Dijala Hasanbegović (audio): Strah kao gorivo

Više me nije strah. Ničega, osim vrlo konkretnih stvari, u vezi s kojima nešto mogu poduzeti. Mogu ne hodati kasno noću, mogu pogledati lijevo i desno dok prelazim cestu, mogu ne vjerovati svakome. U vezi s tim, mogu što je u mojoj moći. Ali dok sam odrastala, bilo me je strah vrlo neodređenih stvari. 

Da će naglo nestati svi oni koje volim i koji mene vole. Da će se zidovi moje sobe sručiti na mene kao knjige s police, da će kuća pasti na mene kao na vješticu iz Čarobnjaka iz Oza. Da će se svijet raspasti. Što se skoro i desilo, vrlo brzo, ili vrlo polako. I kada se desilo, više me nije bilo strah i vrlo rano sam ostala bez želja. 

Jer, shvatila sam, strah je ono što nas nagoni da maštamo o miru i zadovoljstvu. Život bez straha, konkretnog ili neodređenog. Od straha rastemo, zato su nam stari govorili, da ako sanjamo da padamo u ambis, i strah nas je, i osjećamo kao da nas nešto vuče za noge – rastemo. 

Kad sam prestala da rastem, strahovi su se promijenili. Od njih više nisam rasla, ali sam željela. I dalje želim. Mislim, ne da rastem, već prosto – želim. Imam želje, i ma koliko se trudila, ne mogu od njih da odustanem. 

- Šta želiš, reci mi šta želiš? – pitao me prijatelj jednu večer. 

Osjetila sam, naglo, kako mi se grudi pune strahom od toga što bih mogla izreći. I primirila sam se. Primirila sam buru straha, začas se sabrala, i  pustila strahu da iz mene izvuče one najjednostavnije želje. One u vezi s kojim mogu nešto poduzeti. 

- Dovoljno da me ne boli glava, i da mogu imati još dvije mačke. Ženke. Ovaj put. 

Koliko nas je strah ljubavi? Isto onoliko  koliko je želimo. Od ljubavi je najveći strah, zato nam oduzima dah, pamet, nedosljedni smo i često neslični sebi kakve inače poznajemo. Ništa se ne uklapa ni u šta, i nema veze, jer adrenalin od straha od ljubavi stvara potpuno drugi svijet, u kojem vrijede potpuno druga pravila, a to je da pravila nema. 

Osim ljubavi, strah nam omogućava i da budemo hrabri, iako zapravo niko to nije. Hrabrost, naravno, nije kad nas više nije strah. Nije ni onda kad uprkos strahu učinimo nešto. Za mene, hrabrost je kad nemaš više šta da izgubiš. Tek onda, strahovi nestaju, ali nestaju i želje. 

Šta da se radi, meni dovoljno da me ne boli glava i, jednoga dana, još dvije mačke. Ženke, ovaj put. 

- Do dvadeset i pete, rastemo do dvadeset i pete, pa milimetar, milimetar – ali rastemo – objašnjavala je moja visoka kolegica, koja je imala sreće da je baš narasla. 

Ja sam prestala padati, plašiti se, hoću reći rasti, jako rano. Pa sam strahove morala proizvoditi kako bih imala još želja. 

Ali, koliko nas je strah ljubavi? Svega onoga što osjećaj sa sobom nosi, bio uzajaman ili ne, bio u sočnom grijehu ili platonskoj zanesenosti. Bila to ljubav prema bližnjim i prijateljima, koliko nas je strah? Izdaje, prevare, zaboravljenosti, neshvaćenosti, užitka, uzbuđenja, zanosa, dosade, boli, suosjećanja, dijeljenja života, razočaranosti, oduševljenosti, smrti – svega onoga što može izroditi ljubav u koju kročimo nesvjesni strašne pogonske snage koju za nas ima strah. Koji ćemo prevazići onda kad više nemamo šta izgubiti i više ništa veliko željeti. Do tad, ko je našao dovoljno ljubavi, našao je. Ko nije, ne može ga boljeti, jer ne može je se ni sjećati. 

Sinoć sam spavala bez jastuka. Prosto, izmakao mi je, kao pticama oblak, ispod glave i skliznuo s kreveta. Spavala sam na potpuno ravnom krevetu, što mi nikad nije prijalo. I to je bilo to osjećanje, kad shvataš da te naglo obuzima san, koji će biti dubok, dubok taman onoliko koliko želiš, kad si napokon odlučila da skončaš i taj dan. I sekunde, djelići sekundi nedostaju, i nisi više tu.

I, odjedanput – prestaneš da propadaš u san. U momentu kad treba da potoneš, nešto te vraća na površinu. Natrag u budnost. I baca te, nemilosrdno te baca iz stvarnosti u nestvarnost, iz svijesti u nesvijest, i podjednako je stvarno, i odjednom shvatim – obrnuto rastem. Umjesto da padam u ambis, odvajam se od svijeta, ambis me vraća natrag u svijet. U ljubav. 
I još uvijek mogu željeti. 

(zurnal.info)