Moja je prijateljica Zrinka od malena skupljala satove. Prvo dječije, plastične, zatim male digitalne, male analogne. Zatim one u obliku životinja, predmeta, nekad nevjerovatnih predmeta za jedan sat – naprimjer, toster. Došli su zatim zidni satovi, pa oni malo vrijedniji satovi, pa antikni satovi, mnogo ručnih satova. Mislim da je to počela da čini jer je bila opsjednuta danom i satima u njemu.
Oboje roditelja radili su do kasno, a ona je bila jedinica. I čak dok su je baka i djed čuvali, držala je jedan sat na ruci, da zna koliko je sati i u koliko se vraćaju. A oni su tako često govorili da su zaboravili na vrijeme radeći, i da je bilo tako puno posla, ali da će joj to vrijeme nadoknaditi sigurno. Ne znam jesu li joj ga nadoknadili.
Jednom smo kolegica i ja prespavali kod nje u kući. Zapravo, nismo ni spavale. Stotine satova tik-takalo je, pištalo. Zvučalo je kao da smo u suptilnoj ćeliji za mučenje nesanicom. Ona je spavala. Valjda je to njoj postala tišina, to neprestano otkucavanje satova. Čovjek se tako navikne na šumove i buke, ponekad. Postane pozadina njegovog života. Njegova tematska pjesma. Zvukovi satova bili su pozadinska muzika Zrinkinog života.
Nije prošlo mnogo od noći provedene kod Zrinke, kad smo primijetili da se ona naglo promijenila. Bila je zamišljena, šutljiva, odsutna. I dalje je odrađivala sve svoje poslove, ali kao na automatskom pilotu. Uskoro je postala i vidno bljeđa i mršavija. Napravila je oko sebe nevidljivi zid, tako da se niko nije usuđivao upitati ju direktno šta nije u redu. Uskoro je uzela i bolovanje. Rekla je da prolazi kroz težak period i da joj je potrebno vremena. Moram priznati, prošli su mjeseci prije nego što sam joj se javila, i na moje čudo, bila je raspoložena da se vidimo. Pojavila se u zelenoj pelerini, s čudnim žutim dugmetom na sredini, kao da je bila u tuđoj odjeći. Nosila je šešir, možda sam je prvi put u životu vidjela sa šeširom. Ali bila je nasmijana, ispod ruža prekričave boje.
Rekla mi je sve tada. Napala ju je teška bolest, i nakon svih pretraga, doktor je rekao da nema puno vremena, čak ni uz terapiju. Šest mjeseci do godine dana. I uhvatila je sebe kako broji dane, od terapije je odustala, pokušala raditi ono što je čini sretnom, barem na kratko. Ali jedne noći, reče mi Zrinka, sve se promijenilo.
Spavala je. I najednom, probudila ju je buka satova. To neprekidno kucanje stotina satova od kojih su svi pokazivali različito vrijeme. U potpunom mraku. Vrijeme u mraku nema smisla, pomislila je. Zapravo, vrijeme više uopće nema smisla. Skočila je iz kreveta i otišla na tavan, po velike plastične, crne vreće. I počela u njih da trpa satove. Prvo one sa zidova, koje je morala da čupa i odšarafljuje. Zatim one iz vitrina, s polica, s poda. Punih pet vreća satova, koji su u tim vrećama još uvijek kucali.
Usred noći, izišla je u avliju, komšijska su se svjetla palila i virilo se kroz zavjese, i natrpala vreća koliko je mogla u kante, a ostalo ostavila pored. Ujutro, komunalci su odnijeli sve. Ili ko god da je to odnio. Stajala je kod prozora u potpunoj tišini. Iz te tišine, iste te tišine, meni je taj dan kad smo se sreli rekla:
- Znaš, vrijeme ni po danu nema nikakvog smisla.
I nasmijala se blještećim osmijehom.
(zurnal.info)