Dijala Hasanbegović (AUDIO): Ne odlazi ljubav nigdje

„Živa je, a ne zna da je živa“, opis je koji je komšinica dala o svojoj majci, s teškom demencijom. Ne prepoznaje sebe, nju, stan, ne prepoznaje stvarnost. I njena je priča slična svakoj drugoj takvoj priči. Uposlenik doma za stare i nemoćne, rekao je: 

„Njima je dobro. Oni ne znaju za sebe. Vi ste ti koji ćete najviše patiti. Jer, nedostajat će vam, a tu su.“

Kako je moguće, biti dobro jer ne znaš za sebe? Za svijet koji si iza sebe ostavio: sva dječija rođenja, sve smrti koje si ispratio, slavlja, tugovanja, ratove. One velike i one vlastite. Šta je tako dobro u tome što se u nekom mozgu odjedanput ugasi predmetna stvarnost i ostane ko zna šta?
Na samrtnoj postelji, moja je majka mene zvala „mama“. U tom momentu sam znala da više nije tu, ali je još veći šok bila spoznaja da JA više nisam tu. Da ne šetam njenim svijetom, već da sam neko drugi, u nekom svijetu koji ja ne poznajem, ali koji je sad za nju jedini stvaran. I pružala je ruke, kao dijete, prema meni, da je pridignem, da je prošetam. 
„Mama.“

I razmišljala sam tad, kao što razmišljam i dan danas, u šta se ugrađuju životi kojih se više ne sjećamo i nestaju li oni s našom sviješću. Zaključila sam da ne nestaju. Zaključila sam da je život moje majke, od njegovog samog početka, prvog majčinog zagrljaja, pa do postelje u kojoj je tad ležala, ugrađen u mene, u sve u meni i oko mene. I ja sad hodam njenom sobom, s licem njene majke, s hodom njene majke, s odgovornošću koju je prema njoj imala njena majka. 

„Živa je, a ne zna da je živa.“

Zna cijeli svijet, zato, rekla sam. Svi znamo da je živjela, i da će nastaviti živjeti u nekom grumenu zemlje od kojeg smo napravljeni. I to je jedina utjeha koju sam mogla pružiti komšinici, a da je iskrena. Ako je uopće utjeha, razmišljala sam dok sam vidjela sebe ponovo, kako šetam po sobi svoje majke, vjerovatno odjevena kao njena majka, počešljana kao njena majka, i što je najpotresnije, očito s rukama i zagrljajem njene majke. Tražila je da je pridignem kako je ona pridizala mene, kako je njena majka pridizala i nju i mene, i pridržavale smo se između svjetova. Pridržavale smo se, rukama i zagrljajem, kako bismo bile sigurne da su svi od svjetova podjednako stvarni, da niko nikad sasvim ne nestaje, a da tragovi u kojima živimo šute i progovaraju rijetko.  Progovaraju rijetko zato da bi nama bilo dobro. Kako je rekao bolničar, dobro je kad ne znaš za neke svjetove. Da sam bila tu, rekla bih mu da je ponekad dobro i saznati. Boli, dovraga, jako boli. Ali znaš da nisu bila uzalud, sva rođenja, sve ispraćene smrti, sva slavlja, svi ratovi, veliki i mali. 

Shvatila sam, još tad u majčinoj sobi, da nema baš neke utjehe za čovjeka, kojom bi on bio sasvim zadovoljan, kad je odlazak voljene osobe u pitanju. Bilo da je otišla samo umom, ili i umom i tijelom. Postoje samo ti momenti u kojem shvatamo da naši životi nikad nisu samo naši. U nas su ugrađeni svi životi onih koje smo ikad voljeli i s kojom smo dijelili krv. I tako je bolno to saznanje, da o njemu niti razmišljamo, niti želimo. Ali dođe, ponekad. U tišini, u nekim mirisima i bojama, u našim rukama i zagrljaju, u našim međusobnim oslovljavanjima, dođe to saznanje. I nije to nikakva utjeha, ali je odgovor na važna pitanja, od kojih je najvažnije: gdje odlazi ljubav?

Ne odlazi ljubav nigdje. Kao što je bila sveprisutna u našim tijelima, tako je sveprisutna i izvan nas. Ugrađuje se u naše svjetove, u naše nove ili stare živote, i vječno živi u našim naramcima. Na našim rukama. I njoj se uvijek obraćamo kao majci. Grlimo je, a ne znamo da li je grlimo. Grlimo li nju, sebe, ili nekog konkretnog koga smo voljeli, a izgubili u ovom svijetu. I zdušno sam prigrlila taj svijet ljubavi, on mi je pomogao da živim i preživim. Bez obzira gdje taj svijet bio. 
Možda oni nisu znali da su živi, ali je zato sav njihov svijet, i dugo poslije njih, živ. 

(zurnal.info)