Dijala Hasanbegović (audio): Zvuk prijateljstva

Ovo neće biti priča o slavlju. Ovo također neće biti niti priča o novoj godini, u kojoj ima 365 dana neispisanih stranica, i samo je na nama da ih ispišemo. Niti će biti priča o novogodišnjim odlukama, jer odluku koju jednom donesemo, moramo opet i iznova donositi svaki dan, dan po dan. Neće ovo biti ni priča o tome kako ćemo, možda, biti bolji ljudi ove godine. Nema razloga da iko bude, baš ove godine, bolji čovjek. Jer, kakav svijet, takav i čovjek. 

Bit će ovo priča o tišini. 

Trideset i prvog decembra stare godine, bila sam u tišini. Zaklela sam se da ću u tišini dočekati sljedeću godinu, a onda, nekad iza ponoći, pa u narednim danima, posjetiti ljude koje volim. I čestitati im, što su živi, što su tu, i što ih volim, i oni mene. To sam i učinila. I divno je, zaista je divno, a istovremeno i strašno, šta sve može da iziđe iz tišine prije najvažnije ponoći u godini. 

Prvo sam izašla ja. I koliko god se opirala samoj sebi, čestitala mi je Novu godinu, iako još nije bila ponoć. Čestitala mi je preživljavanje stare godine, i svih godina prije nje. Ali posebno stare godine. Presanjala sam je, i to ne baš u lijepim snovima. Dva su se decembra zalijepila jedan za drugoga, i ja se više ne sjećam ni prošle zime, proljeća, ljeta. Imala sam osjećaj da riječi koje govorim znače samo tugu i kukanje, izgubila mnogo, dobila malo, a i riječi koje sam tipkala činile su mi se prazne. No, makar su bile iskrene. Ipak, čestitala mi je što sam još uvijek tu. 

Izašla je, zatim, moja tetka, pod ruku sa mojim tetkom. Moj jedini živi rod. Tetka, mršavija nego inače, ali očiju jednako zelenih i lica jednako odlučnog i istovremeno zamišljenog, čestitala mi je, iako to nisam htjela. Čestitala mi je što sam živjela, pokušavala, i pisala. Bez obzira na sve, što nisam prestala pisati i disati. Što je ponekad nisam slušala. Što sam je uvijek slušala.

Čestitala mi je i zato što nisam ništa mudrija i pametnija, ali što sam se s novim mukama nosila na drugi, bolji način, a da toga nisam bila ni svjesna. Radosno je na kraju dodala, da joj je drago što nisam odustala od sebe, i što sam tiho odstranila sve što može da me otruje u životu. I naravno, što sam je redovno obavještavala o zemljotresima i drugim prirodnim katastrofama. Jer planeta Zemlja pati,  i ona želi da zna tačno kako.

Iz mraka je izašla i moja majka, koja nije sa mnom već deset godina. Izašla je, i samo šutjela. Onako kako ona zna šutjeti. S poluosmijehom na licu, svjetlucavih, svijetlih očiju. Samo je šutjela, okrenuvši malo glavu u desno i pružila dugačke, tanke prste prema meni. Bile su to hladne ruke, znala sam, ali na mome tijelu bile su tople. Majčine su ruke uvijek tople. I duboka njena šutnja usadila se u mene, i još uvijek je u meni, kao utjeha. 

Iz mraka su onda počeli da izlaze moji malobrojni prijatelji. Čak i oni koje dugo nisam vidjela. I svi su govorili nešto uglas, ali tiho. Nisam ih mogla razumjeti, tako dok su govorili uglas, ali su im meki glasovi stvarali melodiju riječi. Melodiju koja je nenadano, bila vesela. Vesela pjesma o svima koji su barem pokušali razumjeti mene, sebe, svijet. Izboriti se sa svojim i mojim demonima. Bio je to zvuk prijateljstva, da. 

Sigurna sam da tako zvuče sva prijateljstva svijeta. Prijateljstva koja nisu dovoljno cijenjena, jer svi tražimo ljubavi i srodne duše, doživotne partnere i priče iz bajki. Dok su prijatelji uvijek tu, s našim radostima i razočarenjima. Oni, koji pristaju na sve što mi pristajemo, ako smo tako sretni. I dugo su, dugo svirali njihovi glasovi.  Skoro do ponoći svirali su njihovi glasovi. I možda nije bila utjeha, možda nije bila prava čestitka, ali bila je to divna melodija. Jedina koja se našla da razbije moju tišinu. 

I skoro će ponoć. Iz mraka više ništa i niko ne izlazi. Povremeno ga poremeti pirotehnika, nebo kratko zasja, onda opet tišina. I znam da sam čekala, ali to što sam čekala nije bila naredna godina. Čekala sam da se moje srce ušuti skupa s tišinom, jer počelo je lupati, naglo, ne znam je li to bila sreća ili uznemirenost. Nikad to nisam znala razlikovati. Ili je to možda bila moga srca čestitka, čestitka životu, ovom jednom koji imamo. Čestitka srca, koje kuca uporno, i kuca, čak i kad ja želim utihnuti. Svako srce se bori za grudi u kojima lupa, htjeli mi to ili ne. 

I ako bi u ovoj priči i postojala neka čestitka, bila bi to čestitka srcu. Našem, i svim srcima koja lupaju za svoje grudi, za svoj dom. 

(zurnal.info)