Nobelovka na telefonu: Život je dosadan, učinite nešto s njim

Pjesnikinja Anne Carson ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost. U obrazloženju žirija navedeno je da je nagrada dodijeljena "za njezin odvažan i inventivan opus koji je, u razigranom dijalogu s klasičnom tradicijom, stvorio nove forme savremene književnosti”. Vijest o dodjeli nagrade zatekla ju je na Islandu, gdje provodi veći dio godine. Objavljujemo transkript kratkog telefonskog razgovora između pjesnikinje i predstavnice Nobelove nagrade.

Jenny Rydén: Halo, ovdje Jenny Rydén iz Nobelove nagrade.

Anne Carson: Oh, dobro. U redu, dobili smo vas. Izvolite.

JR: U redu, puno vam hvala. Prije svega, čestitam od srca!

AC: Hvala vam. Prilično je ludo.

JR: Kako se osjećate u ovom trenutku i kako ste primili vijest? Možete li nam opisati atmosferu, molim vas?

AC: Jedem kreker i pijem čaj. Zapravo, ništa dramatično, zasad. Još je jutro. Dakle, samo sjedim u kuhinji, čitam London Review of Books i pijem čaj. Primijetila sam da treba pomesti pod, pa sam namjeravala to učiniti. Onda su uslijedili svi ti telefonski pozivi, koje sam stalno isključivala jer uvijek isključim telefon kad zvoni.

Robert Currie: Ja sam njezin suprug. Dugujete mi, jer sam ja taj koji ju je natjerao da vas povratno nazove na ovaj broj.

AC: Da, on se javlja na telefon. Ja ga obično isključim. On se javi i onda me natjera da nazovem nazad. Sve to djeluje pomalo suludo. Mislim da ste svi vi ludi.

JR: Zašto vam to djeluje suludo? Niste ovo očekivali?

AC: Pa, ko bi to, za ime boga, očekivao?

JR: Rekli ste da ste u svojoj kući, a gdje se ona nalazi?

AC: U Reykjavíku je, na moru. Gleda prema Arktiku. Žao mi je što nisam dovoljno dramatična za vas. Ovdje je samo jedan sasvim običan dan.

JR: Jeste li uopće razmišljali o tome što ova Nobelova nagrada znači za vas?

AC: Ne, nisam. Upravo razmišljamo o načinima kako podijeliti novac. Imamo prijatelja kojemu treba kuća, a i inače puno doniramo „Ljekarima bez granica”. O takvim stvarima.

JR: Kako ćete proslaviti ovu neočekivanu vijest?

AC: Izaći ćemo i prošetati šumom, i to zato da ne bismo morali odgovarati na telefonske pozive, da budem iskrena. A onda ćemo slušati tišinu.

JR: Lijepo. Razgovarajmo malo o vama kao spisateljici i o vašem radu; za nekoga ko vas možda ne poznaje tako dobro, kako biste opisali svoje autorstvo?

AC: Nehotično, tako bih ga opisala. Uvijek pokušavam raditi nešto drugo.

JR: Ako neko ko vas ne poznaje dobro želi saznati više o vašim knjigama i vašem radu, šta biste mu predložili, odakle da počne početi?

AC: Ne znam. Bilo gdje. Većina ljudi čita autobiografiju. Čitala sam je, čini se pristupačnom. Ali ne znam. Počnite od sredine, ja uvijek tako kažem.

JR: Kad smo kod početaka; kada započinjete novi projekt za knjigu, kako krećete i kako izgleda vaš proces pisanja?

AC: Počnite od sredine. To je jedino pravilo koje ja imam.

JR: Kako to mislite?

AC: Pa, kako god vi to shvatili, pronađite sredinu i počnite tamo.

JR: Imate li neke izvore inspiracije kojima se vraćate?

AC: Homer.

JR: Vi ste profesorica klasične filologije i koristili ste mnoge od tih priča kako biste ih stavili u moderniji kontekst. Zašto mislite da je to relevantno za ljude danas?

AC: Nije. Mislim da nisam zainteresovana za relevantnost. Zanima me da mi budemo relevantni njima.

JR: Pročitala sam da ste rekli kako vam je važno izbjeći dosadu. Zašto je to tako?

AC: Pa, niko ne voli da mu je dosadno, zar ne? Zar vi to ne izbjegavate?

JR: Zašto vam je to toliko važno, što mislite?

AC: Pa, nije toliko važno. To je samo kriterij za ono što ću sljedeće raditi u danu, znate, pomesti pod, čitati Homera. To je uglavnom stvar izbjegavanja dosade. Život je dosadan.

JR: Mislite?

AC: Učinite nešto s njim.

JR: To je dobar savjet. A ako neko želi postati pisac, imate li poruku za njega?

AC: Ne, istu onu – počnite od sredine.

JR: Čujem da vam telefoni zvone u pozadini. Puno, puno vam hvala što ste izdvojili vrijeme. Još jednom čestitam.

AC: Hvala vam puno.

JR: Doviđenja.

AC: Doviđenja.

(zurnal.info)
.