gutljajima prazni obje čaše. Da ih ne zaboravi.

Izašla je, a da nije bila sigurna je li zahvalila i je li pozdravila čovjeka u bijelom. Vani, na otvorenoj kamenoj kali sunce više ne primjećuje, sjenu više ne traži, samo hoda spuštene glave. Gleda u remenčiće crvenih japanki i plače kao što nije nikada. Bešumno i besuzno. Stala je, okrenula se: začuli su se dječji glasovi i smijeh. Prestala je plakati. Okrenula se od sunca i dječjih glasova, ionako će se uskoro pojaviti vesela skupina. Stajala je mirna i staložena.

Na Višnju i Ivu nije mislila, nije ih više očekivala. Izašli su iz kuće pred kojom je stajala.

...

Nakon dovršene tetralogije o gradu Zagrebu, novi roman Nade Gašić, premda očuvanog autoričina stila, iznenađuje hrabrim zahvatom u žanru. Djevojčica i njen doživljaj ljudi, grada i gradića, u osjetljivom vremenu sazrijevanja, drži konce radnje da ne prijeđe u melodramu. Kutijica od školjki rekonstruira iščezlo vrijeme, grad/ gradove, jezik ondašnjeg Trogira, recepte i odjeću, međuljudske odnose i vrijednosti svijeta okrenuta budućnosti, pripovijedajući priču o zabranjenim ljubavima u kojoj se sreću Junak našeg doba i Gradić Peyton, mediteranska romansa i socijalistički zanos, progres i konzervativnost.

Kutijica je roman-vremeplov iz kojeg se vidi daleko. Bolje rečeno: kutija iz koje se čuje.

(Iz recenzije Krune Lokotara)

Nada Gašić (Maribor, 1950.) u Zagrebu je pohađala i završila osnovnoškolsko, srednjoškolsko i univerzitetsko obrazovanje. Diplomirala je sociologiju i jugoslavistiku. Radila je na sveučilištima u Pragu i Sankt Peterburgu. Na praškom Karlovom univerzitetu obranila je doktorsku disertaciju s temom hrvatsko čeških kulturološko književnih odnosa na razmeđi 19. i 20 stoljeća, koja je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nostrificirana kao ekvivalent doktora znanosti. 
Prevela je Hašekovog Dobrog vojnika Švejka koristeći žargon.
2007. godine objavila je svoj prvi roman Mirna ulica, drvored. Slijedili su mu romani Voda, paučina, Devet života gospođe Adele i Četiri plamena, led kojim je zatvorila zagrebačku tetralogiju. Objavila je zbirku priča Posljednje što su vidjele.
Priča Stela je zvijezda objavljena je u udžbeniku za književnost S(v)ezame otvori se za VI razred bosansko-hercegovačkih škola.
Objavljivala je  kratke eseje u tacno.net, surađivala s 3. programom radio Zagreba i brojnim izdavačima.
Mirna ulica, drvored nagrađena je nagradom Slavić za najbolji debitantski roman, a Voda, paučina je dobila Nagradu grada Zagreba i najvišu hrvatsku državnu nagradu u kulturi Vladimir Nazor.
Djela su joj prevedena na engleski, talijanski, ukrajinski, slovenski i makedonski.
Kutijica od školjki joj je peti roman.

(zurnal.info)