Dijala Hasanbegović: Strašan film

Proljeće je i djeca vrište. U parku ispod mog prozora, vrište djeca i prvi se behar kruni na vjetru kao pepeo s moje cigarete. Nageta sam ali nisam preko prozora, nego naslona kauča. Prozor je predaleko, na njemu je zaštitna mreža, da mi ne ispadnu životinje, koje kraj mene leže i uživaju u čupavom snu. Moje grlo je čupavo. Zapalila sam cigaretu iz „ne daj bože“ kese.

 

Taj je dan ta kesa bila moj spas. Prijateljica je imala spasiteljski izraz lica kad mi ju je davala, tu kesu ručno smotanih cigareta, i rekla: „Ovo ti je za ne daj bože, da imaš ako ti zafali cigareta, znam ja kako je, ne znaš nikad kad možeš doći u takvu situaciju.“ Kad sam prvi put došla u takvu situaciju, nazvala sam ih „ne daj bože“ cigarama, jer bih pomišljala, povlačeći dimove na izreku „bogu dušu, bog je neće“. Krunio se i vrištao behar s moje cigarete, a meni su iz grla izlazili hropci, davljenja, sluz, bol i duša. Svejedno sam uporno povlačila. Jer, sve je bolje od osjećaja da tvom želucu pretijesno u tvojoj utrobi i da hoće napolje. A previše se boli nakupilo taj dan, da se ne bih osjećala tako. 

 

Proljeće je i djeca vrište, kao moj telefon, kojem nikad nisam promijenila piskavu melodiju, jer počinjem zaboravljati. Počinjem zaboravljati, a odbijam zapisivati, nisam nikad bila tip za bilješke, bilježila sam uvijek u glavi, ili u utrobi. Sad, kad i um i utroba žele napolje, morat ću početi zapisivati. Zamijeniti melodiju na mobitelu. Vrišti. Moja prijateljica. 

 

- Hej kako si miii!

 

- Dobro, evo malo odmaram – kako se uživo morate pretvarati da ste dobro, tako preko telefona morate zvučati normalno, pa sjeckam riječi kao da sam bila zamišljena, i gutam jedan nim „ne daj boga“.

 

- E dobro, izvini što te smetam, nisam te mogla dobiti na internetu... jesi živa?

 

- Živa sam. Nisam bila na internetu. 

 

- Neka, malo odmori od svega. Nego, i ja evo odmaram od svega, ne idem večeras van, a znaš mene petkom uvijek idem.. Ali mislim se nešto da odmorim od ljudi. 

 

- Dobro je to – otkašljem u stranu. 

 

- E, znaš ono kako ti gledaš one čudne filmove, koji te potresu, a može i serija... Onako, malo su i horori, a neki i nisu, a strašni su, u stvari, više potresni... Znaš?

 

- Mhm...

 

- Hajd' mi preporuči jedan, ma prvi koji ti padne na pamet, imaš ih hiljadu u glavi, ili ako si negdje zapisala. Večeras mi je potreban strašan film, neću više komedija, postajem nerealna...

 

Proljeće je i meni se vrišti dok iz utrobe vadim filmove koji bi njoj možda mogli biti strašni i potresni. I trese mi se um, trese mi se obeharala cigareta u ruci, potresa se ispred mene cijela slika svijeta. Zadovoljna je. Dobila je nekoliko preporuka i ima šansu da više ne bude nerealna. Vidimo se i čujemo, pusa mi. 

 

Ugasila sam pola cigarete, ni bog moju dušu nije htio, ni moja duša cigaretu, i kad sam ustala, shvatila sam da je sumrak. Vrijeme između svjetova. Vrijeme u kojem shvataš da to nije derealizacija, već da stalno živimo između svjetova. I da je meni potrebna komedija u životu, smijeh u životu, kao mojoj prijateljici potres, da ne bi postala nerealna. Proljeće je i vrišti pukotina između svjetova, shvatam da nisam ništa jela, da osim dima „ne daj boga“ u moje ždrijelo ništa nije ušlo, ustajem i potresa se soba oko mene, plešu stvari kao behar na vjetru, u sumraku. I strašan vam je to film. 

 

Dolebdjela sam do kuhinje kao utvara u strašnom filmu i ušla. Preuredila sam je nedavno i svi su elementi zamijenili svoja mjesta, pultovi zablistali i lijepo bi mirisala da nisam zauvijek izgubila čulo mirisa u pandemijskom strašnom filmu. U naletu euforije, u jednom dugom kadru, zamijenila sam mjesta mašini za suđe i frižideru. I dalje su jedno preko puta drugoga, ali i jedno umjesto drugoga. Glume jedno drugoga u filmu koji sam taj dan režirala u glavi. Okrećem se između njih, oko sebe, da shvatim koje je koje, otvaram frižider i unutra pronalazim tri tanjira i šerpu. Dotičem ih, hladni su, prljavi. Nije mi jasno, ništa mi nije jasno, ali samo i jedino što se pitam je gdje mi je nestala hrana. Koju sam jela, tu su dokazi, prljavi hladni tanjiri i šerpa u frižideru. Ostavljam frižider otvoren dok sjedam na pod da razmislim, razmišljam dugo i predugo jer mi prija hladnoća frižidera, dolazi strašni pakao novih ljeta koja više ne liče na ljeta, nego su dašak pakla u mom potresnom filmu. I pružam ruku u polusvijesti, smiješeći se jezivo samoj sebi i otvaram mašinu za suđe. 

 

I tu je bila. Hrana za moje tijelo, za moju dušu, daj je bože natrag. Složena po ladicama, spremna za pranje. Možda bi bio nekome strašan moj smijeh, i to bi bilo odlično. Ali nije bilo nikog. 

I bilo je nimalo potresno, nimalo strašno obradovati se i uživati u toploj pavlaci i siru. 

 

(zurnal.info)