Naučimo da su najbolji dani oni kad se osjećamo dobro, ili makar imamo iluziju dobrog. Kad jedemo dobro, jer tako treba. Kad se smijemo, kad god možemo, jer rijetko imamo priliku. Kad smo svjesni da volimo i da smo voljeni, koliko god malo ili puno te ljubavi bilo – to su naši rođendani. Dani kad slavimo svoj život.

Spavala je. I najednom, probudila ju je buka satova. To neprekidno kucanje stotina satova od kojih su svi pokazivali različito vrijeme. U potpunom mraku.

Ništa na ovom svijetu nije kao smijeh. Ne kao smijeh do suza, već kao beskrajni smijeh, onaj bezgraničan kao mali svemir, u kojem se ne smiješ sebi, već svijetu koji te je nasmijao svojim veselim postojanjem. 

Moj dom se, također stalno i iznova raspada i ja ga sastavljam. Od komada starog namještaja, koji se onda opet raspadnu i ja ih sastavljam. Ponekad kupim nove i vozim ih, sjedeći. Ako neko bude zvao, uvijek mogu reći da sam u trolejbusu koji se raspada. 

Stojim, na vrelom balkonu, i gledam kako u daljini cakte krovovi pod suncem, koje mom životu daje boju. I sretna sam, beskrajno sretna što Š. postoji.

Danas, moja prijateljica štiti sebe od slojeva zaštite. Nema debele jakne prije novembra. Najlon čarape nikad nije obukla u životu. Noga treba biti gola, ako je vrijeme za suknju. U njenom ormaru ne postoji potkošulja, i ne spava u pidžami. Jede sladoled za doručak i pije gazirana pića iz frižidera, iz zamagljene boce. 

Dugo sam skupljala stvari za ploču od pluta. Bilo ih je najednom jako puno, mojih i od moje ljubavi i prijatelja. Nisam znala da moj život sakuplja tako puno naizgled beznačajnih, ali zapravo naglo jako vrijednih sitnica.

Majka bi stajala na jednom kraju kauča, otac na drugom, i urlali bi. Urlali bi kao da se istovremeno vole i mrze do dna duše, u oblaku dima cigareta koje su pušili tako urlajući, povlačeći dimove kao gorivo za još urlika.

Pričao je prvo sam, o tome šta pticama najviše prija, kako ih buka najviše plaši, i kako ptičije srce, kao i ljudsko,  može da pukne. I to je osvojilo Ankicu. Čovjek koji se brine o ptičijim srcima. Nikad nije srela nikoga takvog.

Moja je prijateljica napunila pedeset godina života, vratila se s posla mokra k'o čep, iako je znala da će padati kiša, okupala se, obukla pidžamu koja uopće ne pristaje nekom u srednjim godinama, cijelu prekrivenu ružičastim oblacima na kojima spavaju mačići, uzela kutiju punu albuma s vrha police, i legla na kauč. 

I idem ja tako, u nekoj godini, u dvadeset trećoj, u trideset trećoj, u četrdeset trećoj, s vrećom punom dubokih ožiljaka, rupa na koljenima i dalekog, svijetloplavog, plašljivoga neba.

Proljeće je i vrišti pukotina između svjetova, shvatam da nisam ništa jela, da osim dima „ne daj boga“ u moje ždrijelo ništa nije ušlo, ustajem i potresa se soba oko mene, plešu stvari kao behar na vjetru, u sumraku. I strašan vam je to film. 

Najbolje godine moraju da se iskoriste, jer traju samo tren. I ne osjetiš ih. Probudiš se jedno jutro i pomisliš, pa to su bile moje najbolje godine. Ta jutra su obično utorak, i obično nemaju veze s pameću. Najbolje godine su onda kad se najbolje osjećamo.

I tako djevojčice i dječaci odrastu u ljude koji su naučeni da sve ima svoju cijenu. Užasna, strašna izreka. Postoji cijena fizičkog kontakta, neko će te zagrliti, a možda i udariti tokom života, ali izdrži, jer tako se mora. Ili budi nepar. Budi neodrastao.

Nema stanara u zgradi prekoputa parka koji se nije pitao o životu čovjeka u sivom odijelu, s crvenim šalom. Nema gdje da ode? Ima li prijatelje? Umro mu je prijatelj, i sad sam sjedi na klupi. Ima li posao?

On nije imao više želja. Da se pobrine za unuku, koja je imala samo njega, i posao od kojeg je jedva preživljavala. To je, naravno, namjeravao učiniti što ekspresnije moguće – tako što će osvojiti jackpot na lotu. I revnosno je uplaćivao svake sedmice, i čekao. I dvadeset godina je tako čekao. Duša mu je ostarila čekajući. Ostarila je unukina duša.

Snijeg je možda najbolja ideja koju nam je priroda ponudila, kao oblik utjehe duši. Možda jer ne može bolje, a možda zato što je u pravu. Samo pokušajmo zamisliti, u trenucima kad smo povrijeđeni, kad osjećamo bol duše kao živu ranu, kao da krvarimo sebe i kao da će nas nestati, baš tada, da se u nas sruče loptice meke vate da nas pokupe.

Mirisalo je na trulo lišće, gladne vozače koji se vraćaju s posla i dječje priče iz škole. Samo što je zrak bio gušći nego što ga pamtim iz svojih ranijih šetnji. Puno gušći. Čovjek bi se morao probijati  kroz njega nekim oruđem. Treba imati poseban alat za pretvaranje srca u savršenu mašinu. 

Bijes, ljudska, česta, najčešća emocija, laž je, pomislila sam. Ljubav sve zaustavlja. I ljubav sve pokreće.