Dijala Hasanbegović (audio): Na svojim nogama 

Moj školski prijatelj Vedad bio je dijete na koje se dugo čekalo. Bio je dugo očekivan, planiran, za njim su se lile suze i prije nego što je postao sjeme života u ovom svijetu. Godinama, njegovi roditelji su pokušavali da ga dobiju. I kad se rodio, to je postao događaj o kojem će svi pričati, do današnjega dana. Najbolja, najveća, najljepša vijest koja se desila iste godine kada i katastrofa u Černobilu. Kad je pala žuta kiša, prljava kiša, radioaktivna kiša, kiša poslije koje su rekli da ne jedemo ništa što je raslo u zemlji. Što je dotaklo zemlju. Niko nije gledao zemlju, svi su gledali nebo iz kojeg pada kiša. 

I Vedadova  majka je ljuljala svoju bebu i gledala svijet u koji ga je rodila kroz prozor, gledala u nebo koje joj ga je poslalo. I odlučila je, čvrsto je odlučila, da će učiniti sve da ga od tog svijeta zaštiti.

I tako je Vedad svoj život provodio uglavnom u svojoj sobi, sa svim igračkama koje je mogao poželjeti. Kasnije, sa svojim vlastitim televizorom, gdje je gledajući filmove naučio engleski i ponešto, vrlo nejasno, o životu. Ponekad bi mu došao prijatelj iz komšiluka. Prije nego što bi dječak ušao, Vedadova nana je dlanom, pa usnama, provjeravala ima li temperaturu, šmrca li, kašlje li, je li sve u redu s njim. Ako bi se, dok su se igrali, zakašljao, prala je pribor kojim je jeo i čaše iz kojih je pio. Za svaki slučaj. 

Vedadov je prijatelj bio strpljiv, zbunjen ali strpljiv za jednog osmogodišnjaka. Dok jednog proljeća nije odlučio pozvati Vedada da zajedno idu voziti bicikl. Vedad nije znao voziti bicikl. Nema veze, on će ga naučiti. I taj dan, cijela je porodica došla da uči Vedada da vozi bicikl, dok je prijatelj strpljivo čekao da se odmaknu kako bi mu objasnio neke stvari. Nije uspio, nego je morao vikati s pola igrališta: „Samo motaj i prebacuj težinu, onda se bicikl sam vozi... Vedo! Sam se vozi!“ I Vedad je naučio voziti bicikl, bez skretanja, doduše, ali je naučio. 
Neobično mu se dopao, i vjetar u kosi, i osjećaj slobode, i smijeh. No, s njima je uvijek morala biti nana. Vikala je kad bi ih izgubila iz vida. Ali je Vedo makar stekao pravo izlaska iz kuće i smijanja s prijateljem na suncu. Ima li ljepšeg poklona?

Došlo je ljeto, i na slatkom postčernobilskome zraku bilo je još ljepše voziti bicikl. Ali Vedadov je prijatelj dobio pljuskavice, pola je razreda, cijeli je razred dobio pljuskavice, jedva se Vedad izborio da ga izvedu iz karantine i da sam, u pustom dijelu naselja, s nanom iziđe voziti bicikl. Prijatelj mu je nedostajao, bio je nervozan, odlučio je sam pokušati da skrene kako bi mu imao šta pričati kad ozdravi, pao i slomio ruku. 

Nana je bila kriva. Pljuskavice su bile krive. Cijeli svijet, cijelo nebo i cijela zemlja su bili krivi. Černobil je bio kriv. Rusi, Amerikanci, vakcine, trotoar, bicikl, ideja bicikla, sunce, učiteljica, doktor, svi i sve je bilo krivo. I Vedad se otada s prijateljem čuo telefonom, išao u školu, igrao se sam u sobi. I jeo. 

Mnogo jeo – najviše je volio pileće batake. Jeo bi ih onako, bez hljeba, dok je gledao televiziju ili radio zadaću. Za kratko vrijeme jako se udebljao, teško hodao. Ali najčudnije i najbolnije (odabrao je to da ne misli na druge stvari) je što su pilećim batacima nedostajali ukusni i masni ostaci pilećih nogica sa tvrdom hrskavicom u sredini. Bili su otkinuti satarom i iz mesa je virila samo kost. Naime, majka i nana su zaključile da su ptice, u koje i kokoši i njihovi pilići spadaju, opasne životinje i prenose razne bolesti. I hodaju tim nogicama po zemlji... Nema veze što su prstići odrezani, nema veze što je prvo skuhano, pa prženo, pa pohovano, to je pile hodalo po postčernobilskoj zemlji i ostaci nogu su morali biti odsječeni. Satarom. Stavljali bi ih u zdjelu i davali psima lutalicama, mačkama, vranama. Vedadu su izgledale slatko i slasno, ali zadovoljavao se onim što su mu davali. 

Pred Novu godinu, pao je divni, suhi, krupni snijeg i cijelo je naselje vrištalo radosno i bijelo. Sva su djeca bila vani, cijeli je život bio vani. Vedad je gledao kroz prozor i srce mu je odjedanput jako počelo lupati. Okrenuo se, pogledao u tanjir s batacima bez nogu i skoro u transu izišao iz svoje sobe i otišao u kuhinju.  Zdjela s pilećim papcima bila je puna i spremna za lutalice. Dok je slušao svoje srce u ušima, polako je uzeo jedan komad, zatim sve brže drugi, pa treći... peti je uzeo brže, prije nego što je sažvakao četvrti... i zaglavili su se. Hrskavice su mu se zaglavile u grlu, i majčin vrisak kad ga je vidjela kako se davi neće nikad zaboraviti. Nana je pokušavala prstom da izvadi hrskavice iz ždrijela, dok je majka zvala hitnu, otac je uzeo izlaz s posla (mnogo je radio, kod kuće je samo jeo i spavao, ali to je neka druga priča). Vedad je stisnuo grlo i sjetio se filma u kojem je glavni lik dobio nekakav čudan napad, i hitna ga je morala odvesti u bolnicu. Pokušao je što savršenije, onako dok se davi, odglumiti trzanje rukama i nogama, drhtanje tijela... 

Bolničar ga je na rukama iznio do kola hitne pomoći,  nakon što je uspješnim i prostim zahvatom učinio da Vedo ispljune hrskavice duboko iz ždrijela. I iz bolničarevih je ruku posmatrao nebo i silnu sitnu bjelinu koja mu je padala na lice. Udahnuo je hladni zrak, nikad dublje, nikad bolje, i dalje se trzajući i tresući, kako ga ne bi vratili kući... Iz bolnice, zamišljao je Vedad, vratit će se trčeći, na svojim nogama. Trčeći će se vratiti i otići pravo na igralište, pronaći svog prijatelja i jest će snijeg. Bijeli ledeni snijeg (samo ne onaj žuti!). I onda će otići, njih dvojica, da djevojčicama išutaju Snješka. Svojim nogama. I naprave im boljega. 

Tog je divnog zimskog dana, Vedad doživio svoju prvu dječiju slobodu. 

(zurnal.info)