Dijala Hasanbegović: Spisak snova iz moje ladice

Nikad nisam bila osoba koja je voljela pisati dnevnike i lične zabilješke. Nisam voljela praviti niti liste za kupovinu, liste onog što mi treba, liste zadataka, liste ljudi. No, pospremajući ladice, nastojeći „dati životu neku strukturu“ kako je savjetovala psihologinja na internetu, pronašla sam, vjerovali ili ne, spisak snova. I dugačak je taj spisak bio. I sav iskrižan crvenom hemijskom olovkom. Pola snova ispisanih plavim bilo je prekriženo crvenim. Iako su me više zanimali prekriženi snovi, iako sam njih prve pročitala, oni koji su ostali neprekriženi, iako napisani kad sam bila puno mlađa, i dalje su sa mnom. Možda su ostali neprekriženi jer sam na spisak potpuno zaboravila.

Možda je to sudbina. A možda je to, kao i uvijek, slučajnost. 

 

Bez nekog posebnog redoslijeda, ovako su išli snovi: 

 

1. Mir.

 

Željela bih mir u kući s prozorima od poda do stropa, s policama knjiga od poda do stropa, s dvije mačke i velikim televizorom na zidu.

Željela bih mir s nasmijanim čovjekom, ako nije nasmijan, nešto nije u redu. Mir je svijet u kojem je sve u redu. Za sreću treba sačekati, sreća su samo momenti, a mir je nešto što traje vječno, ako se potrudimo.

Voljela bih i da se drugi potrude ostvariti mir, jer bi onda bilo bolje. Onda bismo svi imali kuće s prozorima, velikim prozorima od poda do stropa i nasmijanog čovjeka kraj police. 

 

2. San.

 

Onaj u koji toneš polako, ne onaj u koji propadaš.

Onaj u kojem si svjestan da toneš u polusvijest. San bez snova, barem ne onih uznemirujućih ili onih koje ti bude osjećaj besmisla. San u kojem se ne znojiš i nije ti hladno i za koji ti nije potreban sedativ.

Onaj iz kojeg se budiš odmoran, ali još bi vremena želio u njemu provesti, jer je bilo tako van ovog svijeta. Ali svejedno, želiš da se vratiš u ovaj svijet, kako bi opet navečer mogao utonuti u ovaj savršeni san. 

 

3. Dan.

 

Dan ne previše ispunjen bozgna kakvim događajima, ali dan u kojem ploviš, dan u kojem ti veslaš, u smjeru u kojem ti želiš. I nije važno hoće li te neka struja odvesti nekim nenadanim putem, to je tvoj dan. Možda pada nježna, sitna kiša, a možda je sunce, ono blago, koje ne prži nego kupa, umiva te svjetlošću i toplotom kao majka dijete. I nemaš tjeskoba, i nemaš nerješivih briga, čežnji i paranoja. Ne misliš na neki drugi život. Ovaj život koji imaš sasvim je ugodan i sasvim dovoljan i iz njega te niko ne izgoni. Iz njega ni ti ne želiš pobjeći.

Da, život koji nije ni previše ni premalo, već ti je sasvim dovoljan. 

 

4. Smijeh.

 

Smijeh koji dolazi iz dubine utrobe, smijeh razriješen od svih ironija, histerija, gorčine. Prosto, iskreni i rasterećeni smijeh. Dugo se nisam tako nasmijala. Dosta mi je smijanja lošim situacijama i smijeha kao odbrambenog mehanizma.

Ne želim više smijeh kao spas, želim smijeh kao dah koji se seli iz moje utrobe, iz mojih usta, smijeh koji odzvanja od poda do stropa i koji ne mogu i ne želim zaustaviti.

Smijeh moćan kao jak južni vjetar, smijeh koji šumi u krošnjama, u tvojim udovima koje postaju grane koje trepere.

Ništa na ovom svijetu nije kao smijeh. Ne kao smijeh do suza, već kao beskrajni smijeh, onaj bezgraničan kao mali svemir, u kojem se ne smiješ sebi, već svijetu koji te je nasmijao svojim veselim postojanjem. 

 

5. Ja.

 

Ova ista ja, samo mnogo više predana sebi, nego drugima. Ja, s prijateljima i s ljubavi, ali i dalje opet i uvijek ista ja, koja se ponekad malo mijenja, ali vjerna sebi mnogo više.

Ona ja, koja umije da kaže „ne“ stvarima koje joj škode, a koja širom otvorenih ruku prihvata stvari koje joj prijaju.

Ja, ova ista, samo malo, malo bolja. Malo zakrivljena na bolju stranu, na svjetliju stranu.

Ja koja okreće oči od mraka prema svjetlosti i traži ju kroz pukotine i porozan mrak. Ona žena koja želi sebi dobro, pa tako želi dobro i drugima, ma kakvi oni bili.

Ja, prepuna mira, sna, smijeha, života, ona koja i kada tuguje, radi to tako da svako u jednom trenutku poželi tugovati.

Žena koja tuguje slatko.

Žena koja dugo voli.

Žena koja postoji kako bi svijet bio bolje mjesto. Makar taj mali, sićušni svijet koji je sazdala za sebe, i za one koje voli. 

 

I to su neprekrižene stvari sa spiska. Sve ostalo bilo mi je nevažno. I sad je. Bože, koliko snova imam za ostvariti!

 

(zurnal.info)