Dijala Hasanbegović: Čovjek koji brine o srcima ptica

Ankica nije zapalila svijeću za pokoj nečije duše još otkako je preminuo njen papagaj Kićo. To je bila velika žalost, danima su dolazili ljudi. A ona je plakala i zaklela se da neće imati više ljubimaca, i vrlo malo prijatelja kojima će jednoga dana morati paliti svijeće. 

I prošlo je mnogo noći u kojima je plakala za dragim ljudima koje je izgubila prerano, a uvijek je prerano za izgubiti drage ljude, ali nije palila svijeće. Palila je samo cigaretu za cigaretom, šarenim upaljačima. Onim, kojima naljepnice prikrivaju koliko (ni)su napunjeni. Cvijećem, plažama, životinjama, apstraktnim šarama egzotičnih boja, pa i tigricama, kakav je bio Kićo. Takve je najviše voljela. Kako nikad nije znala koliko je ostalo u nekom upaljaću, jer znalo bi se desiti da nekad upali, nekad ne upali, a može zatrebati, odabrala je veliku kutiju u koju ih je slagala. Mogu zatrebati. A i bilo ih je toliko s papigicana nalijepljenim preko lažnog punjenja. I tako noćima, cigareta za cigaretom, osmijeh za osmijehom, a često i suza za suzom.

Ankica je rijetko izlazila, i zbližavala se s malo ljudi. Najčešće je sjedila sama u parku, samo s upaljačem i cigaretama. Ponekad hranila ptice. I čekala, neku novu noć, u kojoj će zapaliti cigaretu u sjećanje na nekog koga je voljela. A takvih je bilo malo. 

Sve do jednog dana nije upoznala Darka. Tu, u parku. Također je sjedio sam, ali uvijek je imao neku knjigu sa sobom, uglavnom o pticama. Sam je započeo razgovor o pticama, dok je gledao Ankicu kako hrani golubove. Pričao je prvo sam, o tome šta pticama najviše prija, kako ih buka najviše plaši, i kako ptičije srce, kao i ljudsko,  može da pukne. I to je osvojilo Ankicu. Čovjek koji se brine o ptičijim srcima. Nikad nije srela nikoga takvog. I onda je počela da provodi više vremena u parku, nego u kući ili na balkonu. Darko nije pušio cigarete, ali joj je redovno poklanjao šarene upaljače, često s naslikanim papagajem ili nekom drugom pticom. Jednom joj je poklonio jedno s naslikanim srcem. Nije rekla ništa, ali njega je najduže čuvala, prije nego što će ga staviti u kutiju s upaljačima koji možda još uvijek mogu zapaliti poneku cigaretu. 

Godine su prolazile, a njihova veza je ostala park. I knjige o pticama. Oboje su se radovali, čak i kad bi padala kiša, da sjede pod raznobojnim kišobranima, i napokon se opet u životu početi smijati. Svemu. Smiješnim golubovima, ljudima, djeci. Smijati se Ankicinoj kutiji koju je Darko prozvao Pandorina kutija. „Nećeš nikad koristiti te upaljače“, govorio je. „Ali neka stoje. Ne treba se otvarati, znaš, Pandorina kutija. To nikad ne sluti dobrome.“

Jeste, to je zaista bila ljubav kakva postoji među nekim pticama. Golubovima, naprimjer. Ali kad bi golubovi bili raznobojni i šareni, iscvrkutani egzotičnim bojama, to bi onda bili Ankica i Darko.

„Ne, mi smo ti pedeset nijansi sive“, smijala se Ankica, kad ih je usporedio s golubovima. 

Jednoga je dana Darko došao u park sa štapom. Prvo je samo šutio, zatim objasnio Ankici da ima problem s nogom, da je tu vjerovatno neki tromb, ali da će on to brzo riješiti i da je mala vjerovatnoća da on dođe do srca. Dakle, tromb. Ili da izazove neki udar. Taj dan ih je udar groma u gromobran susjedne zgrade ranije otjerao kući. I otad, bilo je dana kada Darko nije imao energije da dolazi u park, ali uvijek bi je nazvao na telefon i rekao šta je pročitao o pricama taj dan. Ponekad bi zaspao popodne i nazvao tek sutradan.

Prošli su i mjeseci, prošlo je i cijelo šareno proljeće prepuno papagajskih veličanstvenih boja, sastanci i pozivi postajali rjeđi, a onda je došlo ljeto, kišnije nego ikad. Svaki je dan padala kiša, Ankica išla u park i sjedila pod šarenim kišobranom, sama.

Nije bilo nikakve potrebe da zove Darka. On bi već nazvao nju, pomislila je. Sigurno je umoran. 

Tu večer, nakon što je pokisla do gole kože, jer kišobran nije pomagao, presvukla se i sjela u fotelju s cigaretom i upaljačem. Koji nikako nije htio da upali. Probala je i druga dva na stolu. Ma, niti plamićka. Odjednom se sjetila kutije s upaljačima i dugo razmišljala da li da je otvori. Nije više mogla izdržati, prišla je kutiji i počela iz nje vaditi jedan po jedan šareni upaljač, koji nije radio. Baš niti jedan. Niti oni s naslikanim papagajima. Prošao je cijeli sat vremena dok je isprobala sve upaljače i došla do dona kutije, vidjela na dnu kutiju šibica i ljutito zatvorila kutiju. 

Neko vrijeme je sjedila na podu, na rubu suza, pa na rubu kauča. Zatim ustala, otvorila kutiju, i izvadila kutiju šibica, posljednju stvar u kutiji. Unutra su bile samo dvije šibice. Kratko razmislivši, izvadila je svijeću iz ladice, i zapalila ju jednom šibicom. 

Cijelu noć gorjela je svijeća, a ona na nju palila cigaretu za cigaretom. Osmijeh za osmijehom, suzu za suzom. 

(zurnal.info)