Dijala Hasanbegović (audio): Kutija u obliku srca

Još od rane mladosti za moga prijatelja Zorana govorili su da ima dobro srce. Djelimično zato što su znali da se on trudio da ima ddobro srce, a djelimično zato što nisu ništa drugo mogli reći za njega. Baš ništa, barem ne ništa dobro i „pozitivno“ (jer to je imperativ, biti pozitivan, biti vedar, ići dalje bez obzira na sve). Za određene stvari koje su ga snašle, sam je bio odgovoran, za mnoge nije bio. Ali postoji trenutak u životu kad ljudi prestanu praviti razliku. Za ljude koje život nije mazio, blago rečeno, a koji su kao kontraofanzivu primjenjivali uništavanje ono malo što se život smilovao da im ostavi, ljudi prestanu nalaziti opravdanja. I saslušaju, ako moraju, kakve nevolje su sada došle i kakve je sam izazvao, popiju ih kao čašu hladne vode na vrućem danu, i zaključe da on, ipak, ima „dobro srce“.

Teško je pronaći dobra srca. Ona su ta koja tebe nađu, ostanu u tvom životu ili samo prolete. Oni koji samo prolete, čini se kao da to svoje dobro srce nose bez napora, kao da im je prirodno opraštati, ne vrijeđati, pomagati, ne mrziti, kao da im je lakše prešutjeti i sa smiješkom nestati, nego svađati se, prepirati, dokazivati i izazivati mrske poglede. Oni koji ostanu, našli su prijatelja u vama. Tako je bilo i sa Zoranom. Ostajao bi u životu nekih od nas, gledali bismo kako čini greške, prije svega prema sebi, kao što je on gledao i nas. Mi bismo ga savjetovali, pametovali, nekad gledali i s visoka, vjerovatno nehotično ali jesmo, u nadi da će to jednog dana prestati raditi sebi, a i drugima koje voli. Njegove grijehe ovdje ne nabrajam. Slični su svim našim grijesima, sve su mu greške slične našima. Samo mi o tome šutimo, da zaštitimo sebe, da zaboravimo, da pokopamo sve to što prije i da nastavimo dalje, jer nema drugog smjera osim naprijed. I ne govorimo više o tome, nikome i nikad. Zoran je pričao, i stalno slušao naše savjete, da od nas nije čuo nikakvu vrstu utjehe, osim što bismo dok ga nema, govorili da sve to nije zaslužio, i da ima dobro srce.

Jednoga dana, njegova sestra mu je poklonila set (ženske) kozmetike za rođendan, u limenoj kutiji u obliku srca. Nismo se vidjeli na njegov rođendan, ali jesmo sedmicama kasnije, i dao mi je kozmetiku iz kutije, kao da je meni bio rođendan, a za sebe zadržao kutiju. Sviđala mu se. „Svako treba imati Heart Shaped Box“ (kutiju u obliku srca, eng.) rekao je, iako sam prilično sigurna da nijednu Nirvaninu pjesmu nije preslušao do kraja. Muziku, ako je slušao, slušao je u autu ili u gostima, i sviđale su mu se vedre, srčane i skoro patetično pozitivne pjesme. Srce mu je jače udaralo dok ih je slušao. Nije nikada pjevao niti plesao. Do jednom.

Zaplesao je jednom, na vjenčanju svoje prijateljice. I smijao se glasno, svi su se smijali glasno, ali za njega je to bilo neobično. Smijao se glasno i blještali su mu krupni zubi. Kitio je harmonikaše, grlio je djevojke, nazdravljao s drugovima i rodbinom. U jednom je momentu počeo da vadi novčanice iz džepova i baca uvis. Odlutao je u dvorište kuće u kojoj je bila svadba, plesao po travi, već je bila zora i gosti su odlazili. Mladenci su također, spakovanih kofera, čekali da odmah krenu na medeni mjesec. „Nije još kraj, ja kažem da nije kraj!“, vikao je. „Ne može biti kraj, ovo vam je početak. Ništa nije ljepše i slađe od početka, ne smije se završiti!“.

Te je zore imao srčani udar. I kako nije vjerovao da početak može imati kraj, odlučio je da je to početak njegovog kraja. To jedino dobro, njegovo srce, koje smo svi spominjali i koje je on tako pomno čuvao, umorilo se. Umorilo se od pravdanja sebi, od pravdanja svima. O pravdanja bogu u kojeg je vjerovao.

Posjetili smo ga, njegova sestra i ja, u bolnici. Bio je smiren, blago nasmiješen, s očima koje se pozdravljaju. Tako izgledaju dobra srca kad se umore, i kad im je vrijeme odustati.

Trebalo mu je presaditi srce, to je bilo jedino što ga je moglo spasiti. Ne vjerujem da je ikad razmišljao o mogućnosti da se to desi, u tim danima koliko je ležao u bolnici. Ali rekao je taj dan svojoj sestri, da ako mu izvade srce, on želi da ono bude u kutiji u obliku srca, limenoj. Kod njega je u stanu, na stolu u dnevnoj sobi.

I ona je utješnim tonom rekla da će to sigurno učiniti. Onim utješnim tonom koji ti govori da ništa od toga nema smisla i da je životu kraj, i da smo svi tužni zbog toga. Ali da ćemo zaboraviti, zakopati, nastaviti dalje, jer nema kuda osim dalje.

Ja sam pomislila da, kojeg god oblika bile kutije u kojima čuvamo svoje sitnice, uspomene, ukosnice, upaljače, šibice, konce i igle, da tu čuvamo svoja srca. Naše srce sašiveno je i zalijepljeno od sitnica koje čuvamo u svojim kutijama. I najveća, i najsitnija čuda, u njima ćemo naći.

(zurnal.info)