132 riječi Benjamina Isovića: Podvaljuju mi da je umro moj prijatelj Haris Burina

Napisah danas 132 riječi o mom prijatelju. (Htjedoše mi podvaliti da je umro.) To mi se učinilo previše jer 132 kilometra je vozom od Karlsruhe do Freiburga i to mi se, umornom i neispavanom, znalo baš otegnuti dok sam putovao Njemačkom. A i ne volim dužiti ovim povodom, u stvari ne volim dužiti uopšte, valjda zato pišem pjesme kad me đavo natenta, a meleci uprave. Onda, opet, učini mi se da je to malo, premalo, bezobrazno malo za takvu priliku, ako pod prilikama podrazumijevamo i neprilike kakva je ova. Već mi se opasno gomila broj ovakvih jutara, stresnih, šokantnih, nevjeričnih i to mi rječito govori o vlastitom starenju.  A, starenje je formula u kojoj je ono što gubiš obrnuto proporcionalno onom što dobijaš po jedinici vremena. Bez nepoznatih. Pomislim da taj odliv dragih likova postaje tako dinamičan i bolan da ti se učini kako Altzheimer i nije najgora stvar koja vreba.  Gledam sliku, čitam šta ljudi pišu i primjećujem prijeku potrebu da se iskaže tuga, a pogotovo primjećujem da to ne ide, mada bude iskaza dirljivih do neizdrživosti.

Dakle, Haris Burina, moja generacija, nešto mlađi, poznavali smo se više od četrdeset godina. Upoznali smo se slučajno, bio je zanimljiv, energičan, duhovit, mladalački drzak i vedar kao... izvinjavam se, zanemarite ovo poređenje jer ne postoji ništa tako vedro da bi se uporedilo s njim. Studirali smo, on svoje, ja svoje, družili se, skupa lumpovali i pametovali, mijenjali svijet, a zapravo, mijenjali dan za noć. Poslije je krenula ta njegova glumačka kompozicija, filmovi, predstave, serije, monodrame... To je uglavnom sve poznato, tipični životopis umjetnika: ovaj ovo – onaj ono, ovaj ovako – onaj onako... Ili najprije, ovo voliš – ono ne voliš... Ja nisam kompetentan da to ocjenjujem, ali bih rekao nešto o strasti i posvećenosti koje je nosio sa sobom i dijelio ih bespoštedno kao da ih ima u neograničenim količinama. I imao je...

U srednjem vijeku našeg druženja pričao mi je o svom snu da osnuje pozorište. Majko mila, koliko je žara i riješenosti bilo u tome, koliko nesumnjivosti i ljubavi, sjećam se da sam bio iskreno pogođen što nemam veze sa pozorištem da bih mu pomogao oko toga ili barem bio dio te džinovske zanesenosti. Pričao je da postoji samo jedna uzvišenija stvar od glume, a to je omogućiti drugima da glume, otvoriti im prostor, scenu, dati priliku... I mislim da je to blizu istine. Kasnije smo se viđali rjeđe, ali uvijek kao da smo se vidjeli jučer. Znamo svi takva prijateljstva, ono kad pritisneš pauzu na kasetofonu i poslije se nastavi tačno gdje je stalo.

Jednom je oslovio Kemu sa čika Monteno, valjali se od smijeha i mi i Kemo. Ostade mu taj nadimak kao orden za tu divnu budalaštinu! Volio je čika Monteno doći kod Keke i kunem se da ga nikada nisam vidio nenasmijanog. A to je tek nešto! Dokolica umjetnika u vlastitoj režiji. Upiš živi i razbibriga! Zatim ga neko vrijeme nije bilo. I onda ovo danas. Pljus! Ko šamarčina. I šta sad?!                                              

Piši, majčin sine, ali džaba ti je! Krnjavo, brate, sve krnjavije. Praznina! Rupa! U jednoj sličnoj situaciji, povratio sam pjesmu koja se zove „Odoše moji“. A trebalo bi „Odlaze moji“ jer proces, očito, traje.   Ali ne mogu je sad dopisivati niti mogu napisati drugi dio, nije „Rambo“. Zijo, Anur, Tula, Sejo, Malik, Davor, Srna, Korić, Čičak... sad Burina... E, ne dam! Odoh sjesti u RajvoSa i naručiti pivu. I čekaću da navrnu. Tako će biti! 

Dok ne navrnem ja njima.

(zurnal.info)