Dijala Hasanbegović: Slojevi

S ljubavlju prema drugoj osobi, bilo da se ona rodi i traje cijeli život, bilo da traje kraće, rađaju se brojna druga osjećanja. Ona koja je ponekad osnaže, zatalasaju je kao preraslu travu nakon augustovskih kiša, i ona koja je sasvim pokose. Osjećanja koja ljubav ušutkaju rukom preko usta, pa riječi više ne izlaze, nego samo nespretno mumljanje. Jedno od najlukavijih i najtežih osjećanja, zapravo je poriv da voljenu osobu zaštitimo. Da štitimo svoje dijete, unuče, životnog partnera, prijatelja. Taj poriv za sobom povlači i cijelu seriju sjećanja na sve voljene ljude koje nismo mogli zaštititi, koji se nisu dali zaštititi... i one koje smo previše štitili. 

Moja je prijateljica provela svoje djetinjstvo u prigradskom naselju. Onom u kojem, budući da je maleno, sve što se događa, sve što se kaže iili prešuti, poprima nevjerovatne razmjere. U kojem je tuga ona od koje se umire, u kojem je sreća gubljenje pameti, u kojem je ogrebano koljeno gangrena. U njemu je komšija kojem su dodijali vrapci koji mu čopkaju biljke, pa je jednog dana odlučio da ih sve potruje. Pa je umro od raka vrlo brzo. Kao i oni koji su zlostavljali svoje porodice, i doživjeli duboku starost. U malim mjestima vlada posebna vrsta poretka, zločudnog i ponekad iznenađujuće velikodušnog. I od toga treba štititi slabije. 

Majka moje prijateljice rano je izgubila svoje prvo dijete. Sina. Bilo je važno imati sina, dakako. Iako su mnogi sinovi, čim su mogli i imali prilike, napuštali svoju djedovinu, ili se doživotno zbog nje svađali sa svojom braćom. Ali bio je to sin, i bio je voljen, i poseban je bio. Nije se igrao s drugom djecom. Sjedio je sam, i čim je prigovorio, imao je svoje filozofije. Bit će to veliki mudrac, mislili su. 

Jednog sunčanog majskog dana, sva djeca su od komšinice dobila po krišku domaćeg, vrućeg hljeba, namazanog kajmakom. Dobio ju je i Sin, koji je taj trenutak želio da podijeli sa svojim prijateljima. Njegova je majka jasno vidjela, vidjela je jasno, ponavljala je to cijeli život, kako je kajmak koji je namazan po njegovoj kriški bio u bakrenoj, zahrđaloj posudi, i bio je sa dna. Dječaku je navečer pozlilo i trebali su sati da ga se doveze do bolnice. Krivnje su pljuštale, kiša je počela da pljušti, kao što samo zna u maju, u gradu u koji su ga dovezli. Nije ga niko mogao zaštititi od onoga što se u njega uselilo, šta god to bilo. Odnijelo ga je. Slojevi i slojevi hrđe na bakrenoj posudi, ponavljala je njegova majka cijeli svoj život. 

Jedini je lijek bilo drugo dijete. A bila je to Djevojčica, moja prijateljica. I bila je sve što njen brat nije bio. Snalažljiva i uporna da pobjegne od ljubavi koja se pretvorila u pokušaj zaštite koja nije mogla biti pružena njenom bratu. Strašno uporna. Uporna do suza kada bi joj na proljeće pripremili dvije jakne i džemper (jer jedna nije bila dovoljno debela), uporna do krvi kad je skrivala da joj se u bosu nogu, dok se igrala, zabio ekser koji je izvadila sama, zamotala nogu s više slojeva gaze i obukla dva para čarapa. Ali jedan je poduhvat bio naročito težak, jer je bio svakodnevan. Odlazak u školu, zimi. 

Opisivala je vrlo grafično kako je to izgledalo. Bile su to bokserice, zatim preko njih pidžama, preko pidžame debele najlon čarape, zatim farmerke, potkošulja, majica kratkih rukava, majica dugih rukava, džemper i debela jakna. Odgegala bi se sa torbom niz nizbrdicu, zatim uz rijeku, do livade. I na toj livadi skidala slojeve i slojeve zaštite. I bacala ih u snijeg. Farmerke, pidžamu, čarape, čizme... Onda ih tako hladne oblačila ponovo. Ovaj put samo bokserice i farmerke, i džemper i jaknu. Ostalo bi jezivom brzinom, cvokočući zubima, potrpala u ruksak, i trčala u školu. Na povratku, zastala bi na istoj ledini, duboko udahnula, i žurno oblačila slojeve zaštite natrag na sebe, gegajući se natrag do škole. Nevjerovatno kako nikad nije uspjela zakasniti, kaže. „Mislim da mi je moj brat pomagao“, rekla mi je. 

Danas, moja prijateljica štiti sebe od slojeva zaštite. Nema debele jakne prije novembra. Najlon čarape nikad nije obukla u životu. Noga treba biti gola, ako je vrijeme za suknju. U njenom ormaru ne postoji potkošulja, i ne spava u pidžami. Jede sladoled za doručak i pije gazirana pića iz frižidera, iz zamagljene boce. 

Jedino, kaže, napolitanke, jedem sloj po sloj. Da duže uživam, da duže traje. Da sam duže sretna. 

(zurnal.info)