Dijala Hasanbegović (audio): Sve će biti dobro

Robi je bio poseban čovjek. Poseban, na način koji nisam vidjela prije. Robi je odlučio, kakav god njegov život bio, a nije bio lak, da olakša život drugima. Makar na minut, makar na nekoliko sekundi. Govorili su nam da ima dijagnozu, neki su znali i šifru te dijagnoze. A mene nije  zanimala. Njegova je dijagnoza bila uvjeravanje ljudi, širokog osmijeha punog zuba,  da će sve biti dobro. 

Kad bi sreo nekoga na ulici, oborene glave, kako uzdiše, obratio bi mu se imenom. Znao je imena svih komšija. Nježno i kao da se radi o nekom njemu najrođenijem, uzeo bi tu tužnu glavu među ruke, i govorio: 

„Sve će biti dobro! Ma, hoće! Ništa se Vi nemojte sekirati.“

I začudo, rijetko ko bi se naljutio. U najmanju ruku, ljudi bi bili iznenađeni. Ili skidali njegove ruke sa svojih obraza, šokirani. Ali niko nije odvajao očiju od njegovih. I on ne bi odvajao oči, dok se osoba, makar malo nije nasmiješila, i uzdahnula s olakšanjem. Nije to bila dijagnoza, što je imao Robi. I ako jeste bila glasila bi F – tješenje ljudi. Posebna vještina. 

Radio je što je stigao, da bi preživio. Radio je teško, onako visok, hodao je povijen od bolova u kičmi, često masirao ruke, ponekad sjedio na klupi, da se odmori. 
Nikad ga nismo vidjeli s djevojkom, niti s prijateljem. Uvijek je bio sam. Valjda je u njegovom svijetu, svaki tužni prolaznik bio prijatelj. Makar kratko, makar na minut, makar na nekoliko sekundi. Prijatelj kojem  je potrebno, ma šta se dogodilo, reći da će sve biti u redu. Da će sve biti dobro. 

Nije trebalo dugo da primijetimo da kod njega baš nije tako. Iako mlad, odjednom je počeo da propada. Još je više smršao, još uvijek hodao, ali sve više, povijen, tako da mu je glava bila oborena i viđali bismo mu, umjesto nasmijanog lica, gustu, kovrčavu, plavu kosu. Kopnio je, ali je i dalje, doduše umornoga glasa,  govorio da će sve biti dobro. Nekad bi mu neko tužnoga lica ili uplakan, umakao, a on bi gledao za njim, kao da mu je žao što će taj dan ta osoba ostati bez njegove utjehe. 

A onda je došlo vrijeme kad ga ne bismo viđali danima, mjesecima. Bilo mi je čudno što niko, dok smo ga sretali i vidjeli da se ne osjeća dobro, nije prišao da mu kaže da će sve biti u redu. Čak i ako neće. Ali svi su bili dobro, odjednom, osim njega. Samo je ponekad nedostajalo da nam to i kaže. S dlanovima na našim obrazima. 

U bolnici je umro sam. Teška, brza, opaka bolest. Zamišljam da je u bolničkom krevetu govorio da će sve biti u redu. Ali ne sebi. Svima nama za koje je znao da nam njegova neobična utjeha nedostaje. Iako smo svi znali da je rijetko kad sve u redu. Da je to bezazlena laž koju kažemo da osoba bude bolje, makar na minutu, makar na nekoliko sekundi. 

I odjednom ga više nije bilo. A znali smo svi šta je bilo. Ništa dobro. I uz čudno sjećanje na ovo biže koje ni od koga nije tražilo ništa nego da ga utješi, nastavili smo živjeti svoje živote.  U dubokoj nadi, makar lažnoj, govorili sebi da će sve biti dobro. Tako nas je naučio.
(zurnal.info)