Dijala Hasanbegović: Bio je to taj crveni kauč

Bio je taj crveni kauč, koji je obilježio Almino djetinjstvo. Da, kauč, koji je postao simbolom, preslikom, asocijacijom na svaku svađu roditelja kojoj je svjedočila, a bilo ih je mnogo. I dešavale su ze za praznike. Posebne događaje. Pred putovanja ili rođendane. Majka bi stajala na jednom kraju kauča, otac na drugom, i urlali bi. Urlali bi kao da se istovremeno vole i mrze do dna duše, u oblaku dima cigareta koje su pušili tako urlajući, povlačeći dimove kao gorivo za još urlika. I cijela je slika dnevne sobe bila scenografija, minimalistička, s crvenim kaučem u oblaku dima i dvoje ljudi koji urlaju i plaču. Bila je to predstava njenog djetinjstva. Jednoga dana, zaključila je, da će je možda i uprizoriti na kakvoj sceni, ali onda je zaključila da bi to bila prevelika sramota.

Bio je dugačak, dovoljno da sjedne njih četvero, roditelji, ona i njen brat. Na televiziji je, u reklamama i filmovima, gledala kako ljudi sjede na kauču ispred televizora, pokriveni dekom, smiju se i razgovaraju. To je slika koju uvijek imamo o kaučima. I ovaj je bio usmjeren prema televizoru, ali je televizor, pojačan do daske ili sasvim smanjen, ostao negledan. Film koji su ona i brat gledali bio je izvan njega, u vrtlogu strašnih izjava oca i majke, koje su razmjenjivali s jednog kraja crvenog kauča na drugi. Često bi im, u žaru momenta, ispao žar iz cigarete, direktno na kauč, i progorio ga. Često bi se desilo da piće iz čaša i flaša, u talasu osjećanja, prelije kauč i ostavi neizbrisivu mrlju. Otac bi često spavao na tom kauču nakon tih svađa, u nemogućoj pozi, s jednom rukom i jednom nogom na podu. Njihov je pas jedini koji je znao ponekad prosto da sjedi na tom kauču. Jer to je bilo mjesto za sjedenje, za njega jedinoga u porodici. Nikad taj kauč nije bio mjesto za sjedenje. Pas bi se počešao, ostavio dlake, i otišao leći na pod.

Zaklela se, dakle, Alma, da nikad neće imati dugački crveni kauč za sjedenje, kupljen za Novu godinu osamdeset i neke. I provela je svoju mladost na otomanima, foteljama, taburetima, stolicama. Čak je i sama napravila svoj kauč, koji nije ličio ni na šta, ali barem nije bio jadna, ofucana tvorevina puna rupa od cigareta, mrlja od vina, pasjih dlaka i dima užasne mržnje i ljubavi koju su dijelili njeni roditelji tako velikodušno, tako dramatično, tako scenski za svaki praznik, pred svako putovanje, pred svaki rođendan. I to je jedino bilo važno.

I da, bio je usmjeren prema televizoru, njen improvizirani kauč, i televizor je uvijek bio podešen na zvuk dovoljno glasan da se čuje, a dovoljno tih da se može i razgovarati. Na tom i takvom kauču provela je i najljepše trenutke sa svojim prijateljima, i sa svojim budućim mužem, Arminom. On nikad nije vikao na kauču. Niti pored kauča. Nije ni pušio i pio u bijesu. Nisu se svađali preko kauča. I oni i pas vidjeli su to kao mjesto za sjedenje. Baš kao u filmovima i reklamama, prekriveni jednom zajedničkom dekom. Mjesto za sjedenje je sve što je ona ikad željela i napokon dobila u životu, zahvaljujući sebi. I osjećaj normalnosti koje je to mjesto za sjedenje pružalo značilo joj je toliko, da bi svakome bilo smiješno ako bi to ispričala. Zato je šutjela o tome.

Udala se, za svoje pojmove, relativno rano, s dvadeset i šest godina. Opremili su stan zajedno, jednu po jednu stvar, da bude jedna, ali dobra i vrijedna. Međutim, stari improvizirani kauč nije preživio selidbu u novi stan, prosto se raspao. I bilo je bajramsko sniženje u svim prodavnicama namještaja, pa je Armin predložio da kupe kauč. S jezivim osjećanjem nečeg užasnog što može da se desi, Alma je samo rekla da mora, jednostavno mora da bude plavi. I obilazeći prodavnice, odabrali su jedan. Plavi. Dugačak, da može sjesti troje ljudi i pas. Nije bio ni sličan onom iz njenog djetinjstva, i pristala je. Pristala je kupiti plavi kauč, pred praznik, na sniženju.

Ispostavilo se da prodavnica dostavlja namještaj samo do haustora, a da se dodatno mora platiti ako želite da vam se unese u stan. Kako je bio dugačak i nije mogao stati u lift, morali su ga nositi skupa na šesti sprat, gdje se nalazio njihov stan. I krenuli su, tako, dan pred Bajram, u pohod uznošenja kauča uz stepenice. I sprat po sprat, svako od njih imao je vlastiti savjet, uputu, izvikanu naredbu, kako da ga okrenu, gdje bi mogli da udare, zaglave. I sprat po sprat, kauč je postajao sve duži i teži, Armin je postajao sve nervozniji, zašto ona to s njim nosi, zar nije mogao zvati nekoga, zar nisu mogli izdvojiti da plate da to neko ponese gore... da bi odjednom došao do zaključka da ona to nije u stanju, da on mora zvati nekog drugog, da će sad da se obruka pred prijateljima, pred Bajram, pred komšijama, počeo vikati i gladiti kosu, zatim izvadio elektronsku cigaretu, počeo povlačiti lažne dimove, i uzdisao na vrhu stepenica.

Alma je iznenada, opet, vidjela cijelu scenografiju, minimalističku. Dvoje ljudi koji viču jedno na drugo preko kauča, plavog, ali jednako pohabanom užasom ljudskih emocija.

Povukla je donju stranu kauča na kojoj je ona stajala i gledala ga kako se komada niz stepenice.

(zurnal.info)

Tekstovi i fotografije potpisani kao autorski rad novinara i fotografa Žurnala dostupni su za prenošenje 24 sata nakon objavljivanja, uz obavezno navođenje izvora.