Iz dossiera Divljeg detektiva (17): Gorjeti u raju

MICHAEL MADSEN (1957-2025), američki kultni filmski glumac koji je slavu stekao uglavnom glumeći u filmovima Quentina Tarantina poput Psi iz rezervoara (1992), Kill Bill 1-2 (2003-2004),Mrska osmorka (2015) i Bilo jednom u Hollywoodu (2019), bio je također i narativni „stvarnosni“pjesnik manje-više beat orijentacije, koji je pisao u najboljoj tradiciji američkog realizma. Kao glumac i pjesnik Madsen je oličenje američkog celuloidnog odmetnika čija strast za slobodom izraza se uvijek glatko prelijevala iz života u umjetnost i obratno. Tri žene, dva psa, petero sinova, delikventska i zatvorska iskustva, kao i prijateljstva s ikonama vječno neprilagođenih junaka poput Dennisa Hoppera, Harryja Deana Stantona i Nicka Noltea, govore više o Michaelu Madsenu i njegovoj strasti prema životu, negoli cijela bulumenta kritičarskih pera, jer kod Madsena se distanca između lirskog subjekta i čovjeka kao socijalnog „objekta“, često svodi na egzistencijalni minimum. Dijete vatrogasca i uspješne scenaristice i producentice ovjenčane nagradom Emmy, Madsen je iskovan iz gotovo klasičnog holivudskog plavokragnaškog kalupa tvrdokornog individualca sa izraženom strašću prema klasičnim američkim arfetaktima, vintage automobilima, Harleyjevim motociklima, pištoljima i cigaretama bez filtera. Prije glume i poezije okušao se u mnogim poslovima, radeći između ostalog kao automehaničar, geometar i bolničar, što mu je dalo dragocjeno iskustvo interakcije sa širom društvenom bazom, koje će kasnije ugraditi u svoju umjetnost kao glumac i pjesnik. Živeći izuzetno „brzim“ životom, Madsen je jednom uz smijeh priznao da je poeziju pisao u svim uvjetima, kad i gdje god je stizao – na hotelskim salvetama, barskim računima, pivskim podmetačima, a jednom je u nedostatku papira pjesmu napisao čak i na vlastitoj nozi. Legendarno okrutni Mr. Blonde iz Tarantinovih Pasa iz rezervoara, Michael Madsen napustio nas je protekle godine u Malibuu, u Los Angelesu. Njegova sestra Victoria Madsen također je poznata glumica.

Poezija: Pivo, krv i pepeo, Pojedi crva, Gorjeti u raju i Blagoslovi psa goniča.

 

 

Zippo

Lijevam još jednu

votku

i gledam svoj odraz

na stražnjoj strani

Zippo upaljača.

 

Kao u zrcalu

lunaparka,

lice blago iskrivljeno,

malo neobično.

 

Nikad ne podcjenjuj

vrijednost Zippo upaljača.

 

 

Sijeda kosa

Računam

da još 10 godina

mogu tjerati tog starca

od sebe.

 

Viđao sam ga

kasno noću

i u jutarnjim satima

nakon previše viskija.

Ili bolje hviz-kija.

 

Možda u njemu prepoznajem svoga oca

ili pokojnog brata.

Svaki čovjek pretpostavljam

mora ovo odraditi sâm.

Barem oni pametniji među nama.

 

Još uvijek trčim brže

od ispaljenog metka,

a i svjestan sam činjenice

da je i Supermen znao

tu i tamo pripaliti

cigaretu.

U znak pozdrava

Prvi put sam se seksao

s nekom ženom

kad mi je bilo 13 godina.

Zvala se Jackie.
Kazala je da joj je 28.

Ali nije se jebala samo sa mnom,

već i s mojim prijateljima.

Naravno, ja sam bio taj

koji ih je priveo k njoj,

samo zato jer mi nisu

vjerovali.

Ionako smo svi već

trebali spavati s nekim.

Jeff, Danny, Tim, David

cuclali su redom Coca Colu

čekajući na Jackie

u bijelom hodniku.

 

Bila je udana

i to nam je rekla,

pa smo jednom iz zasjede

čekali njenog muža

da se vrati s posla.

Gledali ga smo kako izlazi

iz auta i hoda

kolnim prilazom.

 

Sve što je on vidio

bila su petorica dječaka

koji sjede na krovu zgrade

i gledaju ga kako

polako tabana prema kući.

 

Otužno božićno drvo,

neoprano suđe u sudoperu,

Jackyino donje rublje

i strgani kazetofon.

Kremenko na TV-u,

dok sišemo one njene sise

i ona nas uzima

jednog po jednog.

 

Poslije smo čuli

da će se odseliti, pa smo ih gledali

kako trpaju stvari u U-Haul

prikolicu i naposljetku

odlaze. Osvrnula se

i mahnula u znak pozdrava.

Kiša

Chicago, 2. srpnja 1992.,

izbacio sam glavu kroz prozor

da osjetim prelijepi olujni ljetni

pljusak na licu i u kosi;

bila je to sjajna dobrodošlica kući.

U vidu kiše, hoću reći.

Meteorolog je nešto brundao

kao da struže špatulom po zidu,

pa sam ugasio TV.

 

Mokra američka zastava

poda mnom

pljeskana vjetrom

podsjetila me na oca koji je rođen 4. srpnja,

tako da je dobio ime po tadašnjem predsjedniku.

 

Vidio sam čuvara parkirališta

kako u žutoj kabanici

hoda parkingom, zatim krupnog,

debelog dječaka u bijeloj košulji,

s crnom kravatom, u crnim hlačama.

Mogao si pretpostaviti da želi

potrčati, ali znao je da bi izgledao

glupo talasajući gore-dolje

ono svoje silno salo, pa je samo nastavio

hodati i sve više kisnuti.

 

I ja sam bio sav mokar

kao i moje čizme

stojeći tamo uz prozor

osjećajući se kao zrno sjemena u Dolini smrti

koje čeka da mu iz utrobe

izbije plod.

 

Ostavio sam prozor otvoren,

popio dva votka tonika,

zapalio cigaretu

i ostavio čizme na svom mjestu.

 

Rub

Otišao sam na doručak

u Dupars na Bulevaru Ventura.

Sjedio sam za šankom i pušio

čekajući na svoj francuski tost i prženu slaninu.

Uokolo bla-bla-bla neprestano blebetanje,

suđe zvoni, šalice zveckaju,

preseravanje plavo i anđeosko

svud oko mene najednom je postalo

tako glasno da sam jasno vidio

kako su me sva sranja moga života

dovela do samog ruba – istjeravši

mi glavu na panj, moja žena, moj posao,

ovaj grad i jebeni francuski tost.

Vratio sam se na parkiralište,

pripalio još jednu i odvezao se.

 

Kod Jacka

Radio sam na pumpnoj stanici

koja se zvala Kod nasmijanog Jacka.

Vlasnik je bio golema gumirana

lutka od ignoranta koji je mislio

da me podučava velikim lekcijama

muškosti, stvarima koje sam naučio

godinama prije nego što sam kročio

u njegovu rupčagu na Dempsteru u Evanstonu.

„Imaš odgovor na sve“, rekao je,

ali u njegovom društvu na tom mjestu

to i nije bilo bog-zna-kako teško.

Rekao mi je da se moram više smiješiti

jer mi se onda „promijeni cijeli izraz

lica“, pa sam otišao u kenjaru

da se gledam u zrcalu, smiješeći

se iz različitih uglova, neprestano,

pokušavajući shvatiti na što je točno

mislio. Ali – Ding! Ding! Vani je zazvonilo

zvonce, imao sam mušteriju.

 

Don

Moj ujak Don umro je prije nekog vremena.

Nisam ga vidio godinama.

Imao je samo jednu nogu.

Drugu je izgubio u moticiklističkom

udesu, tako su mi bar pričali.

Zapravo, onoga dana kad je otegao

trebao je pokupiti novu značku

ili „odličje“, što li već.

Njegov sin se borio u Vijetnamu,

pa je odlikovan Brončanom zvijezdom,

Prestižnim Krilatim križem,

Medaljom časti.

I vratio se kući u komadu.

Don je odbijao opciju garažne

rasprodaje u susjedstvu.

Barem se meni tako činilo.

Mislio sam i mislio

na tu njegovu drvenu nogu

kako čeka tamo, pristigla

s tog bog-te-pitaj-kojeg mjesta

gdje se već takve stvari

nabavljaju. Pomišljao sam

da je i sâm naručim, pa da napravim

lampu od nje, ili nešto slično.

S crven-bijelo-plavim zaslonom.

Done, nedostajat ćeš mi.

 

Praćka

Bila je djevojčica u mome razredu po imenu Donna,

mislim da smo bili četvrti osnovne

i baš mi se sviđala,

ali nije htjela sa mnom pričati.

Uglavnom, imao sam tu praćku s gumenim

lastikom, na koju sam bio vrlo ponosan,

ali sam je morao skrivati u grmlju

kod crkve na uglu blizu očeve kuće.

Jednog dana poslije škole

otišao sam da je pokupim i naletio

na Donnu, šetala je sama, vraćala se kući

poslije škole, hodajući sama niz jebenu

ulicu. „Hej, Donna“, pozvao sam je,

ali ona je samo hodala dalje,

pa sam se osvrnuo oko sebe da

pronađem kamen, zatim napunio

svoj „ručni bacač“.

„Hej, Donna!“, opet sam je zazvao,

ali ovaj put budući se nije odazvala,

ispalio sam hitac i pogodio

je pravo u leđa – točno po sredini.

Zadivljen svojim umijećem, zgrabio

sam još jedan kamen. Ali ovaj put

sam prvo ispalio, pa je tek onda

zazvao „Hej, Donna!“

I taman kad se okrenula

kamen ju je pogodio pravo u lice.

Rasplakala se i pobjegla.

Razmišljao sam – eto, sad sam

zadobio njenu pažnju, ali sam se u biti

sjebao. Iskopao sam zato rupu

u blatnoj zemlji ispod grmlja

i zakopao svoju ubilačku napravu.

 

Malo kasnije otišao sam kući,

a onda se začulo zlokobno kucanje

na ulaznim vratima, koja je otvorio

moj otac. Vidio sam s vrha stepenica

Donnu s nekim tipom

za kojeg se ispostavilo da je njezin

tata. Obraz joj je bio sav ljubičast,

pa sam pomislio – ovo je dobro,

bar je nisam pogodio u oko

ili tako nešto.

 

Uglavnom, dva oca su se neko vrijeme

dernjali jedan na drugoga, a moje se dupe

spremalo za ozbiljne batine, na koje se inače nikad

nije dugo čekalo. Izudaran, ispljuskan,

izubijan i to baš dobrano, tako da sam

vidio sve zvijezde, probudio sam se

u svojoj sobi. Ustao sam, prišao prozoru

i pogledao u stražnje dvorište.

Moj otac je sijao travu na mjestu

koje je uporno odbijalo da se zazeleni,

a majka je izašla na stražnja vrata

i dugo tamo stajala gledajući oca

koji nikako da se osvrne.

Onda mu je prišla,

obgrlila ga rukom oko struka,

pa su oboje neko vrijeme

samo tamo stajali.

Ono što je čudno jest da se ne sjećam

da sam ih ikad prije

ili poslije vidio

da se dodiruju.

 

Clint Eastwood

Jedne noći u Arizoni, svježe otpušten

iz zatvora, hodao sam parkiralištem

u društvu tipa po imenu Mike.

Izašli smo praktički zajedno.

Tamo kod auta je bila grupa Meksikanaca

i htjeli su da im se pridružimo.

Nisu baš imali najbolje namjere,

pa smo samo produžili dalje.

Onda se Mike osvrnuo i dobacio –

„Odjebite, glupi chicanosi“,

i tu je izbilo veliko sranje.

Jednog sam uhvatio u kravatu

i par puta ga dobro nabio šakom

u lice. Mike je pobjegao, a ostali su

se svi sretni bacili na moja leđa,

da bi nakraju ubili boga u meni.

Držao sam se onoliko i koliko sam mogao,

čak sam se i vukao niz ulicu

dok su me oni bez prestanka udarali

i šutirali, urlajući na mene i prijeteći

mi neka bježim. Mislio sam na to

i nisam im htio pružiti tu zadovoljštinu,

tako da sam samo hodao i primao

udarce sve dok nisu odustali.

Kad sam stigao na ugao ulice

tamo je stajao Mike i cvilio,

neprekidno ponavljajući: „Žao mi je, čovječe,

usrao sam se!“

Lice mi je bilo skroz otečeno

i jedno oko nisam mogao otvoriti.

Malo prije nego smo izašli iz zatvora

pomislio sam kako Mike baš sliči

na Clinta Eastwooda. Ali sve što sam sad

mogao pomisliti bilo je da ako i izgleda

tako, sigurno ne glumi poput njega.

 

 

Jutro

Autoput pružen

preda mnom

pun automobila

dokle god pogled seže

poput duge

bolesne zmije

prežderane i otrovne.

 

Umoran

Neispavan

i pijan

od previše alkohola

sve na što sam mogao misliti

bio je sendvič sa šunkom

kojim sam se skoro ugušio

smijući se pjesmi

koju sam pročitao

par sati ranije – bio je to sretan

smijeh za koji sam mislio

da me zauvijek napustio.

 

Vidio sam izlazni znak

za Burbank ali

toliko daleko

da je sličio na jebenu malu

zelenu točku.

 

 

Faraoni

U svom tom ludilu,

u svoj toj tami,

kad Sotona pokaže lice

znajući da ga gledaš,

ukazuje se Cheyenne Brando¹

s konopcem oko vrata

i čini užas odveć

stvarnim.

 

Gasim svoj Chesterfield

u pepeljari s otisnutim

cvjetnim aranžmanom.

Posljednja od velikih grobnica

poredanih cijelim putem

do Atene

na suncu samo trune

i trune.

 

1 Cheyenne Brando (1970-1996), kći Marlona Branda, koja je počinila samoubojstvo. (op. prev.)

DAMIR ŠODAN (Split, 1964.), pjesnik, urednik, prevoditelj i nagrađivani dramski pisac, objavio je tridesetak naslova, među ostalima i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.), antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu(Hrvatski P.E.N. Centar, 2022.), kao i brojne prijevode djela sjevernoameričkih pjesnika, uključujući Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Simica, Franka O'Haru i Charlesa Bukowskog. Bio je jedan od urednika kultne splitske Biblioteke Feral Tribunea, kao i dugogodišnji član redakcije zagrebačkog Quoruma, a danas je urednik prijevodne lirike u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca. Dvadesetak godina radio je u Nizozemskoj kao prevoditelj za Ujedinjene narode, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Kao pjesnik sudjelovao je na brojnim međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama. Član je hrvatskog Centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca (h.d.p.). Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu. Osim književnošću, bavi se i glazbom. Trenutno radi na albumu prepjeva Leonarda Cohena pod naslovom Čovjek tvoj.    

(zurnal.info)