Dijala Hasanbegović: Plutamo

Jedne sam godine odlučila kupiti jednu od onih plutanih ploča, za koje se pribadačama kače uspomene. Kače se slike, koncertne i druge karte, dječje skice. Sve što se može prikačiti da pluta nad našim životima i nadživi vrijeme, nadživi prolaznost svega i činjenicu da se sve kad tad završi. Imala sam namjeru da tu ploču od pluta podijelim sa osobom koja je tad bila ljubav mog života i sa prijateljima za koje sam mislila da su mojo doživotni. Kao da takvi prijatelji postoje. Ali kad kupiš ploču od pluta, u sve si sklon povjerovat. Naglo povjeruješ u viječnost uspomena. U vječnu ljubav. U vječnu odanost. Naglo povjeruješ u neku varijantu boga. 

Dugo sam skupljala stvari za ploču od pluta. Bilo ih je najednom jako puno, mojih i od moje ljubavi i prijatelja. Nisam znala da moj život sakuplja tako puno naizgled beznačajnih, ali zapravo naglo jako vrijednih sitnica. Nisam znala da su važne i autobusne karte, omoti od bombona, čokolada, vrećice od šećera, prazne, iz kafića, i slike, dabome. Slike poredane haotično i nasumično, na kojima su se svi, baš svi, morali smijati. I slike su morale biti s nasumičnihh događaja, najbolje onih spontanih, neplaniranih. Bilo je trzalica za gitaru i naljepnica, jako puno. Bila je to puna kutija sitnog, bisernog otpada koji je odjednom počeo da znači sve, sad, kad imam plutanu ploču. 

Na kraju, ostala je prazna. Ostala je prazna, a ja sam ostala prepuna sitnica koje mogu čovjeka da slome, kao što je kutija sa stvarima planiranim da se okače na ploču ostala prepuna i počela da puca po rubovima. Uhvatio me stah, beskrajan strah da će sve to što sam skupljala postati beznačajno, sad kad neče završiti zakačeno na nekoj ploči na zidu. Da ću ja postati beznačajna, jer će se sva sitna parčad mog života, a koja su ga odjednom na  svaki način činila, rasuti kad prepuna kutija pukne, a plutana ploča ostane prazna. 

Jedan dan, kad sam shvatila da je s mojom vječnom ljubavi i vječnim prijateljstvima sasvim gotovo, sjela sam i otvorila kutiju. Otišla sam zatim u kupatilo, začepila kadu plastičnim čepom i napunila je ledenom vodom. Pažljivo sam donijela kutiju u kupatilo, i vadila jednu po jednu stvar. I stavljala je u vodu. Jednu po jednu, jednu po jednu. I neke su plutale. Neke su tonule, raspadale se ili potpuno nestajale. Uskoro, pred mojim očima je bio okean sitnica koje više nikome ništa ne znače. One koje su potonule ili se raspale, kao i one koje su odlučile plutati satima, čak i nakon što sam ugasila svjetlo u kupatilu i otišla spavati. 

Ujutro, došla sam pogledati šta se desilo. Izgledalo je zaista kao jezero poslije oluje. Puno nasumičnih stvari, koje bi značile sve okačene na zid, ali ne znače ništa plutajući u kadi. Otčepila sam kadu i izišla. I tako sam ja počela plutati u novom životu. I odnijela ploču od pluta u sporednu sobu. Na njoj još uvijek ništa nema. 

(zurnal.info)