Sve rokove sam probila u svojoj glavi, a povampirene, fotošopirane glave s plakata ne poručuju, jer ne misle, niti da im je prošao rok, niti da je kasno za nove rokove. Jer oni žive u bezvremenu. Nisu prošla desetljeća, nije prošao ni rat ni poraće, ni ono prije rata nije prošlo, jer toka nema. Pakao, kažu, to je vječna zarobljenost u jednom nesretnom momentu.

Cijeli kvart, u kojem je pet banki, miriši na nešto što uskoro više nećemo imati, a samo možda pamtiti. Na stare toaletne vode, na mirisne doručke, onako, zdrave, s jajima i sušenim mesom, na kafu spremljenu uz drhtavicu i jutarnje jesenje žmarce. Na živote koji će nas jednog dana napustiti, kao i svi životi, ali koji će sa sobom odnijeti i vrijeme u kojem su cvjetali.

Ulazim u kuhinju i iz kredenca vadim tepsiju, zagorjelu po rubovima. Sasvim crnu po rubovima, po sredini žutu kao sunce, uzimam je i bacam u preusku kantu za otpatke. Gar nije dobra, gar je kancerogena. Gar i palež ubija viruse, bakterije, život.

Ponekad ćemo pogledati na sat, ali i to nam je sve manje potrebno. S rukama na leđima, pogledamo u nebo. Ako vidimo sunce, znamo i koliko je otprilike sati. Ako nemamo rok, i ako ne moramo znati je li ponedjeljak, utorak, srijeda. Januar, februar, mart. I sat i dan su nam važni dok taj rok ne prođe. Onda se opet obraćamo nebeskim tijelima.

Polako hodajmo između zgrada, obgrljenim zelenim baršunom visokih planina. Gledajmo ponekad u zelenilo čeznutljivo, kao za smirajem, kao da smiraj postoji. Udahnimo, ako možemo, pokoji miris ljeta koji lebdi iznad gajbi voća i povrća, iznad krošanja drveća, iznad hladnjaka sa sladoledom čija nas hladnoća probode u srce, a veselost boja u oči. I slatko, polagano neka se topi niz grlo sva tuga svakog ljeta.

Proći će stotine godina umjetnosti, dobre i loše, i decenije pornografije, hadcore i soft, proći će godine i godine voajerskih reality šouova, a mi nećemo prestati biti prestravljeni i skandalizirani golim tijelom. Golo je tijelo fizička iskrenost, kao što je goli, nelicemjerni, otvoreni um psihička, mentalna iskrenost.

Naš duboki i skriveni prezir prema bilo kojim oblicima vječnosti, ili simbolima vječnosti, odražava se u uništavanju spomenika. Spaljivanju zastava. Rušenju starih građevina. Kroz ratove, kroz incidente, kroz nemire, iznenada iz ljudi bukne mržnja prema onome što simbolizira vječnost, ma kakav taj simbol bio

Jer ljeto je, i sve je dozvoljeno. Ljeto je nešto kao Božić za nevjerne. Nepresušni izvor milosti za nepriznate grijehe. Ljeto vas voli. Pokušajte voljeti i vi.

Ljepše je bilo kad smo se manje sretali. Ljudi su govorili da „rade na sebi“ i da su se „potpuno promijenili“. Zbog straha za pad imuniteta, hranili smo se zdravo. I hrana nije bila skupa. Lijepo ugojeni, uzgajali smo imunitet za brojanje ratnih dana. Dana nekakvog rata u kojem se ne zna, zaista ne zna, ko napreduje, iako svi duboko znamo na čijoj nam je srce strani. Manjih. Potlačenih.

Maternica je organ (preskačem odmah na stvar, jer zaista, zar žena ima ijedan drugi organ koji je ideološki, vjerski i politički važan?) koji nije nikakav „sveti inkubator“, neka mi oproste sve kolege i kolegice koje su pisale, ili mislile drugačije. Ona. Maternica. Ona je javni prostor.

Ne postoji san koji će nas spasiti da ne budemo ranjeni, mi kojima je sudbina da živimo danas. Ne nasjedajte na propagandu.

Samoizolacija je uvijek pogled u sebe, naravno, ali kad je ona prisilna, odbrambeni mehanizmi i alarmi nam se upale, i mi odjednom znamo od čega tačno možemo poludjeti.

U Čitaonici Žurnal objavljujemo tri pjesme iz nove zbirke Dijale Hasanbegović "Žena u ružičastoj haljini"

Mehmed Begić piše o zbirci Neće biti djece za rat pjesnikinje Dijale Hasanbegović

Zbirke „Neće biti djece za rat“, „Ježene kožice“ i „Gutač nula“ su punokrvna savremena poezija Napisali su ih iskreni i autentični autori, ljudi koji svojim stihovima pred vas staju ne razmećući se vrlinama i ne stideći se svojih ljudskih mana