Dijala Hasanbegović (audio): Posljednji pozdravi

Nemoguće je pozdraviti se sa svojim herojima. S ljudima koji su vas učinili i slabim i jakim, onako baš kako ste htjeli. S ljudima u kojima ste nalazili i snagu, i volju i ljubav. Koji su rasli u vašim očima onako kako rastu djeca, a ne čeka ih rat. Ljudi koji su postali vaše legende, tajne. Ljudi koji su vas učinili onakvim kakvi jeste. Teško je to. To su u pravilu antiheroji. Ne, ne mislim na osakaćene karaktere iz TV serija i filmova, čije slabosti postaju vrline usljed genijalnosti njihovog rada ili stvaralaštva. Mislim na antiheroje, koji su heroji vašeg, i samo vašeg života, a drugim ljudima nešto sasvim drugo znače. Mislim na naše bližnje. S njima se ne pozdravljate, nikad. Oni uvijek ostaju, u ovom ili onom obliku, dio vas. Sjećanja koja čuvate, i emocije koje gajite, ne idu nikud, nego snažno stoje iza vas, dok ste budni, dok spavate, dok radite. Ja ću pokušati da odam njima počast. Odavno nisam.

Dobro sam, mama. Ispala sam onakva kakvu možda nisi zamišljala, ali ustajem svaki dan s namjerom da budem bolja duša. Znam da ti je to bilo važno. I ma šta drugi rekli, naučila sam da se borim u samoći, i u društvu, i da znam prepoznati ljude koji žele činiti meni dobro, i loše. Nije sve bilo uzalud, dapače. Sve što smo preživjele, od grcaja do smijeha, bilo je naše, i samo naše. I nisam osoba kao ti, vjerovatno nikada nisam ni trebala da budem, ali šaljem ti ovu poruku da znaš da je sve ispalo najbolje što je moglo biti. Makar katkad bilo gorko i zatvaralo grlo, ja sam ga otvarala tvojim pogledom, koji nikad neću zaboraviti. Svi smo mi antiheroji. Ti si moj heroj.

Dobro sam, tata. Ispala sam onakva kakvu si uvijek zamišljao. Izgledam kao mama, ali imam pola tvoje duše, za koju znam da nije našla put koji ju je čuvao, nego onaj koji ju je uništio. Nisi ti kriv. Svima su na putu stvari koje ne mogu ili ne znaju riješiti. Nikad nisi pitao za pomoć. I griješio si i griješio, bez pitanja za smjer. Godinama kasnije, razumijem te. Teško je biti putnik u nepoznatoj zemlji, a da ne pitaš prolaznike za smjer. Čudim se zašto nikada nisi imao saobraćajnu nesreću, i istovremeno mi je drago. Znao si voziti, ali nisi znao kuda. Da si me pitao za smjer, pogrešno bih ti rekla, jer tad ni sama nisam imala svoj smjer. Sad znam. Svi smo mi antiheroji. Ti si moj heroj.

Dobro sam, Š. Bolja nego što si zamišljao kad si mi obuhvatio glavu toplim, mekim dlanovima, i rekao „Tebi dušu neko pokušava da uzme!“, a ja je sačuvala. Kao što čuvam sva mjesta na kojima si sjedio, na kojima si se smijao. Nikad mi neće prestati čežnja za dvije-tri rečenice, pune svakodnevnog besmisla u kojem smo se razumjeli. I spas koji si tražio, u nama u kojima je živjela moja mama, koju si prestao spominjati prije nego ćete se sresti, u valjda nekom životu nama nepoznatom, ali nadam se dobrom. Jer šta drugo nego dobro zaslužujete? Nadam se, u bilo kojem svijetu, da se sjećate jedno drugog.

Svi živi koji ste mi ostali: dobro sam. Bolja nego što vidite, bolja nego što vam se čini. Uvijek sam bolja nego što vam se čini. Nekad znam biti na božijim aparatima, a vama se činim dobro. I to je u redu. Ja to činim, da biste se vi osjećali bolje, da bih vas imala što duže, da ne biste otišli u svjetove u kojima meni nema mjesta. Želim biti u svijetu u kojem ima mjesta za mene, kakva god zora mi osvanula. Ako ne mogu, i to je u redu. Svako gradi svoj svijet, i svakom svijetu treba makar zrno razuma. Zbilja je haos i ništa joj ne treba, pa ni vi. Hvala vam što ste izgradili svijet u kojem imam mjesta. Vaše zrno razuma spasilo je moj život, ili to uopće nije bio razum, nego nagon? Kao da je bitno. U svakoj vašoj pogrdi i pohvali, ja čujem odjek svih onih koji više nisu s nama u svome, nego u našem tijelu, i zato nastavljam dalje. Ne, nije važno šta ste rekli danas, niti šta ćete reći sutra. Ako u vašim grudima kuca ono isto srce koje se u mene zaklelo, ja sam najsretnija osoba na svijetu. Ako se vaše srce okrenulo kao Zemlja, ako se vaše srce udaljilo od mog Sunca kao što to sunce čini s jeseni na zimu, i to je u redu. Moje jeseni i zime naučile su me više nego brojna proljeća. Hvala vam. Ja sam antiheroj, a vi moji heroji. I s vama se još ne pozdravljam. Svaki pozdrav ima svoje vrijeme, a vi ste još tu. Nađite posljednji grumen snage da me shvatite. Mali je to grumen.

Tako izgledaju pozdravi i pomirenja. I niko ih nikad ne dijeli na bespućima interneta, u kojem smo anonimni na način da nas zapravo niko ne poznaje. Ali dijelimo ih u životu.

Zapamtimo ih. Ništa od njih neće biti važnije.

(zurnal.info)