Dijala Hasanbegović: Neki drugačiji maskenbal (audio)

Ima taj  jedan praznik, iz nekog su ga razloga na naše jezike preveli kao Noć vještica (jer, ima li goreg od žene, pa još vještice?), mada ja njegovo ime shvatam kao pakao iz kojeg je sve izašlo („All hell broke lose“). Dakle, Halloween. Iako je uobičajeno vjerovanje da se tu noć trebaš prerušiti u nešto strašno, to zapravo nije istina. Prosto, tu noć trebaš biti nešto drugo. A biti nešto drugo, to zaista može biti strašno. Ove godine, ja sam odlučila da je biti neko ili nešto drugo, moguće predivno. 

Naprimjer, svi oni na svijetu koji misle da imaju pravo da se brane, tako što će počiniti genocid, pojave se kao žrtve. Izgledaju, prosto, kao žrtve. To nije stvar ni odjeće ni šminke. Žrtva se vidi po očima. I budu cijelu noć žrtve, koje niko ne naoružava niti priča s njima o geopolitičkim ciljevima velikih sila, ne hrani ih, ne sažaljeva ih, nego jednostavno razgovara s njima. Svi smo žrtve nečega, ako to odlučimo, pa bi bilo mnogo tema za razgovor. A agresori koji imaju pravo da se brane činjenjem genocida, tu bi noć iz pakla proveli kao pali anđeli, koji će sutra postati isto ono što su jučer bili. Ali nema veze. Jedna noć je dovoljna. 

Nafaka

Pa, zatim, svi oni koji su znali mračne istine o zlostavljanju djece, i šutjeli, pojave se kao oni koji govore. Izlaze iz njih riječi i priznanja, kao iz pakla da je sve izišlo. Neka govore, neka kažu svima, od vrata do vrata, tražeći slatkiše, o čemu su sve šutjeli, a mogli su nešto reći ili učiniti. Zapravo, zaboravljamo često koliko je riječ sama po sebi čin. Perfomans. Govore o zlostavljanju djece, silovanju i zlostavljanju žena, zaboravljenim osobama s posebnim potrebama, o tome kako nemaju sva djeca svoju nafaku, o tome kako jedva preživljavamo koliko god da zarađujemo, ali zato oni kradu, da imaju. 

Zapravo, da ne razmišljam previše, kako bi dobar maskenbal bio kada bi se svi pojavili i govorili istinu. Svoju istinu, naravno, neće valjda moju. Ali pravu istinu. O tome kako niko nije do kraja zao ili do kraja dobar. O tome šta su napravili, ne u mladosti, nego u zrelim godinama, a čega se strašno stide. Možda bi zbog toga trebali i služiti kaznu, ali Noć je vještica, tu noć samo vještice zaslužuju kaznu. I sutra će biti drugi dan i oni će opet moći mirno da lažu. Ali tu noć bih voljela da mi svi koji su me kudili, ponižavali, mene i druge, gledali poprijeko ili ne gledali nikako, ispričaju sve o sebi. O najgoroj verziji sebe koju poznaju. A niko ne poznaje najgore verzije nas kao mi sami. Sve da mi kažu, sve što su radili, a gore je od bilo čega što sam učinila ja. Sve što su izgubili, a više je nego što sam ja mogla i zamisliti da ću svojom krivicom izgubiti. 

Duguje mi

Kakav bi to divan maskenbal bio, mislim da mi doživotno više ne bi trebala više nikakva terapija. Samo tu jednu noć, 31. oktobra, pred dan Svih Svetih, kojima ćemo paliti lampione i kandilje. Ništa kao prvi novembar ne otrežnjuje našu grižnju savjesti prema dušama kojih više nema, ali nisu nas napustile, tu su, svugdje, gdje god da smo i šta god da radimo, i kad spavamo, one znaju sve. E, pa, 31. oktobra ja bih željela znati sve o svima, kao što oni misle da znaju sve o meni. 

I napokon, taj oktobar, u kojem sam rođena, a kojeg sam voljela, a koji sad liči na april. Voljela bih da dođe kao oktobar. Duguje mi mnogo ove godine. Dobro, cijela godina mi duguje mnogo, u Sve Svete otišlo je dosta ljudi čije su duše bile dobre i čiste, i koje sanjam skoro svaku noć. Ali oktobar mi duguje najviše. Duguje mi plamen u krošnjama. Duguje mi hrpe lišća koje nogom raspršim da osvijestim dijete u sebi. Duguje mi rođendan na koji neću biti tužna kao da odlazim, i na koji ću se truditi biti makar zadovoljna, mirna i nasmijana, a da ne glumim.

Da, za Noć vještica došla bih onakva kakva sam bila za sve druge rođendane, prije nego što sam shvatila da samo dvije-tri osobe znaju kakva sam tad bila, i da će me, kad njih više ne bude, svi zaboraviti kao osobu. Došla bih kao ona koje se svi sjećaju. Došla bih kao osoba koju sam voljela, čak i kad sam bila zločesta, došla bih u zelenom mantilu, a zeleno ne volim, eto, neka to bude maska. I u zelenom bih se mantilu smijala naglas, iz mene bi izišao cijeli lijepi pakao sjećanja. 

Kunem vam se, niko me ne bi prepoznao. 

(zurnal.info)