Dijala Hasanbegović: Takva ljubav ne postoji!

 

S jedne je strane grupa djevojčica, s druge strane grupa djevojčica i dječaka. Djevojčica koje, s jedne strane, vjeruju da takva ljubav ne postoji, i to su isključivo djevojčice, s druge strane dječaci i djevojčice koje tvrde da je udarac ipak želja za fizičkim dodirom voljene osobe. Iako je u ovoj sceni sve prouzročeno time što je Samir povukao Dijanu za rep toliko jako da je zaplakala, nema mnogo razlike ni među odraslim ljudima. Nikad je neće ni biti. Jer, svi mi živimo svoja djetinjstva, ukukuljena u naša otvrdla srca, umotana u društvene predrasude i tradiciju, u ono što su nam rekli roditelji, prijatelji, neprijatelji. On te voli, on nije tako mislio. Što te više voli, jače će ti čupati kosu. Ne bi to radio da mu nije stalo. Da mu nije stalo, otišao bi. Zaboravi. Ta i takva ljubav, bez obzira šta male buntovnice s jedne strane učionice govorile, među odraslim zaživi i postoji, i održise. I dodjeljuje joj se medalja časti ako ne završi raskidom ili razvodom. Brakovi koji traju decenijama uprkos svemu, odlikovani. Uprkos udarcima, uprkos boli. Svaka im čast. 

 

Da, svi mi odrastemo da živimo svoja djetinjstva, mišljenja sam, i neću od njega odustati. Postanemo pametniji, postanemo iskusniji, ali ono što ne zaboravljamo su naše prve uspomene. A djetinjstvo, često idealizirano, često stavljano na prijestolje nevinosti, sreće i čistog života, također je često i najokrutniji period. Period kad nastaju rane i sjećanja koja baš nikad nećemo zaboraviti, nego ćemo morati da naučimo s njima živjeti, i od njih načiniti šta znamo i umijemo. A to često, nije ništa dobro, nažalost. Crtamo kućice sa suncem iznad krova, i olistala stabla, i porodicu na okupu sa psom, i loptom, i biciklom, a kod kuće krvarimo kad vidimo, kad osjetimo okrutnost odrastanja.

 

Nisu sva djetinjstva sretna. Mnogo ih nije sretno. Samo što dječja duša ima tu čudesnu sposobnost da stremi životu, kakvim takvim, boljim. Dječije tijelo i dječji mozak ne odustaje i ne može i ne želi da shvati odbijanje. Zbog toga postoji planeta. Ne zbog toga što su sva djeca sretna i što odrastaju u sretne ljude. Naučimo, vrlo rano, da bol treba podnositi, jer jednog će nam dana svijet čestitati na tome, nagraditi nas za sve što smo pretrpjeli. Djevojčice to prve nauče. Da se on ponaša suprotno od onog što osjeća. Da je tata ljut samo kad nisi dobra djevojčica. Da moraš znati kako da se ponašaš, da ne bi izazvala lavinu. Da je svaki mjesec kazna u krvi. Da rađaš u bolovima jer si ti kriva. 

 

Po iznenada sunčanom zimskom danu, dugačka zmija djece poredana u red po dvoje polako šeta naseljem. Krenuli su u šetnju, u obilazak. Možda će u prirodu. Šušte i pršte boje njihovih ruksaka, tenisica, glasova. U redu dvoje po dvoje. Svakom je poznat taj red. Poznat je i neparan broj učenika u razredu, u kojem jedan učenik ostaje nepar. I on hoda po dvoje. Ali, s učiteljicom. I to nikad nije baš bilo koji učenik. To je onaj najtiši, onaj s kojim se najmanje priča, onaj koji je prošao najkraću životnu školu, a ta je škola tek počela. Može biti odlikaš, a može i ne biti. Koga učiteljica drži za ruku, u redu dvoje po dvoje, e to je dijete koje će zapamtiti. Da je svako držao druga za ruku, ili drugaricu, koju povlači za kosu jer je voli. A on je držao učiteljicinu ruku. Bit će odrasla osoba jednoga dana, i za ruku će držati koga želi, ali u onom okamenjenom srcu, nosit će svoje djetinjstvo kao vječni mit – držat će nepredvidivost i nepravednost života za ruku kao učiteljicu. Jer nepravedno je, ne biti u paru. Biti u paru s nekim ko to mora, jer to mu je posao. Moraš biti u paru, makar platio za to ljubavlju, tradicijom, životom. Sve drugo su krivine, u koje nikako ne želiš zaći, ako hoćeš da tiI post nekad čestitaju za izdržljivost. I poskakuj, dok držiš učiteljicu života za ruku. To je tvoje djetinjstvo. Kad ćeš ga živjeti, ako ne sad? Živjet ćeš ga cijeli život. Hoćeš. Tako što ćeš naći svoj par i provesti život s njim ili s njom, po svaku cijenu, da bi imao ono što nisi imao kao dijete, ili tako što ćeš ostati sam. Ocijenjen i procijenjen, kao neko s kim se ne može, jer ne pristaje na životne kompromise, zato što bole. A bol se nagrađuje. 

 

I tako djevojčice i dječaci odrastu u ljude koji su naučeni da sve ima svoju cijenu. Užasna, strašna izreka. Postoji cijena fizičkog kontakta, neko će te zagrliti, a možda i udariti tokom života, ali izdrži, jer tako se mora. Ili budi nepar. Budi neodrastao. Budi dijete koje se još uvijek boji, da će ga tući onaj ko ga voli, i da će i redu, dvoje po dvoje, držati ruku ispruženu prema životu, kakav god bio. 

 

(zurnal.info)