Dijala Hasanbegović (audio): O ljubavi

Danas sam odlučila da volim.

Odlučila sam to danas, ne jer se radi o nekom posebnom danu. Danas je srijeda, i napola smo sedmice. Kao što sam ja, optimistično govoreći, otprilike na sredini svog života.

Danas sam odlučila da volim usijani asfalt i goruće sunce. Odlučila sam da volim poleglu i mirisnu augustovsku travu. Odlučila sam da volim treperenje mačjih ušiju na zvuk cvrkuta ptica, i širom otvorene njihove oči u tišini moje sobe

Odlučila sam voljeti svaku nevolju koja me snašla, ili koju sam sama pronašla, i odlučila da volim sve dobre stvari i sve greške koje sam napravila, i one koje su napravile mene. I ljude, i njih sam odlučila da volim. Dobre, drage, sitničave, živčane, predivne, banalne, velike i male. Jer vrijeme je. Srijeda je i na pola smo sedmice, a ja sam, optimistično govoreći, na pola života.

Volim, baš danas, svaki udah koji mi propara grudi s kroničnim bronhitisom i koji ispustim kroz začepljene sinuse, i onu beskorisnu farbu za kosu neodređene boje, koja mi tako dobro stoji, kad odlučim. I volim danas one pukotine u asfaltu u koje se sakrije ono malo kiše koja je pala ovog vrelog i sušnog ljeta.

Bože, kako volim te malene pukotine! Podsjećaju me na pukotine u mojoj duši, one koje su nekoć bile rane, a sad su reljef mog života.

Odlučila sam, baš danas, baš večeras da volim zvijezdu svakog sazviježđa na baršunastom noćnom nebu, niti crnom, niti plavom, prosto mekom. Svaku sitnu zvijezdu čija je svjetlost došla do nas prekasno, ali je ipak došla. Treba odlučiti to cijeniti, jer to su jedine zvijezde koje će nam ikada biti tako blizu.

Danas, u srijedu, volim dječije glasove iz parka: u njima zvoni sve što smo mi ikada bili, a oni će postati. Možda će postati bolji ljudi, možda neće, možda će svijet koji će izgraditi biti čudniji i teži od našeg, ali njih to danas nije briga. Njima je samo važan trenutak u kojem je dozvoljeno da vrisnu život, kao što bih ja voljela vrisnuti iz dubine svog bronhitisa. I paperjastu kosu na njihovim glavama volim, i lekcije koje ih samo život može naučiti, i kačkete na njihovim glavama koje im padaju na vrući, prašnjavi asfalt. Svaki nespretni, glasni korak njihov ja danas, u srijedu, volim.

Danas sam odlučila da volim sebe.

Dok se mjesec puni, dok ližem svoje rane, dok o njima rijetko i sa strašću šutim, odlučila sam. Jer druge šanse da tako jako sebe volim na vrućem augustovskom danu, dobiti neću. Neću dobiti više šansi da volim sebe na kraju neprospavane i nemirne noći, čiji sam svaki tamni zvuk čula. Volim sebe danas, po danu ni po čemu posebnim osim te ljubavi, i u životu ni po čemu posebnom osim što imam, nasreću, tu privilegiju da ga odlučim voljeti, kakav god on bio.

Odlučila sam voljeti porodicu, i onu koju sam životom dobila, i onu koju sam stekla. Onu koja je sa mnom i koja više nije. Voljeti njihove tople glasove, stroge glasove, dobre i pogrešne odluke. Sve što imam, a što me učinilo onim ko jesam, ja danas volim. Sutra možda neću, ali danas je ipak jedino, sve što imam. Danas molim molitvu koju nikad ni izustila nisam, koja se ne može niti izustiti, jer ljubav je nekad nešto što se izgovori, ali je ipak i prije svega, ono što se čini. Sebi, drugima, životu.

Toliko sam naučila o ljubavi da to znam, pouzdano znam. Moja je ljubav prema životu moja molitva za sve one koje volim i koji su voljeli, i koji još uvijek vole mene. Gdje god bili, šta god radili, ja živim i za sebe i za njih, onoliko koliko mogu i koliko mi je život dopustio i podario. Volim sva njihova imena i sve uloge koje su igrali u mom životu. Proglašavam, iskreno i iznenadno, august mjesecom ljubavi. One koja je u meni rasla kao trava i od koje nikad, baš nikad, ma koliko tužan i težak život bio, nikad nisam odustala, i koju sam kosila samo da bi narasla nova.

Danas sam odlučila da volim, i shvatila da je to jedna od rijetkih stvari koje tako dobro znam da činim.

(zurnal.info)