Dijala Hasanbegović (audio): Mnogi oblici vode

Kad temperatura pređe granice našeg razuma, razmišljamo samo o tome. Zapravo, uopće ne razmišljamo. Naše tijelo i osjeća, i misli, i obećava nam da ćemo preživjeti. Obećava nam to u stalnim, slanim naletima slane vode. Koja je kao morska, samo ne ljulja, ne miriši i nema boje. Ali voda je. Kažu nam da se tijelo tako brani od vrućine. Da se naše tijelo bori za ljepljivu, slanu stvarnost i mi je prihvaćamo. Šta bismo drugo, nego zahvalili slanoj, toploj vodi koju proizvodi naše tijelo, zato što nas pokušava održati živima.

Postoji i tekuća voda. Ona nije topla kao suze, hladna je kao osoba i život za kojima plačemo. Ali je hladna, svježa i žibori kao životni mir. A kad temperatura pređe granice našeg razuma, šta više želimo nego svježi, tekući žubor životnog mira? Istina, nedostaje joj zrno soli, ali ko misli na to dok sluša žubor potoka, ili dok mu dušu obavija svježina tekućeg života? To je previše pitanja, i odmah znamo da je žubor tekuće vode dobar, i ponekad, naše suze žubore.

A u našim frižiderima, živi potpuno drugačija vrsta vode. Čvrsta i hladna. Nekako bijela i čista, a zapravo bezbojna. Nju najviše volimo kad temperatura pređe granice razuma, jer hladi brzo i, iako ne izgleda kao voda, ona to jeste, u svom najiskrenijem obliku koji možemo pronaći u svom stanu, a da ne razgovara s nama. Za razliku od drugih oblika agregatnog stanja vode, ona šuti. Samo hladi, topi se, i nestane. U nama, u piću, na koži. Da, led ne šumi, ne žubori, ne teče, ne tješi. Samo šuti i hladi, a to je utjeha koja najlakše pada užarenim dušama kakve su sada naše. Iako nam Dante kaže da je led u centru pakla, pomislimo da je u pravu na bizaran način, čak utješan. Led čini jedan trenutak vječnim. A taj trenutak je svjež, hladan, i ne osuđuje nas. Nije ni čudo što planeta ostaje bez leda. To je zato što nema utjehe za čovjeka.

A onda, postoji kiša. Da, naravno, i led može padati iz oblaka, ali on nije utjeha, nego kazna. Kiša iz oblaka pripada svima nama i pljušti u našim zaljuljanim mislima. Dolazi bučno, uz sijevanje, uz gromove, uz topot na limenim plehovima. Dolazi s vjetrom ili s još većom vrućinom, dolazi hladna kao zagrljaj neba za siročad ovog svijeta, koje ni sunce više ne čini sretnim. Dolazi i tiha i mirna, kao majčin zagrljaj, da uz dovoljnu dozu sedativa i umirujući zvuk iz romantičnih filmova, uljulja u san, koji nam je tako potreban. Topot kiše je najsličniji snu od svih stvari koje ne možemo pokazati prstom, odrediti, samo čuti. I šapuće nam kiša, ona mirna i tiha, da će sve biti u redu, makar taj dan ili tu noć dok pada. Ne, nisu to obećanja da nas nebo voli, nego da se samo ponekad sažali na nas.

Nebeske vode, za razliku od zemaljskih, imaju svoje ćudi. Nekad uz nebeske kiše plačemo, nekad se smijemo i otvaramo im svoje zagrljaje, a nekad spavamo. Ili makar jako želimo da mirno spavamo, do sutra, kad će se možda sve promijeniti, ili neće, ali nam je svejedno. Topot kiše na limenim plehovima jedini je nagovještaj utjehe za čovjeka.

Sin moje prijateljice, kad je bio mali, pitao je zašto se naš planet zove Zemlja, ako je većina planeta voda. Ne sjećam se šta mu je rekla, bilo je dovoljno da mu bude jasno. Ali meni je to već odavno jasno. Zemlja se zovemo jer tu tapkamo bosim, užarenim ili smrznutim stopalima, i tu gradimo život, ljubav, posao, umjetnost, smrt. Naš je život zemlja, a život provodimo u žudnji za vodom.

I dok se tiha, ledena voda topi od vrućine, ona tekuća ili šumeća šapće tišine koje nikad nikome nećemo reći, da bi naša stopala ostala čvrsto na zemlji. Naša zemlja, postojbina je naše sreće i nesreće. U nju sadimo plodove, i sahranjujemo svoje drage. A naše oči odlučuju hoće li plakati slano more naše duše ili se znojiti u euforiji dugog, toplog ljeta.

(zurnal.info)