Dijala Hasanbegović: Koje boje će biti život?

Slažete li vi svoje fotografije u albume hronološki, ili po osjećanju koje im je zajedničko? Imate li dječje i odrasle albume? Ili držite fotografije u kutijama? Na USB stickovima? Ima li više iko albume?

Moja je prijateljica napunila pedeset godina života, vratila se s posla mokra k'o čep, iako je znala da će padati kiša, okupala se, obukla pidžamu koja uopće ne pristaje nekom u srednjim godinama, cijelu prekrivenu ružičastim oblacima na kojima spavaju mačići, uzela kutiju punu albuma s vrha police, i legla na kauč. 

Nije bilo lako odlučiti se od kojeg početi, ali kad jednom krenete na putovanje po albumima, priče se nekako jedna sa drugom same vežu, nekih skoro nikako ne možete da se sjetite, nekih se sjećate samo po bljeskovima aparata, u nekim, a to je većina momenata, uopće ne ličite na sebe. Ili nekog ne prepoznajete. Najčešće ste to vi. 

I listala je moja prijateljica stranice, izgleda da je baš počela od najstarijeg albuma. U njima su fotografije žute, kao da su se sušile na suncu. To su fotografije iz osamdesetih, najčešće, i na njima je puno djece. I ona je na njima, u različitim uzrastima. Žuta. To je boja djetinjstva i rane mladosti, i sve je obasjano. Kasnije, taj zlaćani sjaj se izgubi. Ali da, žuta je boja djetinjstva i rane mladosti. 

Onda postoji još jedna boja. Ona „naših najboljih godina“. U nju su obojene sve naše propale frizure, pokušaji nesuđenjih karijera, propale veze, nasumične pijanke, ljetovanja... bože, koliko samo ljetovanja! I sva su nam bila različita, ali uslikana su tako da ih ne možemo razlikovati. Stijene, i more, i osmijesi koji svi liče jedan na drugi, ali sretni su svako na svoj način. Te su slike posljednji dokazi svih naših ostvarenih i propalih snova. Da, to je plava. Plava, koja je po rubovima malo ljubičasta. One su i najčešće pregledane, na njima je najviše mrlja i otisaka, najviše su prelomljene, zalijepljene, zakrpljene.

Da, plava. 

Moja prijateljica je ustala da naspe sebi čašu vode pred spavanje, jer kažu da to smanjuje rizik od srčanog udara u snu. Radila je to već nekoliko godina pred spavanje, pa nema smisla da dobije srčanu udar u snu, za rođendan. 

U albumu na dnu kutije, znala je, bile su nove slike.

I bio je to album s najbezličnijim koricama. Na njima je bilo nebo s paperjastim oblacima. Rijetko ga je otvarala, ako ikad. Samo je slagala slike u njega. I one, te nove slike, prepune jasnih boja, neoštećene, upravo onakve kakve amaterske fotografije trebaju da budu, bile su joj najmanje drage. Jer one više nisu imale boje sjećanja. One su bile pokušaj imitacije sadašnjosti. I to, uglavnom, loše imitacije.

Ostat će tu, na dnu, da možda i one jednoga dana ostare, a moja prijateljica shvati koje će boje biti život, odsad. 

Dovršila je svoju preventivnu čašu vode, i otišla u krevet. 

(zurnal.info)