Dijala Hasanbegović: Najbolje godine

 

- Ja jučer dobio pet minus iz matematike – kaže jedan dječak na biciklu, tonom hladnim, glasom tihim i bezizražajnog lica. 

- I ja sam četvorku dobio! – drugi je znatno ekspresivniji. – Pa ja uvijek trojke dobivam iz matematike!

- To je bilo prvi put u istoriji, majke mi.

- Jeste. Možda je nastavnica pukla. 

 

Nastavnica je pukla, a djeca su „puštena“ iz škole i voze bicikl.

 

Sjećate se tog izraza? „Pušteni iz škole“. Kao iz zatvora da su pušteni. I „raspust“ ima puštanje u sebi. Raspustimo djecu i dajmo im četvorke i petice, puknimo i idemo kući. Tako je taj dan razmišljala nastavnica matematike u osnovnoj školi koja je na kontrolnom dala svima po ocjenu više. I otišla je kući, u kojoj joj se njen pas obradovao, kao uvijek što se raduje. A ona na to nije obratila pažnju. Napunila mu je zdjelicu, i prilegla. Kad se probudila, bilo je već deset sati navečer, i samo se premjestila s kauča u krevet. Dala im je cijeli svoj život, svoj profesionalni život, svoj privatni život, i sad im mora „poklanjati“ više ocjene da bi se ona osjećala bolje. Njima je svejedno. Samo što će sad zapamtiti da su prvi put u istoriji svoje osnovne škole dobili više ocjene. Vrlo važno. Ona se ne osjeća ništa bolje. 

 

S druge strane, otac dječaka koji je dobio pet minus, osjećao se odlično. Radio je kao računovođa cijeli svoj život i ništa mu se uzbudljivo nije dešavalo. Doduše, jeste, bilo je uzbudljivo kad se oženio. Ta dva dana su bila najbolja u njegovom životu. A onda je shvatio da će mu najbolje godine proći sa ženom koju vrlo malo poznaje, ispostavilo se. Naime, hrkala je i krkljala u snu. Previše pričala o poslu. Ozbiljno je shvatala svoj posao, činilo mu se ozbiljnije nego što je shvaćala njega. I pomirio se s tim. Ima tog dječaka sa četvrorkama i trojkama, neka je živ i zdrav na svom biciklu, nije od njega naslijedio talenat za matematiku, od mame nije naslijedio odgovornost i preozbiljno shvatanje svijeta, ali nema veze. To su najbolje godine. Treba ih iskoristiti. Slijedi samo starost, bolest, penzija, dosada.

 

Najbolje godine moraju da se iskoriste, jer traju samo tren. I ne osjetiš ih. Probudiš se jedno jutro i pomisliš, pa to su bile moje najbolje godine. Ta jutra su obično utorak, i obično nemaju veze s pameću. Najbolje godine su onda kad se najbolje osjećamo. Zaista, kad nas obuzme mir, ne sreća, nego zadovoljstvo, kad nas ne brine i ne satire ništa, to su naše najbolje godine. I razveo se otac pet-minusaša od svoje žene, a ona nabavila psa, do kojeg joj je i stalo i nije. Nabavila ga je jer je psihologinja tako rekla. Da kućni ljubimci bude sreću. I ustajala je svakog jutra očekujući sreću, a u stvari se samo prisjećala braka, njen sin ju je na to podsjećao, otac koji je dolazio na roditeljske sastanke kao da je neki stranac i ispitivao o svom sinu sa prosječnim ocjenama, ne smijući da upita za njegovo psihičko zdravlje. Za psihičko zdravlje se ne pita. 

 

Iako, naše najbolje godine su kad smo psihički dobro. Neka neko tvrdi suprotno. 

 

Nastavnica koju su spremali da uposle kako bi podijelila časove naše nastavnice matematike bila je žena u godinama. Sjedila je kod kuće u fotelji neodređene boje i čekala da je nazovu. Majka djećaka koji je uglavnom dobijao trojke pomislila je kako je njen život proklet i kako su joj najbolje godine života prošle s čovjekom kojeg nije dobro poznavala, s kojim je imala dijete koje iz matematike dobiva trojke, i sad živi sa psom o kojem ne zna šta da misli. I sa tim djetetom, koje eto, jako voli bicikl. Starija gospođa, nastavnica matematike koja će podijeliti njene časove, nije imala nikakve namjere dijeliti ocjene djeci. Nije imala nikakve namjere. Jela je novoizašle štrudlice koje je vidjela na reklami, nije je bilo briga hoće li je nazvati ili neće, zapravo, nije nalazila svrhu u brizi o tome. Na televiziji je bio kulinarski šou i ona je navijala za onog koji je stavio ananas u musaku. Pogledala je kroz prozor u jogunasti mart, vidjela da se zima i proljeće tuku, doduše ne kao prije, ali i dalje se svađaju, i pomislila kako ovo i nije tako loš život. Sve njene tjeskobe i brige najednom su nestale i ona je shvatila da je to sreća. Pustiti sebe da budeš, i pustiti druge da budu. I gledati kulinarski šou, i navijati za najluđeg natjecatelja. Otkrila je da voli izazivati vjerovatnoću, i često je bila u pravu. Vjerovatnoća je čudna igračka, shvatila je kad joj je starost postala najbolje godine koje je ikad imala. 

 

Nije imala pojma s kim će dijeliti časove, ali se nadala da ta mlada žena shvaća isto. Ne postoje najbolje godine, kad je matematika u pitanju. Najbolje godine su pitanje trenutka, slučaja, vjerovatnoće. Najbolje godine su one kad se najbolje osjećamo. 

 

(zurnal.info)