Čitaonica Žurnal
Dijala Hasanbegović: Na vrijeme
U kući, Nada je nervozno hodala po predsoblju i mislila kako mora da je mrtav, jer ovo joj nakon svega nije mogao uraditi. Nije. Najbolje je da je mrtav, mislila je. Rodbini stisnutoj u zadimljenoj dnevnoj sobi nije izlazila na oči.
Nada je oduvijek mrzila kašnjenje. Čak i kad je bila djevojčica, bila je jedina među djecom koja bi bila ljuta ako bi učiteljica kasnila, ili otkazala čas. Ljutila bi se na prijatelje koji su kasnili na druženje u parku, na dječake koji su joj na sastanke dolazili uprljani s igrališta, ali se eto ipak potrudili da dođu. Čak štaviše, rodila se ranije, u nezgodnom, osmom mjesecu trudnoće, koji je, kako kažu ljekari, opasnija opcija za porod nego sedmi mjesec. I za to je krivila sebe.
Bože, pa mogla se roditi u sedmom!
S pet godina je krenula u školu, završila je na vrijeme, zaposlila se sedam dana nakon mature. Sabita je upoznala na poslu, ni tu nije kasnila, jer učinila je da to bude ljubav na prvi pogled. Bila je to jedna od onih ljubavi gdje se odmah na početku sve podrazumijeva bez riječi. Da se volimo, da se poštujemo, da je situacija ozbiljna, da ona nema za šta da se brine. Da će jednog dana imati kuću, život, sreću koliko im bog dozvoli, djece koliko oni budu željeli. Nisu se te stvari nikad izgovorile riječima, izgovorile su se pogledima, letimičnim dodirima, dugim šetnjama, naročito onim dugim šetnjama poslije kiše, kad zemlja miriše na stotinu obećanja, kad diše početak i kad je zrak vlažan i plodan. Postojao je samo jedan ozbiljan problem. Sabit baš nije mario za vrijeme. I često je kasnio.
Zakasnio je sa završetkom škole, teško nalazio poslove, kasnio na njih... dogovarao se s drugovima mjesecima da se nađu u nekom izlasku, zatim to zaboravljao. A stvarno je pokušavao. Pokušavao je da shvati da je drugima vrijeme važno, da je njegovo ponašanje neodgovorno, da se neke granice moraju poštovati. I bio je prestravljen da je Nadu upoznao prekasno, iako su oboje još bili jako mladi. Noćima bi razmišljao o tome je li se ona prije toga zaljubljivala, možda je zaljubljena i sad u nekog, neko možda dolazi na vrijeme na sastanke, deset minuta prije njega, i tu krade njegovo vrijeme, koje nikako nije mogao ugrabiti i sabrati u sate i minute.
A Nada, ona je trpjela. Kako je znala i umjela, jer i tačne i precizne osobe se mogu jako zaljubiti, možda baš na vrijeme, možda baš kako treba i kad treba, i ona je bila uvjerena da se njima tako desilo. I napokon se desilo. Sabit je odlučio ne iskušavati njeno strpljenje, i zaprosio je. Bez puno riječi, maltene išaretom, i sve se završilo zagrljajem, na vrijeme za zalazak sunca.
Ali, Nada je željela da to i ozvaniče pred njihovim roditeljima, da odrede, naravno, i datum vjenčanja. Plan je bio da se napravi večera u kući njenih roditelja, doći će i njegovi, kao i njen brat i Sabitove četiri sestre, nekoliko bliskih prijatelja.
Četvrtak, 11. april, u šest sati navečer. Sabit bi ležao u krevetu i brojao dane, sate, minute, bilježio sve svuda kako ne bi zaboravio. To jutro, javila su mu se dvojica prijatelja iz djetinjstva, oni koje je mjesecima odgađao, i budući da je i s njima htio podijeliti sretnu vijest, odlučili su se naći u kafani, poslije čega će on otići na večeru. Bilo im je lijepo, previše lijepo. A Sabit je bio nervozan, previše nervozan. U toj je nervozi salio u sebe i u svoje prijatelje velike krigle piva koje nije ni brojao. Pola šest. Šest. Pola sedam...
U jednom je momentu jedan od prijatelja upitao u koliko sati je večera, Sabit je pogledao na ručni sat koji mu je Nada poklonila za prvu godišnjicu veze, kazaljke su mu zaplesale pred očima, skočio je, bacio novce na sto i izletio mahnit iz kafane, zajahavši svoj stari bicikl. I nije nas briga šta rekordi kažu, ali Sabit je najbrže vozio od svih biciklista na svijetu. Letio je. Vrludao, krivudao, naginjao se i, napokon, nekoliko metara od Nadine kuće, pao skupa s biciklom, direktno na lice. Desilo se to nekako. Možda je bio kamen, možda sudbina, sigurno su i pive igrale neku ulogu.
U kući, Nada je nervozno hodala po predsoblju i mislila kako mora da je mrtav, jer ovo joj nakon svega nije mogao uraditi. Nije. Najbolje je da je mrtav, mislila je. Rodbini stisnutoj u zadimljenoj dnevnoj sobi nije izlazila na oči. I onda su zazvonila vrata, a ona je, pomirena sa Sabitovom smrću i očekujući policiju na vratima, otvorila. Sabit je stajao kao crvena, usijana utvara, obliven krvlju, osmijehnuo se kao da će zaplakati.
„Jebiga, Nado. Dig'o mi se asfalt...“
(zurnal.info)
