Dijala Hasanbegović: Dani kada slavimo život

Cijeli moj život taj dan sam čekala. Zbog tog čekanja i danas više volim obične dane od praznika i slavlja. Sve zbog čekanja na taj dan, koji bi na kraju ispao poseban za sve osim mene. Dobro, možda je bio poseban, ali ne na način na koji sam to željela. 

Dok sam bila dijete, pripreme bi trajale od jutra. Jer, dječiji rođendani nisu tada bili ono što su danas. Grupa djece okupljena oko šarenih biskvita, torte i sendviča, i preuzbuđeni roditelji koji snimaju mobitelima. Na današnjim dječijim rođendanima, djeca vladaju. U ono doba, vladali su odrasli. Barem je tako bilo u mojoj porodici. 

Pekla su se pečenja i pite. Nabavljale su se gajbe pića. Barem moj otac nije mogao bez pića zamisliti ičiji, pa i dječiji rođendan. Poklonima sam se radovala, otvarala bih ih ujutro, u pidžami. To su bili prvi i jedini sretni trenuci moga rođendana, i samo moji. I nije bilo nikog osim mojih bližnjih. Moj privatni Božić. I dok je još trajala sreća zbog poklona, telefon bi počeo da zvoni i porodični prijatelji su se najavljivali, dogovarali. O njihovim poklonima nisam razmišljala. Veći bi mi poklon bio, da nisu ni dolazili. Ali ne. Generacija naših roditelja smatrala je rođendan vlastitog djeteta – ličnim slavljem. Jer, ipak smo mi njihova djeca. Oni su odgovorni za naše postojanje. 

U oktobru, u rani mrak, prvi gosti bi počeli pristizati. Obično, prvi oni s djecom. Kuća je već zamamno mirisala na ukusnu hranu, za pravljenje torte nije bilo vremena, pa je obično bila kupljena u slastičarni. I dok bi svi mirisali specijalitete iz kuhinje, torta bi se prva načinjala. Ja bih pogasila svijeće, obučena u haljinu koju je šivala moja nana, kose prejako svezane u kike, i mi djeca bismo jeli. Dok bi jeli, izvadili bi  na pod sve moje igračke, a imala sam ih mnogo, bila sam jedino dijete. Jela bih tortu i gledala kako moje lutke ostaju bez glava i udova, dok su odrasli za stolom kidali glave i udove pečenju. I jedno po jedno piće bi se otvaralo, i oni bi postajali sve glasniji i veseliji. Djeca bi pozaspala već oko jedanaest sati, a ja bih od silne buke dobila migrenu. 

I dok su sva svjetla u kući bila popaljena, stol se prolamao od hrane, i ljudi polako skidali kravate i veste, mene bi mama odvela u spavaću sobu, i polegla na krevet. Bio je taj neki preparat za bolove u sirupu. Popila bih ga, u sobi ugašenog svjetla, i gladila palcem prst na njenoj ruci. Tako bi se završio moj dječiji rođendan. U omaglici migrene, maštala sam o poklonima koje sam dobila, i kako će sutra biti novi, obični dan i ništa se neće očekivati. I to me ujedno i rastuživalo i pružalo olakšanje. Uvijek sam previše očekivala od posebnih dana. I to bi me uvijek slomilo, jer dani bi bili posebni, ali nipošto i nikako onako kako sam ja željela. 

Rođendane ne slavim već odavno, barem ne na bilo kakav formalan način. I uspiju nekako proći kao malo ljepši, obični dani. I trudim se da ih takvim održim. No, čudljivi oktobar zna isplesti stvari tako da izgledaju kao da nisu krojene za nas. Takav je bio i zadnji rođendan, prije kojeg sam se zaklela da ću „sve stvari dovesti u red“. Ma, sve stvari. U red sam dovela baš ništa, u glavi je umjesto migrene bilo klupko zapetljanih misli, kajanja, kašnjenja. I nevjerovatan san, kojeg nisam mogla otjerati s očiju. San u kojem se ništa ne sanja, san u kojem si zapravo budan i razmišljaš o tome kako budni ljudi ne leže i ne razmišljaju na svoj rođendan. Ali san iz kojeg se ne možeš probuditi. 

I riješila sam se, za svoj posljednji rođendan, tog čudljivog oktobarskog dana, očekivanja od narednih godina svoga života. Možda ne postajemo mlađi, možda ne postajemo ni mudriji, ali naučimo obrasce. Naučimo da su najbolji dani oni kad se osjećamo dobro, ili makar imamo iluziju dobrog. Kad jedemo dobro, jer tako treba. Kad se smijemo, kad god možemo, jer rijetko imamo priliku. Kad smo svjesni da volimo i da smo voljeni, koliko god malo ili puno te ljubavi bilo – to su naši rođendani. Dani kad slavimo svoj život. Tuđi život. Kad se naši stolovi prolamaju od isprepletenih ruku ljudi koji su nam spasili život. 

(zurnal.info)