Dijala Hasanbegović (audio): Ko dolazi iz magle?

„Samo da jednom ovo bude jučer.“
„Pa, sutra će biti.“

Sjedila sam u čekaonici kod zubara s prijateljem. Bilo je troje ljudi prije njega, ali on je odlučio doći ranije. Imao je veliki strah od zubara. Kao da ga iko voli, pokušala sam ga utješiti. Ali nakon toga mi je rekao da iziđem napolje i čekam, jer ne želi da ga čujem kako jauče. Nakon što sam utvrdila da je nemoguće nagovoriti ga da ostanem u hodniku, uzela sam kaput i cigarete iz tašne i izišla vani. 

Maglu se mogla rezati nožem, nisam vidjela svoje ruke koje puše cigaretu. Koju nisam vidjela dok je ne prinesem licu. 

„Prst se pred okom ne vidi“, rekao je neko u magli. 

I shvatila sam, tada, da je moj prijatelj nesvjesno rekao ono što svi mislimo, imali zakazano kod zubara ili ne. Ovo su mjeseci kad bismo svi željeli da osvane neko sutra, u kojem će sve ovo, šta god bilo, biti jučer. Ali taj dan, godinama, nikako da osvane. 

Kažu, kad sanjaš da ti je ispao zub, neko će umrijeti. Ako boli, neko je blizak. Ako ne boli, neko dalek. Ali će umrijeti. Sanjao je, moj prijatelj, nedavno, da su mu poispadali svi zubi, ali ga nije boljelo. Samo ih je gledao, onako na dlanu, i pozdravio se sa njima. Kao što se pozdravlja s dušama, svim onim dušama koje smo izgubili u godinama koje sam ja odlučila zvati „godine u magli“. I godinama, nadala sam se da će to jednom biti jučer. To mi je bila jedina utjeha, i još uvijek je. Šaka duša na dlanu, koje su otišle s ovog svijeta, „oslobodile se“. Da su se vinule nekud, u nekakvu apstraktnu slobodu, bila je moja jedina utjeha. Jedina utjeha nakon godina pandemije, i rata, za ratom, pa za ratom. Bile su to šake i šake duša koje smo puštali, nama dalekih, kao zubi koji ne bole a ispadaju, u maglu. Maglu gustu da se može rezati, da se može gristi. 

Ne znam kako je izgorjela prva cigareta, ali druga kao da se sama zapalila. Moga druga neće boljeti ni ovaj zub kojeg će izvaditi. Uostalom, ovo je java, a ne san. Barem tako mislimo, u magli, dok se pozdravljamo jedni s drugima, ako se prepoznamo. A ako se i ne prepoznamo, možemo uvijek reći, bila je magla, oprosti. Cigareta se pred okom ne vidi. Ali šake duša za koje na vijestima slušamo da su napustile čeljusti života, čvrsto stegnute, šake duša koje sanjamo da napuštaju naša usta i pretaču se u vijesti, u stihove, u tekstove, s njima ne znamo kako se pozdraviti. Daleko su nam, i nije nas trebalo boljeti. Ali boljelo je, i to jako. 

Neko me je u magli okrznuo ramenom i izvinio se. Nisam rekla ništa. Nisam ga ni vidjela da dolazi. Zamislila sam da svi ubijeni u ratovima, i mi koje ubija zagušljivi, lažni i tužni mir, nikad ne vidimo ko dolazi iz magle. Zabrinuta za prijatelja, pomislila sam kako je strašno kad život punu šaku duša baci u maglu – onu od raketa, granata, sveg oružja. Maglu koja smrdi kao i naša – u njoj je i smog i bog. I mogućnost raja i pakla, ali prije svega, mogućnost ništavila. Praznih, bezubih usta beskraja. I, bože, kako je boljelo. 

„Bože, ništa me nije boljelo!“, zafrfljao je radosno moj prijatelj, izlazeći iz ordinacije, usta punih vate. „Ma nije me boljelo sekundu jednu, kao da nije moj zub!“
„Pa to je odlično, hajde malo da sjednemo, zašto si odmah ustao sa stolice, anestezija...“
„Anestezija je najbolje što mi se desilo u zadnjih godinu dana“, nastavio je frfljati oduševljeno u magli. „Hajdemo negdje!“
„Nećemo nigdje, ideš kući, sutra ćemo negdje. Sutra će sve ovo biti jučer. Imaš li ibuprofena kući?“

Bauljali smo, ruku pod ruku, do njegove kuće. Puno je pričao, a ja nisam razumjela ništa, i uglavnom se brinula šta će biti kad popusti anestezija. I ima li ibuprofena. Jer zubi koji su napustili naše čeljusti naglo počnu da bole, kao fantomski udovi. Baš kao što naglo počnu da nas bole sve smrti iz svih ratova koje niko nije smio da doživi, a kažu mi da je rat sasvim prirodan čovjeku. I da je prirodno da nas bole fantomski udovi naših nada, da će sve jednom biti jučer. 

Dva dana. Rana od fantomskog zuba boljela je dva dana. 
To je već prekjučer. 

(zurnal.info)