Otišao je pjesnik Goran Simić: Crne su jabuke rodile ove jeseni

Goran Simić, pjesnik, prozni i dramski pisac preminuo je u Sarajevu u 72. godini. 

Rođen je 1952. godine u Vlasenici, a najveći dio života proveo je u Sarajevu, gdje je radio kao glavni urednik časopisa Lica i pokrenuo knjižare Valter i Renesansa. Od 1996. godine živio na relaciji Sarajevo – Toronto. Bio je gostujući pisac na Massey koledžu, Guelph univerzitetu, Banff centru za umjetnost i Edmonton univerzitetu.
Knjige su mu prevedene na petnaestak stranih jezika, poezija mu je uvrštena u bosanskohercegovačke antologije pjesništva kao i u antologije svjetskog pjesništva dvadesetog vijeka. Njegova Zbirka poezije Sunrise in The Eyes of The Snowmen (Svitanje u očima Snješka Bijelića) proglašena je za najbolju knjigu 2012. godine u Kanadi. Među dosadašnjim laureatima te nagrade su i Leonard Cohen, Michael Ondaatie i Margaret Atwood. Njegova drama za djecu "Bajka o Sarajevu" na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu izvodila se preko 16 godina.
U Žurnalu objavljujemo izbor pjesama iz njegove zbirke "Treći zubi".

ŠTA SAM PROPUSTIO PRIJE NEGO SAM ROĐEN

Ništa čini mi se, ništa
što se nije ponovilo u istom obliku.
Kao što na isti način majke psuju grobare-pripravnike
koji dokono sjede pred kapijom porodilišta
i piju pivo.
Kao što svaka kokoška uveče liježe maštajući
Da će poroditi jaje iz kojeg će se izleći zlatni paun
što će se hrabro isprsiti pred rukom
koja u kokošinjcu traži omlet.
Govorim o milionima školjki koje vijekovima žvaću
vlastiti mozak
računajući da bi neki mali biser mogao zablistati u ogrlici
na vratu neke buduće kraljice iz bajki.
Govorim o svojim malim rukama
koje na okvire prozora ugrađuju neprobojna vrata
sa ogromnom ključaonicom
kroz koju mogu viriti u svijet.
Onaj isti svijet koji prešutkujem kako bih na njega
mogao pljunuti kad god me povrijedi.
 

JESAM LI TO JA

Onaj koji pred spavanje navlači zavjese
zbog snajperiste iz davno zaboravljenog rata
koji iz zadovoljstva puca na obične zadovoljne ljude,
na policajce prerušene u odore časnih sestara,
na ratne veterane zaposlene u obdaništima,
na propovjednike u uniformama poštara.
Puca na ljude sa nekog od jata crvenih oblaka
iznad moga uplašenog grada
i cilja samo metalne nazive ulica heroja na fasadama kuća.
Kad bi mi pao šaka ko zna šta bi se sa mnom desilo.
Komšije lažu da me uveče uspavljuje
zvuk kiše koja dobuje po krovu kuće
i da se pretvaram kako ne znam da se tu ne radi o kiši
već o ispaljenim čahurama
koje ću jutrom morati pomesti ispred svojih vrata.
Lažem i ja.
 
 
ONO SVJETLO, GORE U NEBU

Nisu to zvijezde iz lažljivih udžbenika.
To su sijalice uličnih lampi pred Centrom za izbjeglice.
Tamo istu večeru jedu samoubice, propovjednici i bogataši
i preko kašike,
oštre kao nož,
smiješe se jedni drugima
žaleći se na avione koji sve visočije lete. I sve rjeđe se ruše.
Pilotima su po kazni oduzeta krila
i sada hodaju nespretno kao kokoške.
Sad ih poštuju manje nego fudbalske navijače.
Nekadašnji kraljevi heroina sad prodaju mirisnu zemlju
na grame.
Glavni kupci su oni koji smatraju
da imaju monopol na želje naroda
i tiho preziru posrnule rok zvijezde
koje obljepljuju njihove izborne plakate
najavama za koncerte koji su otkazani
još u prošlom vijeku.
Dijabetičari trpaju nemilice u stomake
sve ono što im je uvijek bilo zabranjivano,
Srčani bolesnici su redovni posjetioci kupleraja
u paviljonu djevica
gdje se jeftino vino služi u kondomima.
Nikome već godinama nije palo na pamet
da zakrpi rupu na zajedničkoj zastavi
kroz koju je greškom prozujao svemirski brod
na putu ka nekoj dalekoj planeti.
Niko se više i ne sjeća simbola koji je stajao na toj zastavi
jer ta mala država od Centra za Izbjeglice
ionako funkcioniše besprijekorno.
Jedino što nedostaje toj savršenoj naciji mrtvaca
jeste strah.
Strah da će taj spokoj jednom nestati
kao što svakog minuta nestane po jedna planeta,
Strah da će se jednom morati vratiti na zemlju,
kao obične izbjeglice.
 

PALESTINA, VOZIMO SKUPA ISTI BICIKL

na način da niko ne zna
ko je preuzeo kontrolu nad upravljanjem
a ko je zadužen za pedale.
Naše usijane glave uranjaju u sumrak
a kičme nam se pretvaraju da su jake
kad god nas ispuhane gume bicikla prevezu
preko gladne zemlje
koja je sažvakala tolike studente.
Iste one koji su vjerovali da samo prašina
određuje nijanse boja na zastavama.
Kada bih zamolio moju majku da pere moju crnu odjeću
toliko dugo
koliko traje bol u mojem stomaku,
Kada bi ti zamolio svoju majku da pere tvoju crnu odjeću
toliko dugo koliko traje tvoja sumnja,
sad bi se obojica vozili na biciklu u čistoj bijeloj odjeći.
Ne bi nam ni palo na pamet da smo odjeveni u istu tkaninu
koja je spremna da na isti način prigrli tek rođenu bebu
kao i starca spremnog na umiranje.
Vozimo se na istom biciklu
kroz porušena naselja, preko nekadašnjih kuća
preko cigli koje je neka nevidljiva ruka premjestila iz Babilona.
Prolazimo pored čovjeka koji ti maše svojom smrtovnicom,
pored žene koja mi maše pelenom koja je toliko isprana
da se na njoj može pročitati samo ime fabrike.
Dječija bešika i samrtnička postelja se ne razlikuju
kad pustinjski vjetar zaspe pijeskom naša lica,
pijeskom koji se ne sjeća svoje domovine
i koji brzo zaboravlja one koji voze bicikl.
Nije ovo kraj našeg svakodnevnog putovanja, kažem ti,
skidajući sa tvojih sandala pjesak koji se pretvorio u cement.
Dan je tek svanuo, kažeš mi,
skidajući komade cementa sa moga lica.
Sići ćemo sa bicikla probušenih guma
i otići u različitim smjerovima
pitajući se na putu ka svojim srušenim domovima :
Jesmo li to zaista vozili pravi bicikl
kroz neku zemlju koju nikad nismo vidjeli.
Je li to zaista bio pravi bicikl.
Poput nas dvojice.

NE, NISAM TO BIO JA

Onaj koji je u zoru u uniformi ribara
odlazio na sjever da pomiri pametne pastrmke
i stotine glupih mamaca
a vraćao se uveče sa kanisterima nafte u rukama.
Nisam to bio ja,
onaj, što bez srama iz čizama
od krzna polarnog medvjeda
istresa pustinjski pijesak.
Rođen sam na vojničkom ćebetu u vojnom skladištu
i baterijske lampe su bile prve zvijezde koje sam ugledao.
Možda sam gledao u pogrešnom pravcu i kasno naučio
da samo poraženi imaju pravo na slavlje
a da pobjednicima preostaju samo brige
i strah od onih koji slave.
Na putu od majčine suknje do očeve vojničke torbe
saznao sam da je u lov na krokodile najbolje poći
u čizmama od krokodilske kože.
Još uvijek mi se znoji kažiprst dok palim slavljeničke petarde
ispred izbjegličkog kampa,
dok mirišem kerozin u krilima lešinara
i čitam užas na usnama stjuardesa koje se pred polijetanje
smiješe poput trudnica.
Ali nikada nisam bio onaj koji je išao na sjever
da bi sjekao šume
kako bih od ćutljivih stabala napravio propovjedaonicu.
Bog mi je svjedok.
Ako je i jedan svjedok ostao.
 

OGLAS U NOVINAMA, 2016.

Pravimo kaveze od nerđajućeg čelika
po narudžbi,
Pletemo neprobojnu bodljikavu žicu na kilometre,
sa popustom nudimo metalnu užad za vješanje.
Velike količine suzavca kupcima dajemo na poklon.
Gradimo preko noći sabirne logore za izbjeglice,
sa garantovanom diskrecijom,
nudimo veliki broj provjerenih i iskusnih zatvorskih čuvara
sa dugim iskustvom širom Evrope,
nudimo veliki izbor epidemija i bolesti za vanjsku upotrebu
a na poklon dajemo lijekove protiv iste.
Na rasprodaji imamo programska rješenja za nestanak
naroda, nacija i manjina.
Prekrajamo granice država po dogovoru
sa naplatom po kilometraži
a kao bonus poklanjamo humanitarnu pomoć iz zaliha.
U ponudi imamo i popis recepata za korupciju
koji su se na tržištu pokazali kao izuzetno efikasni.
Prodajemo već urađene obrasce, saopštenja za javnost
i garantovanu medijsku podršku.
Primamo i zapošljavamo radnike sa mentalnim poremećajima
i nepismene osobe
koje neće znati pročitati ovaj oglas
jer njima nije ni namjenjen.
Jer
ko bi budali mogao objasniti da ovaj oglas
nije plaćen parama
već krvlju.
 

CRNE JABUKE, SIRIJA

Crne su jabuke rodile ove jeseni.
Crne.
Čudim se
jer stabla su izgledala čarobno i nevino
okićena bijelim beharom
ovog proljeća.
Šta nam je to ljeto učinilo?
Plašim se da neko dijete na putu do škole
ne ubere neku od crnih jabuka
i podijeli ih sa drugarima iz učionice
prije nego što im učitelj objasni ovu crnu metaforu,
prije nego što nas snijeg savlada,
prije nego zaboravimo na behar.
Plašim se da će nevina zemlja progutati neku od košpica.
Toga se plašim.
Toga se plašim.
 
 
UMORIO SAM SE OD SEBE KAO ŽRTVE

Skladište praznih flašica parfema preraslo je
gomilu promašaja koje sam napravio,
a gigantska olovka sa srcem od kreča
nadrasla je moju običnu potrebu da bilježim
malog sebe.
Umorio sam se od samokažnjavanja, od izvinjavanja
zbog pigmenta kože koji može podnijeti samo mjesečinu,
od mene koji ličim na psa što ponekad zaurla poput vuka
pohranjenog u kartoteci Biroa za Izbjeglice.
Korice zabranjenih knjiga uselile su se u mene
u formi ostataka hrane
na papirnim tanjirima demonstranata u parku.
Pretvorio sam se u kič,
u slatku nakazu koja više ne sakriva svoj vjenčani prsten
od bodljikave žice.
Postidio sam se što sam sebi dozvolio
da po mome pulsu bankarski službenici
proizvode sirotinju,
što se moja tuga može staviti na vagu i upakovati
u one iste šarene kutijice
koje su ostale neotvorene ispod prošlogodišnje
novogodišnje jelke.
Krivim samo sebe što sam u stablo javora urezao ime domovine
koja se potom počela sušiti
i sad skupljam lišće ne bih li napunio makar jednu jastučnicu.
Makar jednu za moje pretke koji me ne prestaju mititi
porijeklom.
Leđa su mi se pretvorila u grudi,
niski podrumski plafoni napravili su me grbavim.
Kupujem cipele u prodavnicama za djecu,
zaboravljam kako to izgleda isprsiti se pred mecima
i brkam razliku između vojnika i heroja.
Umorio sam se od poruka koje šaljem sam sebi
iz zemalja za koje ne znam,
iz gradova koji mi naplaćuju porez na velike oči,
sa plaža na kojima iste stare kronjače sa podsmijehom pregaze
novog starca zaboravljenog pod suncobranom.
Nema na tim porukama adrese pošiljaoca,
nema ni imena, niti ima mene.
Prepoznajem se u huku kamiona za smeće
koji krši flašice od parfema kao da svira himnu,
tamo, par ulica dalje,
tamo gdje počinje moja tuga.

(zurnal.info)