Dijala Hasanbegović: Za 13

Š. je imao mnogo tajni, među kojima je bilo onih koje su izuzetno brižljivo morale biti čuvane. Ne zato što su bile zlokobne, već suprotno. Bile su to tajne o jako rijetkoj duši koju je u sebi nosio. O duši koja je voljela kao što bi rijetko koja umjela. Tajne o srcu koje je lako zavoljeti a još lakše raspuknuti. I nosio bi to srce, tako napuklo, i ostao isti prema osobi koja ga je slomila. Osim što u njegovoj duši nije bilo više mjesta za tu osobu. A biti u njegovoj duši među najvećim je blagoslovima svih koji su ga poznavali.

Š., zapravo, nigdje nije u potpunosti pripadao. Ni u svojoj porodici, ni u svom društvu, koje je bilo mnogobrojno i raznoliko. Od sportaša i kafanskih bekrija, do duhovnjaka i new age alternativaca. Njegov je broj bio 13. Tako su mu rekli. Rođen je 13. jula, živjet će 130 godina, a  njegovo srce kuca 13 puta jače od prosječnog. U mobitelu voljene osobe bio 13-ti memoriran.

Ljubav njegovog života napustila ga je prerano. Prerano ne zbog godina života, koliko zbog toga što su oni svoju ljubav proveli započinjući. Stalno i iznova započinjući i zaljubljujući se. I Š. nikad nije prestao biti „kao prvog dana“. I nikad nije prestao sanjati za njih oboje, uvijek iznova započinjući jedan isti san: oni, zajedno, i njena kćerka, u životu bez briga. U životu u kojima njima dvjema ništa neće nedostajati. U kojem će bez srama i uzdignute glave šetati glavnom ulicom grada. Ponekad bi dodao i šetanje lava na lancu, na što bi ga ona sasvim ozbiljna, prekorila kako zaista pretjeruje. Š. je pretjerivao na najvelikodušniji i najnesebičniji način. Želeći da oni koje silno voli njegovo srce budu sretni i bezbrižni.

Njegovo srce raspuklo se zauvijek za cijeli svijet onog dana kad je ona umrla. Dugo je pričao samo o njoj i samo sa njenom kćerkom. Onda se silnom snagom svoje želje da ostvari sreću onima koji su iza nje ostali. I to je ono što ga danas drži na životu.

S patnjom koja se usadila duboko u cijelo njegovo tijelo, došla je i bolest. Staračka, i jednostavna i komplicirana. No, nije propuštao da, koliko je u njegovoj moći, pomaže svojoj pokćerki, koja je i fizički bila malena preslika svoje majke. Što nije bilo baš mnogo drago njegovoj sestri, ogorčenoj usidjelici koja ni uz jedan obrok nije propuštala da napomene, kako ona snosi većinu troškova domaćinstva, dok on pokušava ostvariti svoje nemoguće umjetničke snove. Budući da je blokirala sve moguće načine da kontaktiraju, Š. i njegova pokćerka viđali su se jednom mjesečno, na dogovorenom mjestu. I on bi dolazio, i po kiši, nevremenu, snijegu i žegi. Za vrijeme pandemije, zabrana, policijskih satova, protesta, obustava saobraćaja, bolesti. Njegovo je srce, onako napuklo, i dalje nastavilo živjeti zbog onih kojima je obećao sve na svijetu, ali osjećao da svoje obećanje nije ispunio. Kad bi samo znao da jeste.  Možda bi mu bilo lakše.

„Pobjegao sam grobaru sa lopate. Rekao sam mu, vidi tamo, je l' ono zec, i zdušio!“, sa svojom pokćerkom bi često razgovarao kao da je mala djevojčica i to joj nije smetalo. Dapače. Podsjećalo je na najdraži period njenog djetinjstva i mladosti. Voljela bi da je on to mogao znati. Da, taj je dan izgledao upravo kako je i rekao. Izmršao, s ožiljcima od infuzija i igala na rukama, modrim oteklinama na nogama. „Probao sam malo da prošetam po kući, probao obje noge je li rade, čekao da sestra iziđe iz kuće i evo me. Grobaru sa lopate.“

I to će za Š. uvijek biti ono što on zove svojom unutrašnjom snagom. A ta unutrašnja  snaga dolazila je iz čvrste namjere da ne napusti ovaj svijet dok sve one koje voli ne učini najsretnim i najbezbrižnijim. Kao što nije mogao ženu koju je volio.

I kao što je ona otišla tiho i naglo. On je odlučio da ode, kad dođe vrijeme, bučno i buntovno, noseći svoju dušu na glavi kao krunu. Dolazeći „s grobarove lopate“, testirajući noge, kako bi vidio nekog koga voli i ko u sebi nosi djeliće svoje velike ljubavi, koja i dalje lebdi nad njegovim životom i daje mu boju, jer inače bi bio bezbojan.

Stojim, na vrelom balkonu, i gledam kako u daljini cakte krovovi pod suncem, koje mom životu daje boju. I sretna sam, beskrajno sretna što Š. postoji.

(zurnal.info)