Dijala Hasanbegović: Pukotine

- Kakav ti je to ožiljak između obrva?

- Nije to ožiljak, brate, to je bora.

- Kakva je to bora, mala, a duboka, nije to ti je nešto...

- Ma, bora, imam je već dvije godine, to ti je ona bora brige.

- Čuj bora brige, zar ona nije na čelu?

- Jok, to je mislilačka bora. Ovo je bora brige.

- A smijalice?

- Oko očiju i usta.

- Vala, nemaš ništa oko očiju i usta.

Dok sam objašnjavala prijatelju kojeg nisam vidjela deset godina otkud mi duboka brazda između obrva, pokušavala sam se prisjetiti kako je došlo do toga da u glavi još uvijek imam dvadeset, trideset i nešto godina, da su svi poznanici i prijatelji isti kao što ih pamtim, da su djeca još uvijek djeca, i da ja mogu uzbrdo pješke a da me ne zabole iznutrice. I shvatila sam, tek nakon te duge, otrežnjujuće kafe, da imam pukotine u sjećanju, baš kao što ih imam na licu.

- Sljedeće godine punim šesnaest godina i polagat ću vozački – kolegica iz razreda je napućila usne u pupoljak.

- Zar ne moraš imati osamnaest?

- Ne znam... I ja mislim da moraš imati osamnaest.

- I ja.

- Šta god, ja ću polagat', nije me briga. To ti dođe k'o da si se oslobodio, kontaš?

- Mene nikad ne gledaju poprijeko kad kupujem pivu. Ne pitaju me koliko mi je godina, to vam je, jaran'ce, da znate, jer izgledam k'o muško pravo. Pipni, pipni mi bradu!

-

- Nemoj mu dirati bradu! Bode.

Razgovori iz te dobi uglavnom se tiču našeg brzog, što bržeg odrastanja. Što bržeg cvjetanja iz  pupoljka u cvijet. Ili u šta već, na kraju će se ispostaviti. U koprivu, korov, blitvu, krastavac, u krompir s  brazdom, s pukotinom brige po sredini. Ali ne razmišljaš o tome, zapravo, toliko ti je to daleko od pameti, da ne bi mogla ni pojmiti, sve i da ti neko kaže. Misao o budućnosti je uglavnom misao o oslobođenju, a ono dolazi – povećanjem broja godina provedenih na Zemlji. Dodaješ sebi godine, bradu, šminku, auto. Još uvijek si gusjenica iz koje ne znaš šta će se izroditi, ali tada ti je to svejedno. Kad larva pukne, nije važno šta će se iz nje izleći. Bit će slobodno biti sve što želi. Baš sve.

O tom „baš sve“ nikad ne razmišljamo, pogotovo ne pred sami prvi san, kad nas bole noge od trčanja i od centimetara rasta. Ali kad zaspimo, sanjamo da padamo. Padamo u beskraj. Nikad ne dotaknemo tlo i ne razbijemo se. Ali padamo, padamo, padamo. Neko je sretan i sanja da leti, a takvi su rijetki. Odrasli su nam govorili, ako sanjaš da padaš, to znači da rasteš. Rast je, dakle, pad, pomislila bih. Bili su u pravu. Od ranih dvadesetih ne sanjam da padam.

- To je intervju za posao, obuci se fino.

- Obući ću se fino – narančin sok mi prska u lice dok je gulim.

- Ne, mislim, kao gospođa se obuci.

- Nisam ja gospođa.

- Ma, znaš šta mislim, cipele, suknja, sako. Mogu i pantalone, bluza neka lijepa.

- Ja toga nemam – reče osoba s ormarom punim odjeće za onu u srednjim dvadesetim.

- Posudit ću ti ja.

Naravno da će mi posuditi. Vozila je Golfa u slobodu sa šesnaest godina. Osamnaest. Ne znam. Imam pukotine u sjećanju.

No, sjećam se da sam otišla na intervju u farmericama i cvijetnoj bluzi, koju sam opeglala noć prije. Na njoj su bili pupoljci i procvati nepoznatog cvijeća. Tek pred sami izlazak sam shvatila da je izrez prevelik, i stavila pribadaču da ga zatvorim. Ne onu sićušnu, koja ponekad dođe s odjećom koju kupite, već veliku. Onu koju stavljate na navlaku za jorgan, kada dugme otpadne s posteljine u kojoj ste sanjali da padate. I to je bio posljednji intervju za posao na koji sam otišla. Bila sam pospana, kao da nisam dovoljno padala... mislim, sanjala. I nisam, jer je majka bila u svojim zadnjim danima. Tješilo me da je, moguće, bila često sretna. Imala je puno smijalica. I velike, dvije, bore brige. Taj dan, taj zadnji intervju za posao, oslobodio me. Odlučila sam imati svoj posao i raditi jedino što mislim da možda radim dobro. Pisati. Pisanje je jedino što popunjava pukotine u sjećanju.

Na povratku kući, glave mutne od misli o poslu, bolesti, odjeći, svemu važnom i nevažnom pomiješanom u jedno klupko. Prošla sam pored izloga prodavnice, skoro sasvim nesvjesno se vratila i buljila neko vrijeme u njega, ne gledajući ni u šta. Zatim sam ih ugledala. Pocijepane farmerice. Ne samo da su bile isparane, nego su imale i goleme rupe na koljenima. Sasvim su bile blijede, malo plavičaste kao januarsko vedro nebo. Ušla sam u prodavnicu i kupila ih, a da ih nisam ni probala.

I možda nije sloboda bila ono što sam tad osjećala, ali je bila neka vrsta moje odbrane od svijeta koji slaže ljude u ladice, stavlja na police, i uzima po potrebi, po izgledu, po godinama.

I idem ja tako, u nekoj godini, u dvadeset trećoj, u trideset trećoj, u četrdeset trećoj, s vrećom punom dubokih ožiljaka, rupa na koljenima i dalekog, svijetloplavog, plašljivoga neba.

(zurnal.info)